• Agrar
  • 01.04.2013.

Selo još uvijek čeka svoju priliku

Agrarna politika

  • 741
  • 36
  • 0

Val euroatlantske gospodarske krize zahvatio je Hrvatsku u trenutku kad je dodatno oslabljena nesuvislom domaćom politikom i pod pritiskom izazova skorog ulaska u Europsku uniju. Već odavno potrošen gospodarski model doveo je zemlju na sam rub dužničkog ponora i dramatično suzio mogućnosti izbora. Dužničko ropstvo nije fraza ili nekakva udaljena opasnost, babaroga kojom se plaši djecu - taj izraz u ovom trenutku na žalost najbolje sažima krutu realnost u kojoj je čak i Vlada procijedila kroz zube da se moramo zaduživati da bismo mogli plaćati kamate. Na žalost, velik dio političke i društvene elite zabavljen je čak i u toj ekstremnoj krizi sitnim partikularističkim igricama. Zemlja zato nastavlja svoje razvojno i političko lutanje, a ono će se posebice nakon ulaska u Uniju iskazati neodrživim. Neke strateške odluke moraju se donijeti vrlo brzo. Među takve odluke pripada i ona o poziciji hrvatske poljoprivrede prilikom ulaska u EU. Velika neposredna zadaća zemlje jest da na koliko-toliko održivim temeljima izbalansira platnu bilancu s inozemstvom. Prvi impuls naše politike, uvijek usmjerene na traženje prividno najbezbolnijeg izlaza iz krize, jest da to postigne nastavljenom rasprodajom »obiteljskog srebra« nacije. To je rješenje već i kratkoročno vrlo skupo i sve skuplje čim je dug veći, a na samo malo dulji rok iskazuje se kao ograničeno i besperspektivno. U tom se kontekstu čak počinje spominjati teški termin gospodarske veleizdaje, što možda nije pretjerano netočno ali ni osobito konstruktivno jer nema jasnog adresata, već se odnosi na način rada partitokratskog sustava u cjelini. A kad su optuženi svi, nije optužen nitko. Treba, dakle, poći od pretpostavke da u političkom sustavu još uvijek postoji dovoljno impulsa preživljavanja da se mogu sagledati - i popraviti - neke osnovne zadanosti gospodarskog sustava općenito, što bi uvelike pomoglo i u održivom rješavanju problema vanjske bilance. No promjena sustava zahtijeva mnogo vremena a do ravnoteže u vanjskoj bilanci mora se doći što brže. Bolesnikovo krvarenje - koliko god već preraslo u kronično stanje - treba zaustaviti da bi se organizam mogao početi oporavljati. Godišnji gubitak od milijarde dolara koliko Hrvatsku trenutačno košta prehrambena ovisnost ima ključnu ulogu u negativnom platnom saldu. Budući da je riječ o sektoru u kojem su naše komparativne prednosti daleko najveće a sekundarni učinci rasta (sigurnost, okoliš, infrastruktura) isto tako važni kao i primarni, nema sumnje da težnja vlastitoj prehrambenoj opskrbljenosti mora biti prioritet gospodarske politike. Do promjene može, međutim, doći jedino radikalnom promjenom dosadašnje agrarne politike i jasnim usmjerenjem na regeneraciju obiteljskih gospodarstava na selu po načelima koja su zemljama EU dopustila da unutar svojih ekonomija postignu i održe taj cilj. U ovom prikazu zadržat ćemo se zato najprije na uzrocima teške situacije u koju je zapala hrvatska poljoprivreda, a zatim upozoriti na neke njezine strukturne specifičnosti s obzirom na zajednicu u čije članstvo ulazimo.

Blizu cilja - i što sad?

Politički je establishment svojedobno praktički jednoglasno kao nadređen cilj nacionalne politike postavio ulazak u europsku zajednicu a u nastojanjima da to postigne pokazao je neuobičajenu konzistentnost, dapače prozelitski žar, kojim su se pregovarači na suprotnoj strani obilato koristili i naplatili ga. U predstojećem suočavanju s tržišnim sustavom Unije Hrvatska će se, međutim, imati prilike brzo osvjedočiti da je jedno željeti ući u taj skup, a nešto sasvim drugo precizno znati što se time želi postići, na koji način i kada. Budući da je strateški pristup odraz svijesti i organizacije onih koji ga primjenjuju, nemoguće je preko noći početi politiku dugoročno osmišljavati i racionalno provoditi - proces zahtijeva ozbiljan koncentriran napor na više razina i u raznim područjima djelatnosti. Do sada je taj napor izostao. U pomanjkanju ozbiljnoga strategijskog okvira u nas se kao recept stabilizacijske politike već dugo nudi zavođenje reda u javne financije i privlačenje stranih investicija u izvozno orijentiranu proizvodnju. To već pomalo ritualno ponavljanje starih recepata ne bi samo po sebi bilo loše da aktualna vlada nije već u svojem prvom pokušaju mehaničkih rezova iskusila žilav otpor postojećih struktura već na razini proračuna samih ministarstava. Ozbiljne uštede mogu se, dakle, ostvariti jedino kao dio dubokog preispitivanja i restrukturiranja zadaća, načina poslovanja i nagrađivanja u cijelom javnom sektoru. Takav bi zahvat zacijelo stvorio podlogu za značajne pomake u poslovnosti privatnog sektora i uvelike pridonio poboljšanju opće slike hrvatske konkurentnosti. Dok se to ne obavi preostaju parcijalne tzv. reforme koje se nakon nekog vremena najčešće iskazuju kao prolazne i kao dobra prilika uvijek novim ministrima i uvijek novim ekipama da dobiju svojih pet minuta medijske pozornosti. Drugi dio recepta kojim se želi izići iz krize vezan je uz već spomenuti najakutniji problem hrvatskoga gospodarstva, veliku kroničnu rupu u platnoj bilanci s inozemstvom, koja se do sada uglavnom pokrivala zaduživanjem. Ta je mogućnost sada praktički zatvorena zbog prevelikoga vanjskog duga. Nastavak trenda može se još neko vrijeme rješavati ubrzanom rasprodajom nacionalnog imutka ili pak većim izvozom odnosno manjim uvozom. Izvozne »strategije« utemeljene na privlačenju suvremenih konkurentnih tehnologija putem stranih proizvodnih tzv. green-field investicija već se desetak godina iskazuju hrpom dobrih želja. Za početak, ni strani ulagači ne mogu izbjeći logiku gospodarskog sustava koja izvoz sprečava i hrvatskim poduzećima. Teško je naime čak i visokom tehnologijom postići potrebnu rentabilnost ako troškovi za domaće usluge, energiju i namete, ugrađeni u potencijalnu izvoznu robu, rastu višestruko brže od onih na stranim tržištima. A država u svojem vrludanju oko stabilizacijske politike slijedi upravo taj recept, marljivo šireći birokratski aparat i ostavljajući jeftinom uvozu da održava statistički privid stabilnosti cijena. Provedba pokojeg ozbiljnijeg projekta koji bi se svojim proizvodima ipak mogao probiti na svjetsko tržište običava se brzo nasukati na greben strukturnih slabosti i nesređenosti hrvatskog društva kao što je premreženost, krutost i hermetična zatvorenost partitokracije na svim razinama, pravna nesigurnost i sl. Uostalom, i samo državno tijelo koje je trebalo privući investicije najpoznatije je upravo po administrativnim lutanjima i potpunoj neusmjerenosti. Iste boljke uvelike otežavaju i kratkoročnu učinkovitost liberalno-tržišnog projekta koji se zauzima za privlačenje stranoga kapitala raznim fiskalnim mjerama i olakšicama. Nadalje, ostalo je potpuno neiskorišteno iskustvo, znanje i kapital iseljene Hrvatske za koje se moglo pretpostaviti da će u prihvaćanju domovinske zbilje biti nešto širokogrudniji od stranih ulagača. U takvom poduzetnički sterilnom okružju strani se kapital ograničio na ulaganja u sigurnu i strateški važnu dominaciju postojećih ključnih infrastrukturnih tržišta (banke, mediji, nafta, telekomunikacije...) i prostora (hoteli, autoceste) kao i pokušaje da uhvati dio zarada distribucije, nabujale u modelu potrošnje temeljene na zaduživanju.

Imperativ postizanja prehrambene neovisnosti

Naravno, svakoj je politici imanentna napast da biračima povremeno prodaje bajke. U hrvatskoj politici, i na vlasti i u oporbi, to je preraslo u svakodnevnu naviku pa se ona zato, ne mareći za srž i pozadinu problema, kao pijan plotu deklarativno vraća uopćenim priželjkivanjima »izvoz ne strategije«. Na političkoj je areni, međutim, potpuno odsutna svijest da smanjen uvoz daje isti makroekonomski učinak kao povećan izvoz a da dobar dio uvoza otpada na poljoprivredu, za koju kao stratešku granu gospodarstva ionako vrijedi poseban međunarodni režim. Dapače, strategija konkuriranja uvozu otklanja se kao izraz staromodnih shvaćanja o poželjnosti autarkije, kojoj nema mjesta u suvremenom svijetu. Koješta. Ambicija nacije da osigura vlastitu prehrambenu sposobnost nije izraz zatvaranja prema svijetu, već izraz prosudbe da na taj način ima najbolju šansu afirmirati svoje komparativne prednosti i istodobno ispuniti niz drugih ciljeva zajedničke europske poljoprivredne politike. Za razliku od orijentacije na izvoz industrijskih proizvoda koja predmnijeva zahtjevne, skupe i složene tehnologije u obliku teško dostupnih stranih investicija, poljoprivreda može konkurirati uvozu koristeći se zadanim prirodnim geografskim i klimatološkim prednostima svojega položaja, koristeći se poznatom, dostupnom tehnologijom i zemljom kao prirodnim resursom koji vapi za uporabom. Uza zahtjeve sigurnosti upravo to i jesu glavni razlozi da svaka zemlja koja to može ostvaruje prehrambenu samodostatnost prije nego što ozbiljno zagazi u međunarodnu podjelu rada. Usput, budući da cijene uvoznih poljoprivrednih proizvoda nisu rezultat tržišne utakmice, već u mnogo čemu još uvijek ovise o državnim subvencijama i drugoj otvorenoj i skrivenoj potpori države, teško je zamisliti da bi se konkurencija takvom uvozu mogla naći na ozbiljnom udaru doktrine slobodnog tržišta. Tko bi i na osnovi čega mogao uskratiti Hrvatskoj da, uz poštivanje preuzetih obveza, iz makroekonomskih i sigurnosnih razloga ostvari upravo onakvu prehrambenu samodostatnost kakvu su već ostvarile druge europske zemlje? Naravno, u svemu tome valja striktno poštivati obveze preuzete ugovorom s EU kao i one sa svjetskom trgovinskom organizacijom WTO. No velika je razlika između pasivnog prihvaćanja učinaka raznih komercijalnih strategija, pa i velikih špekulacija koje se događaju u tom okviru, i usmjerenog djelovanja na izgradnji održive tržišne strukture koja Hrvatskoj omogućuje veću konkurentnost, najprije u sučeljavanju s uvozom a zatim i u orijentaciji na izvoz. Taj problem nije za Hrvatsku nimalo trivijalan. Naime, upravo velika i rastuća ovisnost prehrane o uvozu unatoč iznimno povoljnim prirodnim uvjetima proizvodnje, prijašnjoj tradiciji prehrambene samodostatnosti, pa čak i povijesti visokog izvoza u pojedinim stočnim sektorima, jedan je od ključnih razloga ne samo velikog inozemnog zaduživanja nego i zaostajanja u domaćem rastu. Trenutačno se 40-45% potreba hrane mora podmiriti iz inozemstva a tijekom 22 godine postojanja samostalne Hrvatske neto uvoz hrane povećao se na ukupno nekih 11 milijardi dolara. Cijelo je gospodarstvo time izgubilo dodanu vrijednost u visini od otprilike 25 milijardi dolara, odnosno oko 3% bruto domaćeg proizvoda godišnje, a to je razlika između uspješne i neuspješne ekonomije.

Porazni rezultati poljoprivredne politike

Taj gubitak nije bio primarno rezultat rata, nego loše poljoprivredne politike: tri četvrtine spomenutoga prehrambenog deficita odnose se na drugo, »mirnodopsko« desetljeće. Posebice je opasno što je tijekom tih godina osobito snažno povećan goveđi i mliječni neto uvoz a govedarstvo - najzahtjevniji segment poljoprivrede - smatra se ključnim i osobito pogodnim u korištenju komparativnih prednosti hrvatske prirode. Od god. 2000. samo je u tom segmentu neto uvoz prouzročio prosječni gubitak od oko 1% BDP-a godišnje, što je red veličine investicija u hrvatske autoceste tijekom istog razdoblja. No nije u pitanju samo gospodarski rast: kad je riječ o opskrbi hranom, sve su razvijene zemlje svjesne da je u kriznoj situaciji zemlja bez hrane izgubljena prije nego što je možebitni konflikt i počeo. One kod kojih postoji i najmanja mogućnost da budu uvučene u kakav ozbiljan konflikt, održavaju i planove aktivnosti u slučaju ekstremnih izazova. Ti se planovi razrađuju, usklađuju, obnavljaju i uvježbavaju po raznim segmentima društva a svima im je zajedničko da daju visok prioritet prehrambenoj samodostatnosti i zalihama hrane. Hrvatska je u 80 godina preživjela toliko država da katkad nije sigurna je li ih bilo 5 ili 6, prošla je kroz tri razorna rata i još uvijek su joj velika područja minirana, no jedva da itko razmišlja da bi se nekim nevjerojatnim slučajem opet mogla naći u situaciji da ovisi o vlastitoj hrani. Pad je hrvatskih prehrambenih kapaciteta u vlastitoj državi spektakularan. Čak je doktrinarno opterećena poljoprivredna politika bivše države u Hrvatskoj uglavnom održala povijesno dosta konstantan fond od više od milijun goveda, odnosno oko 600.000 krava. Već prije početka Domovinskog rata (1991) on se, međutim, smanjio za otprilike 1/4, na oko 750.000 goveda, odnosno 473.000 krava. Od onda, tijekom cijelog razdoblja neovisnosti, broj se krava smanjio za otprilike 60%, odnosno do kraja 2012. na manje od 190.000, a trend se dodatno zaoštrava. Zbog bolje mliječnosti pad u proizvodnji mlijeka bio je doduše manje spektakularan, ali je Hrvatska ipak dospjela u situaciju da već uvozi 20-25% svojih potreba toga proizvoda dnevne potrošnje i da taj uvoz stalno raste. Poučeni iskustvima drugih, čak i planeri Ministarstva poljoprivrede hladno računaju da će povećana ovisnost o uvozu - u mjeri u kojoj si ga nacija bude mogla priuštiti rasprodajom imovine - prouzročiti ne samo pad kakvoće nego i rast cijena na tržištu koje je sve ovisnije o stranim resursima. U međuvremenu se staje prazne a više od polovice naših postojećih preradbenih kapaciteta mesa i mlijeka već zjapi prazno. Upravo je ta kriza govedarstva najbolji primjer slabosti vođene politike jer je riječ o dijelu gospodarstva s dugom i uspješnom tradicijom u kojem je država pokušala nešto na svoj način popraviti i u tome doživjela velik neuspjeh. God. 2004. velika su sredstva rezervirana za Operativni program razvitka govedarske proizvodnje kojim je proizvodnja mlijeka i mesa trebala dobiti nov smjer i sadržaj. Nakon nekoliko godina cijeli je projekt, međutim, propao još brže nego je započet i nakon što je ostvario vrlo mali dio - najviše petinu - zamišljenoga. Njegova je provedba - tipično za hrvatsku nebrigu za sustavne pripreme - pokazala nepripremljenost projekta na najnormalnije zahtjeve što ih je nova proizvodnja postavljala na okolne sustave (zemlja, krediti, izbor pasmina, stabilnost tržišta u inicijalnom razdoblju), što je brzo dovelo do velikih problema i samo nekoliko godina poslije prisililo mnoge sudionike projekta na zatvaranje objekata a njih same dovelo na rub stečaja.

Koncepcijske razlike spram Europe

Glavni čimbenik koji je bitno presudio programu bila je, međutim, forsirana primjena pogrešne opće koncepcije razvoja hrvatske poljoprivrede. Već se dugi niz godina biološki, okolišno i socijalno osjetljivo selo pokušava industrijalizirati primjenom tehnologije velikih industrijskih serija, iako se o tome nikada nije vodila neka javna rasprava ili donijele formalne političke odluke. Takva politika - posve strana trendovima u ostatku Europe - ide na razne načine na ruku velikim korporativnim interesima i veleposjedima uopće a maćehinski se odnosi spram obiteljskih gospodarstava, dakle upravo onoga bitnog sastojka poljoprivrede na kojem se u cijeloj Zapadnoj Europi inače i temelji organski razvoj sela. Europa je usmjerena na pomoć i servisiranje obiteljskih gospodarstava kao okosnice poljoprivrede. U mnogim zemljama ničega drugog ni nema - neke od najnaprednijih europskih zemalja izričito zakonski zabranjuju trgovačkim društvima vlasništvo nad poljoprivrednim zemljištem, a gotovo svuda lokalna samouprava nadgleda prodaju poljoprivrednog zemljišta! Svojim zadružnim organiziranjem seljaci jačaju svoju tržišnu snagu i mogućnosti racionalnije i jeftinije proizvodnje a između države i tih organizacija postoji u većini područja vrlo uska suradnja. Ta se »mala« privreda iz zemlje u zemlju pokazuje dovoljno učinkovitom da proizvede dovoljno hrane za svoje pučanstvo i glavni joj je problem kako izvesti višak. Taj vrlo rašireni europski model ostao je, međutim, u Hrvatskoj gotovo nezapažen. Hrvatska politika koja se stalno poziva na europske primjere i zauzima za beskompromisno prihvaćanje formalnih pravila i pregovaračkih zahtjeva EU nije bila spremna ili zainteresirana da prouči i eventualno preuzme neke elementarne predloške učinkovitog ponašanja ili organizacije gospodarstva u zemljama te iste zajednice. Taj zabrinjavajući manjak kreativne otvorenosti za promjene zaslužuje posebnu pozornost jer se može shvatiti kao najava slične indolencije i u drugim sferama. Obiteljska gospodarstva u tržišnom modelu europskog tipa mogu poslužiti kao primjer organskog rasta ruralnih sredina. Zasluge za dobre rezultate koje su zapadni Europljani postigli u razvoju svojih poljoprivreda mogu se većim dijelom pripisati intenziviranju i rastu proizvodnje najsposobnijih među obiteljskim gospodarstvima i to ondje gdje su za rast postojali najbolji uvjeti. No i oni manje sposobni i oni koji nemaju najbolje uvjete nastavljaju radom i proizvodnjom i pridonose dobrom ukupnom rezultatu a država se u tom procesu organskog rasta drži načela konkurentne neutralnosti ili potpore malima kao važnim dijelom sustava koji podupire okoliš, ekološku održivost, prometnu infrastrukturu, kontrolu prostora...

Ograničenja ruralnog industrijaliziranja

To je bilo tim lakše što primjena industrijskih serija na selu ima jasna fizička i druga ograničenja. Nepokretnost resursa nameće određene granice zdravoj i okolišno svjesnoj proizvodnji, a te su granice posebno uočljive u stočarstvu, npr. u veličini stada goveda koja se mogu izvoditi na ispašu. Nadalje, zbijanje velikih stada na ograničen prostor povećava rizik raznih pošasti, odnosno zahtijeva intenziviranje biološke preventive, koja opet može imati neželjene posljedice za potrošače konačnog proizvoda. No najvažnija ograničenja uporabe industrijskih metoda na selu proizlaze iz specifične naravi proizvodnog procesa vezanog uz biološki osjetljiv i nepokretan resurs zemlju kao i iz raznovrsnih već spomenutih zahtjeva sigurnosti, okoliša, ekologije i ravnomjernog razvoja šire zajednice koje taj resurs mora istodobno zadovoljiti. Zato je u poljoprivredi na posve drugi način nego u industrijskim pogonima važno osigurati da čovjek ostane u uskom doticaju s prirodom a da cijene poljoprivrednih proizvoda pokrivaju i cjelinu zahtjeva i ograničenja koje njihova proizvodnja mora zadovoljiti. Tvrdnje o analogiji između industrije i poljoprivrede najčešće završavaju kao čista demagogija. U hrvatskim je javnim raspravama često prisutan i mazohizam kojim se predmet rasprave, posebice kad je riječ o nečemu nezgodnom, negativnom ili skupom, tretira kao izolirana pojava koja se odbacuje, a ne dio šire domaće ili globalne zbilje koju treba promijeniti. Tako se npr. o hrvatskom selu često govori kao zaostalom i nekonkurentnom kao da ono nije dio šireg okružja u istom stanju, nego je nekom svojom krivnjom zapalo u sadašnje teškoće. Na podatak da je Hrvatska tijekom 2000-2012. izgubila 4 od 5 isporučitelja mlijeka Ministarstvo poljoprivrede, slikovito govoreći, samo sliježe ramenima: otpala su manja gospodarstva, pa gubitak mlijeka nije toliko velik - a mlijeko je bolje! Nema tu borbe za čovjeka, za zajednicu - ne, to je neizbježiva sudbina, ispalo je tako na tržištu a radni su nam stolovi ionako pretrpani papirima, toliko toga treba urudžbirati, toliko pečata udariti... Rezultat je da je nacija svakog tjedna tijekom 2012. za vlastitu prehranu morala uvesti mlijeka i sira u vrijednosti od 2 milijuna dolara više nego što smo izvezli. A gdje ćemo ta dva milijuna tjedno naći, e, to je briga nekoga drugog. Nitko se pri tome ne trudi pratiti čak ni najneposrednije posljedice takvog razvoja na tržištu, npr. što se događa s cijenama proizvoda kojega ponestane - posebice trajno - iz domaće proizvodnje. O konkurentnosti cijena europskih poljoprivrednih proizvoda govori se kao da je riječ o tržišnim cijenama a ne o cijenama što uz razinu proizvodnosti ovise i o raznim državnim subvencijama kojima se proizvođači motiviraju da nastave svojom djelatnošću i tako ispune cijeli spektar zahtjeva koji se na njih postavljaju zbog prostorne vezanosti njihove proizvodnje a i da bi, što se rijetko javno spominje, održali prehrambenu neovisnost!

Poticaji

Kada se u hrvatskim raspravama subvencije ipak spomenu, često je to popraćeno tvrdnjom kako su one u Hrvatskoj veće nego u Europi. Stvarnost je malo drukčija. Kalkulacije u pregovorima oko »kuverte« direktnih isplata s EU za Hrvatsku, koja se temelji na dosadašnjim vrijednostima, završile su na procjeni da je prosječno riječ o € 278 po hektaru (koji će sve više financirati iz EU-fondova). Iz službenih materijala jedne od europskih poljoprivrednih velesila, Nizozemske, proizlazi npr. da je u toj zemlji prosječni direktni poticaj 2/3 viši od spomenutoga hrvatskoga (€ 460/ha), a da proizvođači mlijeka primaju čak € 600/ha. I usporedbe s poticajima u Sloveniji pokazuju sličnu razliku. Najintrigantnije je da je za znatan dio za Hrvatsku negativne razlike odgovorna potpuna odsutnost vlastite razvojne vizije, o čemu više u nastavku. Slika nazadnog i inertnog sela od kojeg se ne može očekivati dinamika razvoja poput onoga u Europi služila je i služi kao argument u nametanju raznih oblika farmersko-industrijskog modela koji će tehnikom velikih brojeva i industrijaliziranom obradom u dugim serijama preporoditi ruralni prostor kad to nisu, kao u zapadnoj Europi, učinila mala i srednje velika obiteljska gospodarstva. Ključnu ulogu u tom modelu ima veleposjed, koji u Hrvatskoj ima dugu tradiciju. Tijekom turskih ratova rastureni su i uništeni neki vrlo veliki feudi ali su stvoreni novi veliki posjedi, od kojih dosta u rukama strane vlastele, odnosno crkvenih zajednica. Nakon što je ban Jelačić 1848. ukinuo kmetstvo, trebalo je punih 100 godina i tri teškom mukom provedene agrarne reforme da se dođe do prosječne veličine obiteljskog posjeda od oko 3,5 ha. Te su reforme, međutim, čak i nakon 1. svjetskog rata nailazile na stručna osporavanja: tako je npr. Vijeće gospodarsko-šumarskog fakulteta u Zagrebu 1923. prihvatilo Spomenicu (pisanu od tri profesora, s Frangešom na čelu) kojom se veleposjedi brane jer bi »agrarna reforma [mogla] poljuljati ili čak unazaditi proizvodnju«. Tek su sociološka i gospodarska istraživanja plejade znanstvenika uglavnom bliskih tadašnjem seljačkom pokretu tijekom 1930-ih godina usmjerila pozornost na potrebe i potencijale sela i malih gospodarstava. Hrvatsko je selo tada uspijevalo prehraniti zemlju a nekoliko postotaka proizvodnje čak i izvoziti. No selo se teško izvlačilo iz nerazvijenosti jer je u usporedbi s industrijaliziranom Europom bilo pod pritiskom znatno viših poreza a tržišni monopoli i carinske barijere snažno su ga kočili u moderniziranju proizvodnje. U odnosu na kupovnu moć ostvarenu utrženjem svojega proizvoda hrvatskom su seljaku umjetno gnojivo, pesticidi i mehanizacija tada tipično bili dva, tri pa i četiri puta skuplji nego npr. njemačkom seljaku. Nakon 2. svjetskog rata, u komunističkoj Jugoslaviji, seljačka su se gospodarstva našla na udaru doktrinarno uvjetovanog programa najprije neuspješne kolektivizacije a zatim ambicije da se ruralni prostor industrijalizira pod državnom paskom. Na obiteljska gospodarstva se nakon velike agrarne reforme i teškog neuspjeha kolektivizacije selo primarno tretiralo kao rezervoar industrijske radne snage u gradovima. Seljake se dugo vremena čak i zakonski onemogućavalo ili porezno kažnjavalo u širenju posjeda (npr. većim porezima na trženje privatnoga poljoprivrednog zemljišta - do 42%), otežavalo se njihovo mehaniziranje trostruko višim porezom na gorivo od onoga koji je vrijedio za kombinate te ih se i na mnoge druge načine guralo u podređene kooperantske odnose s državnim kombinatima i prehrambenom industrijom. Prehrambene potrebe nametale su ipak neku svoju logiku: sustav se u nekim svojim dijelovima postupno počeo otvarati prema privatnim inicijativama. Znalo se progledati kroz prste rastu pojedinih gospodarstava i dopuštati neka njihova tržišna povezivanja, poradilo se na razvijanju kvalitete uzgoja životinja i biljne proizvodnje itd.

Poljoprivreda nakon neovisnosti

Nakon ostvarenja hrvatske neovisnosti, i djelomice kao rezultat ratnih i poratnih prilika, odnos spram sela razvio se drukčije nego u urbanim sredinama. Dok je stanarima i namještenicima mnogih poduzeća omogućeno da po povoljnim uvjetima otkupe stanove i dionice, država je prije oduzeto poljoprivredno zemljište zadržala u svojem vlasništvu. S naslijeđenim je kombinatima i njihovim velikim površinama najboljeg zemljišta država najprije loše upravljala a onda ih po vrlo povoljnim uvjetima prenijela u velike privatne korporacije. Bili su to prvi konkretni potezi politike koja je željela ostvariti međunarodnu poljoprivrednu konkurentnost pomoću velikih pogona a to je zatim i nastavila i u tekućoj politici, upućujući npr. korisnicima najvećih zemljišta pet puta veći dio poljoprivrednih poticaja od onih u Europi. Državna politika slijedi i na mnogo drugih načina implicitnu strategiju »velikog skoka« o kojoj se inače nije javno ili stručno raspravljalo, odnosno politički odlučivalo. Tako je npr. težište već spomenutoga neuspješnog Operativnog programa govedarstva bilo stavljeno na gradnju kapaciteta za najprije 100 a zatim čak i do 200 krava u doba kad je prosječno gospodarstvo u iznimno uspješnom austrijskom stočarstvu držalo 17 krava. Samo je 14% svih austrijskih krava u gospodarstvima s više od 30 krava a samo 1,5% u stadima od 60 i više grla. Drugi je primjer pogodovanja velikim igračima i skupoj i neučinkovitoj birokratskoj nadgradnji sustava upravo aktualan prijedlog zakona o poljoprivrednom zemljištu, tom najvažnijem proizvodnom resursu sela. Provedene i uglavnom vrlo kritične rasprave o tom prijedlogu prikrile su na žalost činjenicu da su stranačke razlike u općem usmjerenju takve politike do sada uglavnom bile vrlo male jer se u javnim raspravama uporno prešućivalo što se s politikom zapravo želi postići. Bilo je npr. zanimljivo sredinom siječnja 2013. čuti državnog tajnika Ministarstva poljoprivrede u prethodnoj političkoj garnituri kako u žaru stručnog osporavanja novog zakona kaže da se u njegovo vrijeme u Ministarstvu provodila odluka da se zemlja dodjeljuje po ključu 2/3 obiteljskim gospodarstvima a 1/3 trgovačkim društvima. A tada je (i još uvijek) važeći zakon propisivao da prijedloge o raspolaganju državnim zemljištem podnose jedinice lokalne samouprave, a Ministarstvo ih samo potvrđuje ili odbacuje!

Vrijednosne zablude

Nakon promjene vlasti 2012. jedna je od prvih odluka novog ministra bila da zamrzne primjenu zakona (!) i da inicira pripreme novoga, koji omogućuje središnjoj birokraciji da brže i učinkovitije primjenjuje dominantne vrijednosne prosudbe politike. Te se prosudbe pak najbolje mogu iščitati iz programa u kojem je sadašnja Vlada prilikom preuzimanja vlasti kao svoju važnu zadaću navela: definiranje optimalnoga odnosa između farmerske (industrijske) poljoprivrede, koja osigurava cjenovnu konkurentnost na globalnom tržištu, i seljačke poljoprivrede (mala gospodarstva), koja održava multifunkcionalnost i diverzifikaciju poljoprivrede, ostvaruje zaposlenje i dohodak brojnim poduzetnicima u poljoprivredi, ublažava siromaštvo na selu, koristi okolišu i ruralnom razvoju. Naravno, krajnje je upitna teza da postoji neki optimalni odnos između tih dvaju oblika proizvodnje, odnosno, kad bi i postojao, da je zadaća države da ga kalibrira. Europska je tradicija da država ostane neutralna u tom izboru, ako nije već u samom začetku zakonski onemogućila korporativnu poljoprivredu. Ponuđena formulacija je, međutim, dragocjeno svjedočanstvo o vrednovanjima na kojima poljoprivredna politika i ove i prijašnjih vlada stvarno počiva i koje tu politiku odvode u potpuno drugom smjeru od one u Zapadnoj Europi. Semantička poruka ne može naime biti jasnija u izboru i opisu alternativa a onda i u zaključcima koje podrazumijeva. S jedne je strane vage tzv. farmerska (za svaku sigurnost opisana i kao industrijska) poljoprivreda, za koju se kaže da je cjenovno konkurentna na globalnom tržištu, što nije nigdje dokazano a i teško je dokazivo na svjetskom tržištu na kojem se očituju utjecaji raznih nacionalnih subvencija. Ideja nekakve opće cjenovne konkurentnosti male zemlje na takvom tržištu pripada u ničim potkrijepljenu fantastiku. S druge se strane u prilog malim gospodarstvima navodi niz dobrih i korisnih svojstava - diverzifikacija,multifunkcionalnost, okoliš, ruralni razvoj - koja po svemu sudeći tržišno nisu baš osobito vrednovana ali, eto, dobro ih je imati a i zapošljavaju nešto svijeta pa ublažavaju siromaštvo na selu. Treba dakle pomoći i toj socijalnoj kategoriji, a to je slučajno upravo onaj dio nacije koji, vidi vraga, europskoj poljoprivredi daje svu njezinu snagu. Javnost bi vjerojatno počela propitivati smislenost opisanoga hrvatskog puta u »ljepšu budućnost« da su joj poznate činjenice i da nije stvorena slika sela kao poticajnog bezdana u koji bez nekih većih rezultata u tekućoj proizvodnji nestaju milijarde državnog novca. Svako malo javnost dobiva svoju porciju traktora s ljudima koji tvrde da im tamo nekih dvadesetak, tridesetak lipa po litri mlijeka život znače, ljudi koji zahtijevaju da im se subvencije isplate prije vremena, ljudi koji govore o povijesnim pravima na subvencije. Rezultat je da se na te ljude u njihovoj egzistencijalnoj nevolji katkad gleda kao na obijesne parazite a čak se i pojedinom važnom ministru omakne takva karakterizacija. Medijski folklor s traktorima - baš kao i radnička zviždanja i ogorčeni pohodi na Markov trg - postali su uhodan dio komuniciranja s inertnim birokratskim strukturama. Učestalost tih vanjskih kriza podsjeća na činjenicu da su poticaji, osim primarne zadaće da neutraliziraju strane subvencije ugrađene u cijene uvoza, postali i dio obiteljskih proračuna. Ti seljački prosvjedi i nisu uostalom imanentni samo Hrvatskoj - događaju se često i mnogim dijelovima inače dobro uređene Europe i ondje pokazuju slabosti sustava koji potresaju unutarnje slabosti režima cijena i velike špekulacije na sirovinskim burzama. No u uzročno-posljedičnoj zbrci koja se stvara u hrvatskoj javnosti zamjenjuju se teze pa se učinak loše vođene politike koja drži seosku populaciju na egzistencijalnoj uzdi, koristi kao argument da se tom politikom i nastavi. Kao što je prije spomenuto, podtekst prikrivenih poruka jest: kamo bismo prispjeli da gradimo budućnost na zaostalom, ostarjelom, nepovjerljivom i konzervativnom selu?

Hrvatski sustav i seljak u njemu

O svemu tome o Hrvatskoj nije bilo većih rasprava ili nekih načelnih odluka, ali su daleko od očiju javnosti i primarnih proizvođača na selu donijete dalekosežne odluke. Veliki su trgovački interesi uz odobravanje i pomoć države i međunarodnih kreditnih institucija ostvarili dominaciju nad cijelim ili većim dijelovima vertikalnih lanaca poslovanja, od primarne sirovinske proizvodnje preko prerade i distribucije do uvoza i izvoza. Tako je stvoren za Hrvatsku specifičan sustav u kojem se poslovne odvage na najvišoj razini tipično svode na izbor, s jedne strane, potrebe dugoročnijih investicija ili preuzimanja poslovnih obveza kojima bi se jačala domaća sirovinska baza i, s druge strane, mogućnosti znatno bržih i mnogo jednostavnijih zarada na uvozu. Ishod takvog izbora u većini slučajeva nije teško predvidjeti a rezultat na nacionalnoj razini sustavna je nebriga za domaću sirovinsku proizvodnju. Je li, dakle, hrvatski seljak nesposoban ili nezainteresiran za mogućnosti koje mu tržište nudi? Je li i u čemu različit od svoje europske subraće? U pokušajima da odgovori na ta i slična pitanja neformalna je stručna skupina Živo selo u svojim javnim nastupima još od ranog ljeta 2012. upozorila na važnost posjeda zemlje kao glavnog ograničavajućega proizvodnog čimbenika i na negativnu ulogu koju je u tom pogledu odigrala država. Nije seljak taj koji ne želi rasti i razvijati se, nego mu država to ne omogućuje. Nije u toj konstataciji bilo ništa novo ili spektakularno - novum se sastojao u činjenici da se netko o tome na samo malo sustavniji način usudio progovoriti u široj javnosti. Protok velikih svota poticaja, vlast nad velikim površinama zemljišta u državnom vlasništvu, veličina infrastrukture koja bdije nad sustavom i razne pojave partitokratskog paternalizma toliko su naime osnažili birokratski sloj koji upravlja poljoprivredom da se svaki takav pokušaj kritičkog promišljanja politike doživljava kao izazov. Nakon oduljene agrarne reforme u prvoj Jugoslaviji (1919-1931) prosječni je seljački posjed u Hrvatskoj bio 4,0 ha, što je bilo blizu prosječne razine 1920-ih godina u Njemačkoj (4,4 ha) a za oko trećinu manje od one u Čehoslovačkoj (5,9 ha), Švicarskoj (6,6 ha) i Nizozemskoj (6,9 ha). Razlike u veličini posjeda nisu, dakle, tada bile dramatične, ali je hrvatsko selo predratnih 1930-ih godina bilo prenapučeno. Relativne su cijene mehanizacije i ostalih inputa koji bi omogućili poboljšanje proizvodnosti bile i po 3 do 4 puta više nego npr. u Njemačkoj. Radna se snaga zato rabila ekstenzivno, ali je unatoč svojoj slaboj proizvodnosti selo uspijevalo (djelomice zahvaljujući niskom standardu seljaštva i pučanstva uopće) prehraniti naciju pa i izvoziti neke proizvode, iako je to bilo daleko od zvjezdanih dana stočarstva početkom 20. stoljeća, kad je Hrvatska na izbirljivo bečko i minhensko tržište znala godišnje izvesti i do 130.000 goveda. No i u drugoj polovici 1930-ih godina broj goveda na 1.000 stanovnika zaostajao je samo 20% za onim u Austriji, a sada ih u Austriji ima dvostruko više. God. 1955., nakon tektonskih promjena u ratu i poraću, veličina prosječnog dobra u Hrvatskoj smanjena je na 3,5 ha, a do 2003. iz već spomenutih razloga pala je za još jednu trećinu, na 2,4 ha. Samo sedam godina poslije (2010) administrativnom operacijom izdvajanja iz popisa većeg broja maloposjednika koji nisu ušli u porezni sustav konačno se postiže prosjek od 5,6 ha. Istodobno se površina obiteljskoga gospodarstva po Europi povećala oko 3 puta, pa je tako primjerice u Švedskoj porasla s 14,2 ha na 42 ha a u Francuskoj s 12 ha na 36 ha. Tijekom tih gotovo pola stoljeća hrvatski je seljak, dakle, pretrpio najveći relativni gubitak svojega ključnoga proizvodnog resursa zemlje. Bio je to rezultat kombinacije državnog rada i nerada. Aktivna je državna politika dostupnost tomu resursu tijekom dugog razdoblja ne samo zakonski limitirala nego i na druge načine silila obiteljska gospodarstva da se uklapaju u državne i paradržavne sustave - seljak je guran u situaciju kooperanta kombinata ili prehrambene industrije s vrlo ograničenim mogućnostima vlastitih poslovnih inicijativa i izlaska na tržište a seoska infrastruktura se nije razvijala. Kontrolom otkupnih cijena država je omogućavala i prelijevanje dohotka iz primarne proizvodnje u razne lokalne i regionalne aktivnosti financirane od kombinata kao nositelja lokalnoga gospodarstva. Istodobno država nije poduzimala gotovo ništa da promjenama zakona i drugim inicijativama spriječi parcelizaciju naslijeđenog posjeda, provede komasaciju raspršenih zemljišta, inicira stvaranje zadruga za zajedničku ispašu na terenima raznih vlasnika itd. te na taj način omogući racionalniju proizvodnju.

I dalje - business as usual?

U Republici Hrvatskoj situacija se zapravo nije bitno promijenila. Država je vlasnik otprilike ukupno četvrtine poljoprivrednih površina i iskazala se kao izrazito loš upravljač. Na raspolaganje tržišta posljednjih je desetak godina stavila samo 29% tih površina i dopustila da u vrijeme kada proizvođači vape za zemljom dobar dio ostalog zemljišta zarasta u korov, šikaru i šumu. Od onoga što je stavljeno na tržište dano je u kraći zakup 45% a oko 55% je prodano ili dano u dugotrajni zakup (koncesiju). U potonjem slučaju riječ je bila o najvećim i najplodnijim državnim arealima koji su jeftino prodani ili dani u dugoročne koncesije po vrlo povoljnim uvjetima, a u nekim slučajevima praktički poklonjeni velikim interesentima, pri čemu su obiteljska gospodarstva bila najčešće čak i formalno isključena iz konkurencije. Početkom 2012. država se, iako zapravo još uvijek ne zna s nekom većom sigurnošću što je njezino (!), konačno odlučila da na raspolaganje tržišta stavi i najveći dio ostatka zemljišta, uglavnom slabije kvalitete. Prijedlog novog Zakona o poljoprivrednom zemljištu predviđa da to u potpunosti bude u obliku dugotrajnog zakupa, da o njemu odlučuje velika državna Agencija umjesto, kao do sada, jedinice lokalne samouprave, a da glavni kriterij bude »najviše vrednovan gospodarski program« - i u konačnici novac. Taj je prijedlog naišao na burne kritike, koje su osobito u oblikovanju gospodarskog programa ali i u mnogim drugim dijelovima Zakona prepoznale znakove favoriziranja velikih poduzeća i trgovačkih društava na štetu obiteljskih gospodarstava. Koliko je pak sustav još uvijek zarobljen u stari način razmišljanja, najbolje pokazuje činjenica da se ne usuđuje prepustiti seljaku samome da na tržištu vrednuje plodove svojega najdragocjenijeg resursa, već mora imati birokraciju koja će najprije umovati nad kriterijima dodjele a zatim ga iz godine u godinu nadgledati. Državna politika ostavlja na taj način najveći dio obiteljskih
gospodarstava ne samo na malom posjedu nego i bez prave pomoći da nadoknade slabosti svojega dugotrajno podčinjenog položaja: manjkava iskustva širokoga poslovnog razmišljanja, odlučivanja i udruživanja, nepovjerenje u ono što im se nudi i predlaže itd. To se može uočiti npr. u sporosti i nedaćama prilikom osnivanja zadruga i poslovnih zajednica, a i čestim slučajevima privatizacije općih interesa, ili sumnji da će do nje doći. Ima i učestalih pojava da se država ili pojedini službenici paternalistički miješaju u poslove organiziranja interesnih skupina, favoriziraju po kojeg pojedinca ili skupinu i na taj način »vladaju«. Sve se to uklapa u prije opisan okvir vrednovanja koja u obiteljskim gospodarstvima vide marginalan segment poljoprivrede i svoje nade polažu u velike interesente i industrijaliziranje proizvodnje. Razlika koja u tom pravcu postoji između europskih i hrvatskih dužnosnika i politika došla je tijekom 2012. do najjasnijeg izražaja u odnosu na sukobe u sektoru mljekarstva. U svojim praktički jedinstvenim mišljenjima europarlamentarci su se zauzeli za jačanje imanentno slabe pregovaračke pozicije proizvođača, što je Europska komisija ubrzo zatim formalizirala i u uredbu (kod nas poznatu kao Mliječni paket). U Hrvatskoj se pak istodobno događalo nešto sasvim drugo: ministar se u dva tržišna sukoba otvoreno medijski stavio na stranu dominantne prerađivačke industrije a propustio provesti moguće mjere zaštite Zakonom o uređenju tržišta poljoprivrednih proizvoda. Mliječni je paket pak upleo u rasprave o tehničkim detaljima tako da je javnosti pa i samim proizvođačima promaknuo njegov smisao a do daljnjega su ostale neiskorištene potencijalno velike mogućnosti koje paket daje državi da stabilizira tržište. Nespremnost službene politike da u obiteljskom gospodarstvu prepozna ključni element napretka na selu, umjesto da se i dalje prepušta industrijalizacijskim snovima, možda je veći hendikep za razvoj sela u zapadnoeuropskom pravcu čak i od samoga manjka zemljišta.

Autor: Branko Salaj


Tagovi

Agrarna politika Poljoprivredna proizvodnja Konkurentnost Zakon o poljoprivrednom zemljištu Poticaji Domaća proizvodnja Ministarstvo poljoprivrede

Izdvojeni tekstovi

Izdvojeni oglasi