Zadnje aktivnosti

Zadnje aktivnosti korisnika mogu vidjeti samo registrirani korisnici.

Online korisnici

Online korisnike Agrokluba mogu vidjeti samo registirani korisnici.
Za potpune funkcionalnosti ovih servisa, prijavi se.

Promo

  • Ekološka poljoprivreda
  • 05.06.2010.

Povratak prirodi zapravo je bijeg od zbilje

Čovjeka svake godine truje 60.000 novih kemikalija

  • 2.315
  • 110
  • 0

Kad netko tvrdi da je »ovo 100 posto prirodno«, ne vjerujte, jer netaknute prirode više nema! Strah od kemijskog zagađenja vodi nas u virtualnu prirodu koja traži čistu hranu, čistu vodu, čistu pa i sterilnu kuću u kojoj živimo... U tim okolnostima, tražiti čistu ili ekološku hranu i čistu vodu iluzorno je. Pa, zašto onda jedemo »ekološku hranu«? Jednostavno zato da smirimo svoju psihu. Budući da je planet sve negostoljubiviji, a takvim su ga učinili prije svega kemija i čovjek svojim ponašanjem, taj isti čovjek bezglavo bježi u virtualni svijet. Čak da je ekološka hrana proizvedena po svim deklariranim normama, teško je vjerovati u njezinu čistoću zbog svega što pada na nju tijekom rasta i razvoja.
Badava svi vrtovi oko Zagreba u kojima se navodno uzgaja čista hrana kad je za vrijeme izgaranja spalionice Puto golema količina toksičnih tvari, prije svega dioksina, mjesecima padala iz zraka na povrće i voće. Da se i ne spominju zasijana polja u blizini autocesta na koja se se mjesecima iz zraka spušta olovna prašina iz automobilskih ispušnih plinova. Najbolja je ilustracija aktualna erupcija vulkana na Islandu. Koji su sve teški metali odletjeli u nebo, a kasnije će mjesecima padati na tlo i trovati usjeve na nepreglednim europskim poljima? Čovjek bježi od zagađenja kao vrag od tamjana, ali zapravo nema kamo, jer planet na kojem živi zasad mu je jedini dom. Sve je djevičanski čisto dok nema čovjeka. Primjerice, dok ljudska noga nije kročila na Sjeverni i Južni pol, tamo je sve bilo sterilno. No, to je davna prošlost i sad je stanje sasvim drukčije. Prema podacima Der Spigela, u Sjeverno se more prije 25 godina, odakle nam dolaze rakovi i bakalar za Božić, svake godine otpuštalo 77.000 tona olova, 59.000 tona bakra, 31.000 tona cinka, 3700 tona nikla, 840 tona kadmija, 35.000 tona žive i bezbroj tona drugih zagađivača. Danas su te količine desetak puta veće, a potječu iz industrijskih pogona i luka kojima su načičkane obale Danske, Nizozemske, Velike Britanije i Norveške. Olovo kao specifično teže pada na dno, pa su osobito teško zagađene ribe plosnatice i rakovi. Da stvar bude gora, u Sjevernom moru brojna su nalazišta nafte!

Recimo, Švicarsku se smatra zemljom najčišćeg življenja u Europi. Godine 1984. ispitani su uzorci konzerviranog povrća: 80 posto sadržalo je olovo blizu dopuštenog limita. A kako je danas, 25 godina kasnije? I kako onda govoriti o zdravoj hrani zvala se ona ekološka, organska ili nekako drukčije? U svom djelu »Toksičnost čiste hrane«, poznati američki nutricionist dr. E. Boyd kaže: »Što je to zapravo čista hrana? Takvo nešto uopće ne postoji. Nema definicije za čistu hranu, jer jednostavno nema kriterija za tu vrst čistoće. Pojam čist sam po sebi ništa ne znači: čiste ruke su oprane ruke, ali to ne znači da nisu zagađene. Čista voda ne znači i voda za piće«.
Ljudi se u svijetu bore protiv umjetne hrane i zagađivača organizirajući pokrete. Potrošački ili antiindustrijski pokret javio se šezdesetih godina prošlog stoljeća u Americi pod parolom »protiv nezdravih, netestiranih i nepotrebnih kemikalija u hrani«. Taj se pokret proširio Europom pod drugim nazivima i drugim sličnim parolama (protiv aditiva, protiv GMO, protiv pesticida, itd.). Najnoviji naziv je antiglobalistički pokret, jer je u pitanju borba s velikim farmaceutskim i kemijskim gigantima koji silom novca nameću svoje proizvode i tehnologije cijelom svijetu, osobito malim i nerazvijenim zemljama. Najžešći otpor pružen je uvođenju genetski modificiranih proizvoda. No, po pravilu, svaki pokret se nakon nekoliko godina ispuše, a globalne kompanije nastavljaju zadovoljavati svoje ambicije.

Program ekoloških pokreta je u pravilu vrlo agresivan prema svima koji nisu istomišljenici. U posebnim pisanim materijalima (leci, plakati), ali i preko interneta savjetovali su uporabu sirove ili polupripremljene hrane, izbjegavanje aditiva te hrane animalnog podrijetla. Preporučivali su hranu od žitarica, soju i drugu nerafiniranu hranu, koja je na suprotnoj strani nazvana ptičjom. Pritom ih apsolutno nije zanimalo koliko je i ta hrana zagađena. Spašavamo kitove od japanskog »pokolja«, a svake godine tisuće kitova ugine zbog nepoznatog uzročnika na pješčanim sprudovima širom svijeta, pa oni umjesto u prehrambenim proizvodima završavaju u industriji sapuna.

S vremenom su ljudi počeli nesvjesno prihvaćati programe zaštite prirode, vjerujući da je sva hrana totalno zagađena, a proizvođači industrijske hrane prevaranti i falsifikatori. Počinjali su strogo kontrolirati što i kako jedu, izbjegavati konzervanse, prehrambene boje, umjetna sladila, dodatke jelima i druge »kemikalije« koje dolaze u kontakt s hranom, uključujući ambalažu. Da bi se zaštitili od zagađenja, počeli su rabiti prve, primitivne uređaje za filtriranje vode. Čim industrijski proizvođači kod ljudi utvrde neki masovniji strah, odmah ga iskorištavaju. Magična riječ u to vrijeme je prirodno, iako nitko to ne može definirati, a u nas je nastao i pojam domaće premda u pogledu kvalitete i zdravstvene valjanosti to apsolutno ništa ne znači. Ostaje samo maglovita predodžba da je to ipak nešto sigurnije od svega ostalog. A upravo se maglovita iluzija najbolje prodaje.

Neki su se ljudi povukli u vegetarijanstvo, neki u makrobiotičare. Nikle su prodavaonice zdrave hrane koje su implicirale da je sva ostala hrana nezdrava, što nije istina. Na koncu se u Velikoj Britaniji pojavio prvi organski uzgoj, tj. hrana uzgojena na zemlji bez kemikalija, proizvodnja u kojoj se ne koristi pesticide, itd. Čovjek je oko sebe želio uspostaviti virtualni svijet zdravih namirnica! Pokret »prirodna hrana«, koliko god bio apsurdan poznavateljima namirnica i tehnologije njihove obrade, uzeo je maha i u Hrvatskoj. Na proizvodima se počelo pisati »bez konzervansa«, zatim »bez aditiva« i »bez kolesterola«, ali ti slogani nisu ništa promijenili u strukturi proizvoda. Tim izjavama nije se promjenila zdravstvena ispravnost namirnica, osim što se produbljivalo ljudsko uvjerenje da je to nešto bolje. U želji da izbjegnu štetne tvari, ljudi se dobrovoljno lišavaju neophodnih sastavnica hrane, a koristeći sirovu (neobrađenu) i toplinski netretiranu hranu, lako mogu postati žrtvom toksiinfekcija, parazitoza, pa i infektivnih oboljenja.
Industrija se prilagođavala novim potrebama i masovnim strahovima. Na začinske smjese su stavili obavijesti »bez glutaminata« ili »nije pasterizirano ionizirajućim zračenjem«. I tad se devedesetih godina prošlog stoljeća dogodila prava katastrofa s hranom, nešto što je izazvalo najveću paniku iz tanjura u povijesti čovječanstva - »luda govedina«. Počelo je u Velikoj Britaniji, gdje se lešine bolesnih ovaca bacalo u kafilerije, a one su to prerađivale u koštano i mesno brašno za ishranu muznih krava. Za mikrobiologe je bilo šokirajuće da, osim bakterija, virusa, gljivica i plijesni, postoje tzv. prioni, uzročnici koji prkose svim toplinskim tretmanima i kemijskim sredstvima. To znači da je opasno sve od zaklanih životinja (mozak, leđna moždina, živci, glava...). Tako prerađeno mesno i koštano brašno izvezeno je u tridesetak zemalja svijeta (sve do Japana), a krajnje žrtve su bile muzne krave, koje se spaljivalo na golemim lomačama kao u doba vještica. No, ljudi su ubrzo zaboravili BSE i opet navalili na roštilj i hamburgere, ali mir nije dugo trajao, jer su došla za ljudsku hranu nova iskušenja. Ptičja gripa opet je razbuktala lomače, ali od peradi, a ljudi u bijelim odijelima i s maskama na licu bili su u udarnim televizijskim vijestima.

Unatoč svim problemima, kod nas se sukladno zbivanjima u svijetu pojavila ekološka proizvodnja hrane u kojoj je zabranjena uporaba genetski izmijenjenih organizama i njihovih proizvoda, kemijskih zaštitnih sredstava i umjetnih gnojiva. Da bi ta poizvodnja bila u skladu s propisima Europske unije, donesen je u nas Zakon o ekološkoj proizvodnji poljoprivrednih prehrambenih proizvoda, kojim se reguliraju uzgoj, prerada, trgovina, označavanje i skladištenje. Novi proizvodi i nova vjera da je to ono pravo, ali i nova cijena koja je u pravilu veća 25-30 posto u odnosu na isto takve konvencionalne proizvode! Želite li se ekološki hraniti, platite više! Dok u Velikoj Britaniji caruje organska hrana, kod nas je uspješno lansirana »ekološka«. Lički krumpir, voćni sokovi, pčelinji med i varaždinsko zelje mogu nositi oznaku »ekološki čisto«, a neki od proizvoda se i izvoze u inozemstvo.
Pojam ekološka hrana zamjenio je prethodni nedefinirani zdrava hrana, a ekološke proizvodnje nicale su kao gljive poslije kiše. Eko centri i udruge pojavile su se od Slavonije preko Istre do Dalmacije. Kruh, med, vino, jabuke i mnogi drugi proizvodi. I povjerenje ljudi se vratilo. Po logici, da nema potrošača, proizvođači ne bi radili. I javili su se brojni novinari i stručnjaci kako bi do neba hvalili ekološku proizvodnju koja je, eto, u trendu, »a sve nove trendove valja podržati«. No, kakva je razlika između konvencionalne i ekološki proizvedene hrane? Jesu li ekološki proizvodi zdraviji od konvencionalnih? Hoće li ljudi koji jedu ekološku ili organsku hranu živjeti dulje i obolijevati manje od onih koji se konvencionalno hrane? Odgovori su najčešće razočaravajući, jer je cijeli segment ekološke hrane čovjek stvorio u inače vrlo zagađenom svijetu samo zato da bi mirnije spavao.

Nema nikakvog dokaza da ljudi koji piju filtriranu vodu manje obolijevaju i dulje žive, pa se ne može reći da je filtrirana voda bolja od dobre prirodne izvorske vode. Naravno, ima onih koji zbog paranoje od zagađene piju čak i destiliranu vodu, jer im filtracija nije dovoljna. Naravno da su to ekstremni slučajevi, a ekstremni su i oni koji su napustili lagodan gradski život i vratili se u šumske brvnare bez telefona, automobila, TV i mobitela. Još je davno poseban komitet Američkog instituta (Institute of Food Technology) istražio organski proizvedenu hranu i u izvješću naveo: »Nema nikakve razlike između organske i konvencionalne hrane. Naime, prirodno gnojivo može povećati prinos i veličinu plodova, ali ne i njihov kemijski sastav«. Količine C vitamina u jabuci i naranči koje su rasle na prirodnom i umjetnom gnojivu bit će iste, a količina dragocjenih mikrominerala bit će manja na prirodnom gnoju. Ako je prirodno gnojivo siromašno jodom ili kobaltom (botrebnim u sintezi B12 vitamina), bit će siromašne i biljke s tog područja. Prirodno gnojivo se ne može korigirati na terenu, a umjetno može, po želji.
Bez obzira što nema nikakve razlike, organski uzgojena hrana ima drukčije troškove i znatno je skuplja. To je zapravo cijena onog već spomenutog ljudskog straha! Ispitane su i druge kategorije prirodne hrane u odnosu na konvencionalnu. Ocjena je i Klinike Mayo, koju cijeli svijet uvažava kao elitnu zdravstvenu ustanovu, da nutritivno gledajući nema nikakve razlike. U pogledu sigurnosti i zdravstvene ispravnosti za potrošače, obje vrste hrane ispunjavaju sve uvjete. No, primjetili su da organsko voće osjetno brže propada, jer nije zaštićeno voskovima te oblikom i bojom nije tako dobro kao konvencionalno. Istina, organski uzgojeno voće i povrće nema pesticida, ali konvencionalno sadrži ostatke pesticida koji nisu opasni za zdravlje. Što se tiče okusa, to je subjektivna ocjena svakog čovjeka. Jedna skupina stručnjaka kaže da nema razlike, a druga da ima. Nitko nije rekao da organska, ekološka ili druga »prirodna« hrana donosi manje bolesti i dulji život, jer to nije jednostavno dokazati. I sada jedno recesijsko pitanje: čemu plaćati skupu eko-hranu kad ona nema nikakvih prednosti u odnosu na konvencionalnu?
Koliko se ekološka proizvodnja u praksi zlorabi? Mnogo, ali je to teško dokazati. Sve što se nudi na zelenoj tržnici, potencijalno je sumnjivo u pogledu podrijetla, ako nije brendirano. Rajčica iz novih plastenika je jamačno čista i sigurna glede zdravlja, jer je proizvedena posebnom tehnologijom i jedina do sada nema naknadnog zagađenja iz zraka. Jasno da taj proizvod mora biti skuplji, jer se proizvođač štiti cijenom. Posao koji su otvorili veliki, žele osvojiti i mali proizvođači, preskočivši pritom zakonske prepreke. Problem je kad netko tu proizvodnju treba kontrolirati.

Čovjek je zahvaljujući industrijskoj revoluciji napravio mnoga čuda, ali s vremenom se otuđio od prirode. Sad se želi vratiti u zelenu dolinu ali, avaj, svijet je u međuvremenu strašno zagađen sa 60.000 novih kemijskih sredstava koja se godišnje uključuju u naš život. Barem će stotinjak tih sredstava izravno ili neizravno dospjeti u lanac prehrane i iz njega nikad više neće izaći. Čovjek se na kemijska sredstva navikava kao što se komarac navikava na nove insekticide, ali cijena privikavanja sve je veća. Rak, dijabetes, kardiovaskularne bolesti, alergije... uzimaju sve veći danak, jer zahuktalu tehnologiju nitko više ne može zaustaviti. Brojne vrste će nestati, rađat će se defektna djeca, a debljina će pretvoriti ljude u puzajući naraštaj. Zelena dolina postoji još samo u mašti!

Prednosti eko-hrane

Organska hrana nije, poput klasično industrijski uzgojene, puna štetnih kemikalija. Prosječna jabuka na svojoj kori sadrži dvadesetak štetnih tvari, čak i nakon pranja, a životinjama se svakodnevno daju velike doze antibiotika, hormona i antiparazita koje, konzumacijom mesa i mlijeka, unosimo u svoje tijelo. Svježi ekološki uzgojeni proizvodi sadrže najmanje 50 posto više vitamina, minerala, enzima i ostalih mikronutrijenata. Organski uzgojena hrana neusporedivo je boljeg i prirodnijeg okusa, jer na tržište dolazi svježija. Zagovornici ekološke hrane smatraju da sadrži i vitalnu energiju koja pojačava imunitet te je dokazano korisna u borbi protiv mnogih bolesti, naročito bolesti gastrointestinalnog trakta. Naglašavaju da je cijena ekoloških proizvoda viša samo na prvi pogled jer, ako se uzmu u obzir troškovi liječenja i bolovanja zbog bolesti izazvanih prehranom proizvodima tretiranim kemikalijama - računica je bitno drukčija. Osim što čuva ljudsko zdravlje, neupitna prednost eko-hrane je u očuvanju okoliša, jer ta proizvodnja ne zagađuje tlo ni vodu.

Zakon o ekološkoj proizvodnji

Prema hrvatskom Zakonu o ekološkoj proizvodnji poljoprivrednih i prehrambenih proizvoda, svrha je ekološke proizvodnje zaštita zdravlja i života ljudi, zaštita prirode i okoliša i zaštita potrošača, a tim se zakonom uređuje ekološka proizvodnja poljoprivrednih i prehrambenih proizvoda, prerada u ekološkoj proizvodnji, trgovina ekološkim proizvodima, neprerađenim biljnim i životinjskim proizvodima te proizvodima koji su potpuno ili dijelom sastavljeni od tih proizvoda, način označavanja u ekološkoj proizvodnji, obavljanje stručnog i inspekcijskog nadzora i druga pitanja važna za sustav ekološke proizvodnje. U Hrvatskoj se poticaj za ekološku proizvodnju dobiva tek kad je proizvod gotov, s u europskim zemljama se poticaj daje za sve što pogoduje bioraznovrsnosti. Hrvatska je svojim položajem i karakteristikama idealna za ekološku poljoprivredu. Prošlog je desetljeća smanjena upotreba pesticida i umjetnih gnojiva, a sredozemne i brdovite regije su tradicionalno sklone minimalnoj upotrebi agrokemikalija. U Hrvatskoj djeluje nekoliko udruga za ekološku poljoprivredu (BIOS, Bio-Istra, BIOPA, Eko-Liburnia, Eko-Zadar, Eko-kultura, Ekop Istra, Ekop Koprivnica, Duga, Ecologica, Z-EKO, ZOE...) radi očuvanja prirode i okoliša, podizanja svijesti o zakonitostima prirode.

Što jesti?

Pojmovi poput zdrave hrane, ekološke ili bio-hrane u posljednje se vrijeme intenzivno koriste i kod prosječnog potrošača izazivaju nedoumicu: što izabrati, što jesti? Najvažnija je značajka ekološkog uzgoja u tome što zabranjuje upotrebu većine mineralnih gnojiva i skoro svih pesticida. Umjetna se gnojiva u ekološkoj proizvodnji zamjenjuju organskim, korov se uklanja mehanički (zaraženo bilje i voćke treba redovito odstranjivati). Organski uzgojena hrana neusporedivo je boljeg i prirodnijeg okusa, jer na tržište dolazi svježija. Također se radi i na prirodnoj otpornosti biljaka kao prevenciji protiv štetočina i bolesti. Među neophodnim mjerama ekološkog uzgoja je i biološka zaštita te održavanje više biljnih i životinjskih vrsta zajedno, jer se međudjelovanjem živih bića smanjuje pojava štetočina. Postoje i ekološki proizvodi na bazi aromatičnog bilja, propolisa, ulja, sapuna i sl. koji služe kao preventiva, ali i za liječenje. Biljke tretirane tim preparatima imaju bujnije lišće te veće prinose bolje kvalitete. Sredstva za prskanje dopuštena u eko-voćarstvu dijele se na botaničke pesticide, sapune, ulja, propolis, biodinamičke preparate i dr. Rotacija usjeva također pridonosi smanjenju korova. U ekološkoj proizvodnji zabranjena je uporaba genetski izmijenjenih organizama i svih proizvoda koji sadrže njihove sastavne dijelove ili su proizvedeni od tih organizama.

Autor: Ignac Kulier


Tagovi

Ekološka poljoprivreda Ekološki uzgoj

Izdvojeni tekstovi

Izdvojen oglas

KLUB

Lipo Josipovo - lipa sva godina: Što još kažu narodne izreke?

Spomendan svetog Josipa obilježavamo danas, 19. ožujka. Uz ovoga sveca vezano je niz narodnih mudrosti koje služe kao svojevrsna prognoza vremena. Neke od njih objavljene...

Više [+]