Strastveno putovanje lovaca na egzotično voće diljem planeta

Znatiželja je ubila mačku, kaže stara narodna. Ili te je natjerala da probaš voće koje nisi imao prilike vidjeti na lokalnoj tržnici i supermarketu. Primjerice pitaya, žuta ili crvena. Crvena ima okus brašnaste kruške koja se nada postati nezreli kivi. Žuta je pak slatka rapsodija okusa.

Durian, mangosteen, jackfruit, longan, sapodilla, salak. Ili možda canistel, chempedak. Sve su to imena koja sam zapisao na papir gledajući dokumentarac "The Fruit Hunters" iz 2012., koji je režirao Yung Chang, temeljen na istoimenoj knjizi Adama Gollnera, a istražuje svijet egzotičnog voća i ljudi koji mu posvećuju živote.

Durian - kralj voća u jugoistočnoj Aziji

Film počinje okupljanjem The Rare Fruit Council Internationala (RFCI) u Homesteadu na Floridi. RCFI je međunarodna neprofitna organizacija osnovana 1955. godine. Njena je glavna misija promicanje uzgoja, širenje i edukacija o rijetkim tropskim i suptropskim voćkama diljem svijeta, posebno u klimatski pogodnim regijama.

I tu kreće priča o durianu. Durian se često naziva "kraljem voća" u jugoistočnoj Aziji i poznat je po jakom, karakterističnom mirisu i okusu koji mnogi obožavaju ili mrze.

Zatvoreni opskurni svijet vrhunskih sommeliera

Oni kojima ne prija kažu da ima okus po trulim jajima, sumporu i luku. Zbog svog mirisa, durian je zabranjen u mnogim javnim prostorima, poput hotela i javnog prijevoza.

S druge strane, oni koji ga obožavaju opisuju bogat, kremast i slatkast okus, s blagim notama badema, vanilije, karamele i ponekad blage gorčine. Tekstura mu je kremasta i mekana, gotovo poput maslaca ili kreme, što ga čini posebnim gastronomskim iskustvom.

U mnogim zajednicama u jugoistočnoj Aziji, posebno na selu, ljudi se često okupljaju ispod durianovog drveta kad plodovi sazriju i prirodno padnu te ih zajedno jedu svježe. Ta tradicija okupljanja oko drveta i zajedničkog jedenja duriana ima duboku društvenu i kulturnu vrijednost — to je trenutak druženja i dijeljenja, povezan s prirodom i ciklusima plodnosti.

A to je tek prva priča o jednoj voćki. Od džungle Malezije, preko planina Srednje Amerike, do tržnica u Bangkoku, vrtova u Italiji i botaničkih zbirki u SAD-u pratimo kroz sat i pol vremena botaničare, uzgajivače, kolekcionare i obične entuzijaste koji putuju svijetom u potrazi za najneobičnijim i najrjeđim plodovima.

I svi pričaju poeme o voću. Svi su pjesnici koji kušaju voće na tako sladak način da su mi slinovnice cijelo vrijeme slale signale. Slušajući kako pojedinci opisuju okuse raznog voća, poželio sam ih kušati.

Pa sam ih počeo zapisivati i tražiti po internetu. Ako slučajno niste znali, ima ih i kod nas za kupiti.

Film kombinira dokumentarni stil s poetskim prikazima, koristeći usporene snimke, glazbu i blago sanjivu atmosferu kako bi dočarao ljepotu i raznolikost voća kao kulturnog i prirodnog fenomena.

Filozofija o bioraznolikosti

Prepun metafora o djetinjstvu, identitetu i sjećanju, film se povremeno doima kao strastveni vodič za upoznavanje drugih kultura. Filozofija o bioraznolikosti koja izgleda kao sati i pol vremena čitanja latinoameričkih pjesama.

Neizbježno se javljaju i ekološke zabrinutosti, od drvosječa koji ugrožavaju pojedine vrste na Borneu ili globalna dominacija jedne sorte banane (Cavendish op.a.) čini to sveprisutno voće iznenađujuće ranjivim na izumiranje.

Ali redatelj Chang tim teškim temama ne posvećuje previše pažnje, jer ovo nije klasični dokumentarac koji želi osvijestiti gledatelje o ekološkim problemima. Ovo je vizualno dojmljiv film, prepun emotivnih hedonista. Ali takvi su valjda ljubitelji egzotičnog voća koji izgovaraju rečenice: "Kad okusim voće koje nikad prije nisam probao, to je kao da sam otkrio novi kontinent."