Sedam mjera za oporavak hrvatske poljoprivrede

Tokom opatijskog simpozija agronoma, dekanica Agronomskoga fakulteta iz Zagreba, Tajana Krička, domaćim i stranim kolegama govorila je o padovima i oporavcima hrvatske poljoprivredne proizvodnje tokom prošloga i ovoga stoljeća, postojećem stanju, te navela sedam mjera, koje bi što hitnije trebalo početi poduzimati, da nam poljoprivreda prestane biti bolna točka.

Poljoprivredna proizvodnja nam pada već dva desetljeća

"Poslije 2. svjetskoga rata, zbog lošeg modela kolektivizacije, proizvodnja je pala za 22 % i tek uvođenjem slobodnijeg tržišta te uvođenjem novijih tehnologija, u šezdesetim godinama započinje brži rast poljoprivredne proizvodnje i do 1985. godine iznosi 3,1 % na godinu. To je ujedno bilo najuspješnije razdoblje hrvatske poljoprivrede. Međutim, pojavom visoke inflacije krajem 80-tih godina, kao i zbog Domovinskog rata, dolazi do ponovnoga pada i razdoblje do 2000. godine obilježeno je padom proizvodnje od čak 15 %, u odnosu na ono od 1986. do 1990. godine.

Posljednjih dvadesetak godina obilježeno je stalnim padom proizvodnje i stagniranjem korištenja novijih tehnologija i može se reći da je stanje poljoprivredne proizvodnje izrazito nepovoljno. Nemamo potrebnu ukupnu proizvodnju, kao ni proizvodnju raznolikih proizvoda. Ne koristimo 38 % obradivih površina, a istovremeno uvozimo voća i povrća 50 % više no što ga proizvodimo, svinjetine 40 %, govedine 60 %, odnosno imamo negativnu bilancu u međunarodnoj razmjeni hrane između 800 milijuna i jedne milijarde i 200 milijuna dolara.

Po pitanju pšenice najuspješnija nam je bila 1988. godina

A s druge strane Hrvatska ima povoljne prirodne uvjete za poljoprivrednu proizvodnju. Koliko je to točno, najbolje pokazuju činjenice, da imamo najviše i to 0,47 hektara po glavi stanovnika, u odnosu na Europu koja ima 0,38 hektara po stanovniku" istaknula je prof. Krička.

Zbog svega navedenog te zbog dugogodišnje sustavne nebrige, trebalo bi napraviti brzi zaokret u politici društva prema poljoprivredi i napraviti ono o čemu se već govori posljednjih 20 godina. Odnosno, treba stjecati sustavno, ali ubrzano uvjete za stvaranje uspješne poljoprivrede i ostvariti veću proizvodnju raznolikih proizvoda po konkurentnim cijenama, a u ostvarivanju tih ciljeva treba istovremeno poduzimati više mjera.

Ništa bez okrupnjavanja gospodarstava

"Kao prvu mjeru treba nastaviti okrupnjavanje poljoprivrednih gospodarstava i ostvariti veću obradivost površina. Naime, danas je kod nas prosječna veličina poljoprivrednog gospodarstva 5,6 hektara, dok je npr. u Sloveniji 6,4 hektara, u Austriji 19,5 hektara, dok je prosječno gospodarstvo, uključujući sve zemlje Europske unije, veličine 14,1 hektara. Nadalje, kao drugu mjeru potrebno je stabilizirati primarnu poljoprivrednu proizvodnju, a poglavito u ratarstvu, stočarstvu, voćarstvu, vinogradarstvu i povrćarstvu.

Kad se govori o stabilizaciji ratarske proizvodnje, npr. pšenice, možemo vidjeti da od 1988. godine, kad je proizvodnja iznosila više od 1.434. 000 tona na godinu, 2012. pala, na nešto više od 990.000 tona. Nadalje, od 2 milijuna tona kukuruza 1988. godine, te padom u 90- tim godinama, 2010. smo godine opet na dva milijuna tona, da bi već 2012. pali na milijun i dvjesto milijuna tona. Takva nestabilna ratarska proizvodnja odrazila se i na stočarsku proizvodnju i praktički izazvala krizu.

Najveći udarac doživjelo je govedarstvo. Od 976.000 komada goveda u 1984. godini, 2012. godine imamo svega 452.000 grla s tendencijom pada.

U svinjogojstvu, uspoređujući iste godine, broj svinja je iznosio dva milijuna i 95 tisuća komada, a danas milijun i 182 tisuće. Isto je i u peradarstvu gdje smo nekada imali više od 17 milijuna i 102 tisuće komada peradi, dok ih je danas 10 milijuna i 161 tisuća, te konjogojstvu u kojem smo nekada imali 98 tisuća grla, a danas samo 20 tisuća" kaže prof. Krička.

U voćarskoj, vinogradarskoj te povrćarskoj proizvodnji situacija je slična kao i u ratarskoj.

"Prosječna količina vina proizvedenih 80-tih godina iznosila je preko 470 tisuća tona po godini, a danas 187 tisuća tona. No, bez obzira na drastičan pad, važno je napomenuti da je kvaliteta vina izrazito povećana. Jabuka smo 1988. imali nešto više od 77 tisuća tona i njihova proizvodnja je lagano rasla do 2011. godine, kada ih je bilo 112 tisuća tona, da bi već 2012. pala na dno, odnosno na samo 44 tisuće tona. Što ćemo postići povećanjem obradivih površina, odnosno povećanjem prosječne veličine gospodarstva?

Mnogo toga. Imat ćemo veću poljoprivrednu proizvodnju što će automatstski dovesti do zapošljavanja između 32 i 54 tisuće ljudi. U Europskoj uniji, čiji smo i mi sad dio, smatraju da se jedna osoba može uzdržavati od 15 odnosno 25 hektara, ovisno o tome o kakvoj poljoprivrednoj kulturi se radi.

Imamo 540 tisuća neobrađenih površina

Time će se napraviti i značajan korak u unapređenju poljoprivrede. Prema najnovijim službenim podacima Europske unije, Hrvatska još ima preko 540 tisuća hektara zapuštenih površina. Također, poljoprivrednu proizvodnju moramo stabilizirati. Jer na ovakav način, apsolutno nitko ništa ne može planirati. Recimo 1988. godina je bila najjača što se tiče hrvatske proizvodnje pšenice. Dalje je svake godine sve više padala. Ove godine mislimo da će po pitanju pšenice biti katastrofa.

Niti kukuruz, koji se smatra našom glavnom kulturom i koji smo prije proizvodili preko dva milijuna tona i s kojim mi još uvijek puno toga planiramo, danas također više ne predstavlja nikakav oslonac niti garanciju.

A nekad smo ga izvozili. Proizvodnja soje je također vrlo nestabilna. Ako su nas u Europi nekada poznali po nečemu, onda je to bila rakija šljivovica. I svako je dvorište imalo barem jednu šljivu, dok je danas teško naći dvorište u kojem raste barem jedna. Drastično pada i broj stabala krušaka. Nadalje, naša tradicijska jela sastoje se od krumpira, graha, kupusa i rajčice, a količina proizvodnje ovog povrća pala je na minimalne vrijednosti. Konkretnije, proizvodnja krumpira smanjena je s 623 tisuće tona na godinu na 151 tisuću tona, graha s 23 tisuće tona na 470 tona, kupusa sa 135 tisuća tona na 23 tisuće, rajčice sa 69 tisuća tona na 25 tisuća tona. Jedino je malo porasla proizvodnja maslina, no ne onoliko koliko bi mogla", naglasila je prof. Krička.

Bez navodnjavanja nema uspješne poljoprivrede

Treća mjera razvoja, prema njezinim riječima, trebala bi biti veća primjena navodnjavanja. Jer, u svijetu se danas navodnjava oko 18 % obradivih površina, u Europi 13 %, a kod nas samo 1,44 % od mogućih 39 % obradivih površina. Tim više što mi tijekom svakih tri do pet godina, tokom vegetacijskog razdoblja, imamo ili višak ili manjak vode.

"Četvrta mjera je razvoj ekološke proizvodnje. I to raste, ali presporo. Danas je u RH pod ekološkom proizvodnjom 3,12 % obradivih površina. Međutim, ukoliko se usporedimo s drugim zemljama EU, onda ćemo vidjeti da Njemačka ima takvu proizvodnju na 8 % površina, Italija na 9 %, a Austrija na čak 12 %. Hrvatska bi trebala s bržim razvojem ove proizvodnje doći do barem 5 %, jer imamo vrlo kvalitetna i čista tla. Peta mjera je proizvodnja tradicijskih proizvoda kao što su paški sir, dalmatinski i istarski pršut, slavonski kulen, zagorski purani, bučino i maslinovo ulje, šljivovica i drugo. Međutim, dok ne stabiliziramo primarnu proizvodnju ovih proizvoda, ne možemo jače utjecati na međunarodno tržište.

Proizvodnju bio mase ne smijemo više odlagati

Šesta mjera je proizvodnja biomase. Kad sam prije 20 godina govorila o tome, nailazila sam na podsmjehe i gledali su me doslovno u stilu: "O čemu ova to priča??". No Europa je i tu donijela svoj plan kako bi se morali ponašati po pitanju energetske politike do 2030. godine. Mi do sada nismo tu ništa napravili i vjerojatno ćemo dobiti kaznu. Jer bilo je rečeno da se do 2020. godine mora za 20% smanjiti višak stakleničkih plinova, a do 2030. godine za 40%.

Tu su i obnovljivi izvori energije. I onda će nas 2030. godine pitati što smo napravili po tom pitanju. I zato ne da nemamo puno vremena nego kasnimo. Planove bi morali napraviti u ovoj godini, a ukoliko ih na napravimo, imat ćemo dodatne probleme. U ovome trenutku, kad bismo koristili oko 25-30 % biomase poljoprivrednih kultura, raspoložive šumske biomase te stajskoga gnoja, mogli bismo proizvesti oko 1,3 milijuna tona biogoriva godišnje, što je oko 25 % potrošnje goriva u Hrvatskoj.

Sedma mjera je edukacija poljoprivrednih proizvođača. Naime, stupanj obrazovanja u poljoprivredi je više nego zabrinjavajući.

Samo 4,6 % proizvođača ima završenu višu školu ili fakultet, a čak 65,4 % njih ima završenu ili nezavršenu osnovnu školu.

Treba krenuti s cjeloživotnim obrazovanjem poljoprivrednika, bilo kroz formalne ili neformalne načine obrazovanja. Međutim, ako se pogleda udio poljoprivrede u ukupnim državnim izdvajanjima za istraživanje i naobrazbu, tada su rezultati poražavajući. Od 28 zemalja, Hrvatska je na 26. mjestu, a samo Luksemburg i Litva izdvajaju manje. Zbog svega navedenog, poljoprivreda užurbano mora tražiti povećanje investicija kako bi obnovila konkurentnu sposobnost i to tako da država investira u poljoprivrednu infrastrukturu i mobilizira lokalne vlasti koristeći međunarodne fondove, kao i postojeće tekuće izdatke iz državnog proračuna putem financijskih potpora", istaknula je dekanica zagrebačkoga Agronomskoga fakulteta, Tajana Krička koja je ovu temu realizirala u suradnji s Vladom Gubercem, profesorom na Poljoprivrednom fakultetu u Osijeku.

Mnogo je brojeva i postotaka, no oni su tu da nas podsjete da se nekada moglo bolje i više, da smo se kroz povijest, nakon svakog lošeg razdoblja ponovno uzdizali, a s obzirom da niti danas nemamo razloga sumnjati u marljivost hrvatskih seljaka, možda će ove mjere nekome ipak biti poticaj da poljoprivredu s margine gospodarstva stavimo u središte. Tim više što sada doista imamo mogućnosti koristiti i novac i znanje onih zemalja Europske unije, koje su ovakve dječje bolesti na području poljoprivrede, odavno preboljele.