Seljačka buna na europski način

Ne čudi da su se u raspravi o budućnosti milijardi subvencija poljoprivrednicima u Europskoj uniji, probudili baš svi sukobi Starog kontinenta: ekologija protiv pragmatizma, "novi" protiv "starih", sjever protiv juga...

Više od 40% čitavog proračuna Europske unije još uvijek odlazi u poljoprivredu i tih 50 milijardi eura su važan dio prihoda europskih seljaka. Sad se raspravlja o dugoročnom proračunu Europe do godine 2020. i gotovo su svi suglasni da se postojeći način subvencioniranja treba promijeniti. No kako to učiniti i u kojem smjeru subvencionirati - o tome mišljenja ne mogu biti različitija.

Europski povjerenik za poljoprivredu Dacian Ciolos teži poljoprivredi na Starom kontinentu koja bi izgledala kao iz neke slikovnice. Marni seljak obrađuje polja dok živad - kako divlja, tako i domaća, bezbrižno živi u Europskoj uniji. Ekologija je za njega najviši zakon i poručuje: "Jamčim vam da ćemo ubuduće imati to zeleno poglavlje. Bez održivog načina poljoprivrede si ne mogu zamisliti novu, zajedničku agrarnu politiku."

Idila na selu

Konkretno, Ciolo želi više poljoprivrednih područja pretvoriti u divljinu. Riječ je o kvoti od 7% područja gdje se trenutno provodi intenzivna poljoprivreda i gdje bi europski povjerenik potakao seljake da sade živice kako bi divlje životinjice imale svoje stanište ili da prestanu sušiti polja i ostave bare na svom zemljištu kako bi se stvorila prirodna ravnoteža.

Ali kad se pitaju seljaci, za "biološku raznolikost" oni imaju drugi izraz: to su za njih uglavnom štetočine i gamad i ne bi imali baš ništa protiv da sva ta "raznolikost" preseli sa njihovih polja i nasada u ladice i brda papira Europske komisije u Bruxellesu. Doduše, monokulture i zasade samo jedne biljke koje se prostiru dok oko seže, jesu problem - i u krajnju ruku i rizik za poljoprivrednika.

Ali u ovim danima, dok na jugu Europe žeže sunce, a sjeverno od Alpa kiša nikako da prestane zapravo u čitavoj Uniji prijeti da će urod biti loš i kako su davno prošla vremena "brda maslaca" i "jezera mlijeka" u Europskoj uniji pa da bi se težilo daljnjem smanjivanju poljoprivrednih površina. Gospodarski, poljoprivrednici već ionako žive na rubu isplativosti i zato njemačka ministrica za poljoprivredu Ilse Aigner predlaže da, ako se već ustraje na tih 7%, da se onda u tu kvotu uračuna i zemljište koje se već koristi na drugi način i ne sudjeluje u intenzivnoj obradi.

Radio ili ne radio, novac stiže...

S druge strane, seljacima bi moglo biti svejedno: spomenuta "brda maslaca" su i nastala subvencijama na proizvedenu količinu, dok se danas plaća poljoprivrednicima ponaosob, prema količini zemlje koju posjeduju - pa makar sjedili kod kuće umjesto da rade na poljima. Ali i tu se sve više zaoštrava sukob druge vrste: od takve "europske rente" poljoprivrednicima su najviše koristi imali seljaci europskih zemalja sa velikim poljoprivrednim dobrima - na primjer Francuska i Španjolska.

Ali u međuvremenu su tu i druge europske zemlje sa velikim površinama - na primjer Poljska, a tamošnje poljoprivrednike sve više boli što oni, za isti hektar, dobivaju manje nego Francuzi. Hervé Guyomar, voditelj francuskog Instituta za poljoprivredno istraživanje ne vidi nikakav problem da tako ostane, ne samo do 2020. nego do daleke budućnosti: jer obzirom da je razina cijena u "starim" zemljama EU viša nego u novim, "nema nikakvog opravdanja za izjednačavanje direktnih isplata po hektaru" u čitavoj Uniji.

Rješenje: svima isto - ništa!

S druge strane, zemlje sa sjevera Europe - na primjer Velika Britanija, imaju još bolju ideju kako da riješe spor "starih" i "novih": da se "starima" drastično smanje subvencije i da seljaci u Francuskoj, ako baš moraju primati pomoć, onda dobivaju isto koliko i Poljaci. Jer Velika Britanija više nema značajniju poljoprivrednu proizvodnju, a već godinama ukazuje kako se i u čitavoj Europi događa slično. Nekoć, dok se u šezdesetima prošlog stoljeća stvarala Europska zajednica, poljoprivreda je i u zemljama Europe bila važan dio u nacionalnom gospodarstvu, a poljoprivrednici su činili značajan dio stanovništva Europe. U međuvremenu se tek djelić stanovništva Europe bavi poljoprivredom - i gotovo je apsurdno da oni "grabe" 40% proračuna Europske komisije.

Da bi sve skupa bilo još složenije, rasprava o budućnosti subvencija europskim poljoprivrednicima se mora gledati i u globalnim razmjerima. Svjetska trgovinska organizacija (WTO) je već mnogo puta upozoravala Europu zbog subvencija, a Ken Ash iz Organizacije za ekonomsku suradnju i razvoj dodaje da je stanje postalo bolje - ali još uvijek nije dobro.

Sredinom osamdesetih je oko 40% prihoda poljoprivrednika dolazilo iz blagajne Bruxellesa, danas je to oko 20% - što je za OECD još uvijek previše. Jer Ash upozorava kako po prvi put u posljednjih stotinu godina cijene poljoprivrednih proizvoda rastu i kako poljoprivrednici trenutno imaju pregršt mogućnosti da žive od svoje zemlje i bez pomoći iz Europe.

Ali u Europi ništa ne ide brzo. Dok i traje rasprava o budućnosti subvencija, Bruxelles razmišlja da li da intervenira na tržištu - ovaj puta mlijeka. Jer europski seljaci se žale kako je otkupna cijena postala previše niska.

Autori: C. Hasselbach, A. Šubić