• Željko Kraljičak
  • 15.05.2015. 13:25

Poljoprivrednici su odabrali strategiju za razvoj!

Željko Kraljičak, aktualni osječko-baranjski dožupan kojega su seljačke udruge predložile za budućeg ministra poljoprivrede, odrastao je na seoskom domaćinstvu gdje se obrađivala zemlja. Danas je doktor poljoprivrednih znanosti koji ima plan za spas hrvatskog sela.

  • 1.436
  • 538
  • 0

Odrastao je na seoskom domaćinstvu gdje se obrađivala zemlja. S 12 godina već je vozio traktor, a danas je doktor poljoprivrednih znanosti, zamjenik osječko-baranjskog župana te član Predsjedništva i Izvršnog odbora HDSSB-a.

Stranka je stala iza podrške seljačkih udruga i više stotina poljoprivrednih proizvođača koji su ga nedavno predložili za budućeg ministra poljoprivrede u idućem sastavu hrvatske Vlade. Željko Kraljičak, autor je i programa Razvoj sela - obnova Hrvatske, a u ovomjesečnom razgovoru za Agroklub iznosi svoje prijedloge kako kroz pet godina povećati dohodak hrvatskog sela za 20 milijardi kuna.

Selo izgubilo dodanu vrijednost

Dosadašnjim Vladama i ministrima ste uputili 174 inicijative za uvođenje reda u sektor poljoprivrede. Odakle bi se trebalo krenuti u uvođenju toga reda? Što je najvažnije?

Trebamo krenuti od samog ministarstva i agrarne politike jer treba pokrenuti ozbiljne agrarne reforme. To znači stvoriti ciljeve koji moraju biti rezultat ozbiljne strategije kako bi u Hrvatskoj znali u kojoj proizvodnji i koje sektore možemo razvijati, koristeći pri tome prirodne resurse i prednosti kako bismo selu što brže vratili dohodak. Upravo je izostanak dohotka problem našeg sela i poljoprivrede jer se ono više ne bavi proizvodnjom hrane, u manjoj mjeri proizvodi sirovinu, izgubilo je dodanu vrijednost, a time i radna mjesta. No ono što je najvažnije, izgubili smo priliku za gospodarski razvoj. Treba vrlo jasno istaknuti ciljeve, a tada ih kroz sredstva EU i razvijati.

Zakoni za apartmane - ne za spas sela

Koju dosadašnju inicijativu smatrate najboljom? Je li neka od vaših inicijativa usvojena?

Jedna je inicijativa kroz zakonsko rješenje i prošla. To je Zakon o skladišnici kojega smo izradili 2005. godine kada sam bio na čelu tima koji je izradio i Zakon o robnim burzama. Dvije godine kasnije, Zakon o skladišnici je prošao u Hrvatskom saboru. No, nešto na što sam istovremeno posebno ponosan, ali i žalostan je naša inicijativa pokretanja Zakona i postupka legalizacije poljoprivrednih objekata iz 2010. godine. Tada smo prepoznali problem kojega će imati hrvatska poljoprivreda. Cilj je bio legalizirati prostor i stvoriti šansu da s ono malo novca koliko ga je ostalo na selu, stvorimo građevinske dozvole i time nove prostore za proizvodnju hrane. U jednoj mjeri je taj zakon i prošao. Direktno sam sudjelovao u njegovu donošenju, zajedno s ministrima Tihomirom Jakovinom i Ivanom Vrdoljakom, ali je kasnija uredba sve to promijenila.

Tako je, primjerice izjednačila proizvođača u Duboševici i Drenju s onima iz Splita, Hvara ili Zagreba da rade po istoj cijeni. Zakon je, ustvari donesen za vile i apartmane, a ne za spas hrvatskog sela i poljoprivrede.

Proizvodnju i zemlju vratiti u ruke poljoprivrednicima

Kako planirate kroz pet godina povećati dohodak hrvatskog sela za 20 milijardi kuna?

To znači da ćemo vratiti proizvodnju hrane na naše selo, i to one koja će biti konkurentna, zdravstveno ispravna, zaštićena jednom od markica izvornosti ili zemljopisnog porijekla uz obvezni uvjet da se kao zaštićeni proizvod nađe na hrvatskom trižištu. Istina, znamo kako u EU vrijede pravila prema kojima se jedan proizvod ne može favorizirati. Međutim i druge ozbiljne članice EU su pronašle model kako bi zaštitile vlastiti proizvod upravo kroz zaštitu njihove vrijednosti. Napomenut ću samo kako naš turizam uživa povlasticu 12 milijardi kuna godišnje, a istovremeno za to nema nikakvu obvezu prema hrvatskom proizvodu, hrvatskoj hrani.

Nagrađuju se uvoznici - proizvođači na koljenima!

Aktualni način davanja državne zemlje u zakup bez javnog poziva ima prizvuk, kako ste rekli, kriminalne radnje. Koji bi model bio dobar?

Svaki zakon mora imati provedbeni akt koji se naziva pravilnik, a to zna i naš ministar. Međutim, ovaj Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o poljoprivrednom državnom zemljištu nema pravilnik, a to znači ni propisanu proceduru kako će se netko pozvati, kako će se s njim sklopiti ugovor te kako će ući u posjed. Čim nemate jasno propisane uvjete kako ćete nešto odraditi, to izaziva sumnju kako će netko tko nema pravo na određenu količinu zemljišta ili, pak, nije zaslužio taj prirodni resurs, to i ostvariti.

U prvom redu govorim o ljudima koji su uvoznici stoke, teladi i prasadi, vlasnicima životinja koji su platili nekom drugom da čisti staje i hrane tu stoku.

Uvoznici sada po tom zakonu imaju pravo kao nagradu dobiti državno poljoprivredno zemljište zato što su poznati i prepoznati uvoznici hrane u Hrvatskoj. Posljedice nereda koji je napravljen u reformi i privatizaciji državnog poljoprivrednog zemljišta osjetit ćemo tek u nekoliko idućih mjeseci. Vjerujem kako će doći do toga da će se morati podvući krajnji potezi kako bi se spasili svi oni koji žive i rade na poljoprivrednom zemljištu.

Operativni programi bez pokrića

Koji je najbolji model osiguranja financiranja vlastitog razvoja novcem iz EU?

Pokušavam opisati stanje na selu na način kako su naši proizvođači ostali bez dohotka od proizvodnje, odnosno prodaje poljoprivrednih proizvoda i postali korisnicima socijalne pomoći. Kao takvima, manje su im šanse da ih banke prepoznaju kada predlože razvojne projekte koje žele financirati novcem EU. Zato je važno vratiti povjerenje financijskom sektoru kada su u pitanju obiteljska poljoprivredna gospodarstva i proizvođači, a to znači da se država mora uplesti u taj dio. Naime, moramo stvoriti uvjete kakve ima konkurencija koja se javlja na tržištu EU kada su u pitanju proizvođači, proizvodnja hrane.

Zbog toga moramo u financijskom sektoru stvoriti prihvatljive kredite za proizvođače hrane koji s projektima apliciraju na natječaje EU. Međutim, nužno je ulaganje u povećanje i modernizaciju nekih sektora, znači povećanje obujma proizvodnje. Hrvatska i ministar Jakovina u ovom trenutku nemaju rješenje što napraviti s viškom proizvoda. Taj koncept, taj model razvoja Ministarstvo poljoprivrede nije sagledalo. Zato, kada govorimo o povećanju proizvodnje hrane u onim sektorima u kojima nemamo dostatnosti 50%, znači moramo stvoriti proizvod koji će zaživjeti na tržištu, a ne da nakon dvije godine taj investitor koji je koristio nacionalna, domaća i sredstva EU propadne.

To se dogodilo se Operativnim programima 2005 - 2009. kada smo išli u povećanje sirovine.

Tada sam govorio ministru Čobankoviću kako je potrebno istovremeno razvijati organizaciju i prihvat proizvoda s dodanom vrijednošću, kao i njegovo stavljanje na tržište, odnosno da imamo infrastrukturu koja će to napraviti. No, nije bilo razumijevanja za to.

Rezultat toga je, reći ću, propast većine tih ljudi koji su investirali, a koji su danas prezaduženi, nisu solventni. Ako se ne riješi problem njihove solventnosti, nećemo riješiti niti problem hrvatske poljoprivrede.

Uvozimo 30.000 hektara vrijednosti proizvodnje

Može li Hrvatska biti samodostatna u proizvodnji hrane?

Mislim da nećemo biti samodostatni u svim sektorima, ali vrlo jasno moramo reći u kojoj mjeri to želimo biti. Ako smo prije rata u Hrvatskoj, 1980.-ih godina bili izvoznici svinja, 2000. godine imali 80% vlastite samodostatnosti u njihovoj proizvodnji, a sada smo na 50%, onda moramo vidjeti u kojoj mjeri želimo proizvoditi neki proizvod za naše tržište. Ako nam je to cilj, onda moramo naći te mjere i sredstva kako ga ostvariti. Izračunali smo da oko 30.000 hektara vrijednosti proizvodnje uvozimo kao voće i povrće jer nemamo izgrađenu organizaciju, infrastrukturu niti proizvod koji bi trebali staviti na tržište.

Smatram to grijehom svih dosadašnjih ministara. Sustav proizvodnje u 95% slučajeva u zemljama članicama EU se obavlja kroz proizvođačku organizaciju, odnosno povezani sektor pojedinih proizvođača, voća, povrća, mesa ili nečeg drugog. U Hrvatskoj, pak, nemamo ni nacionalni propis kako bi se registrirali, osnovali i registrirali. Kako onda biti konkurentan, ako netko već desetljećima ima iskustva u tome? Nizozemska, primjerice, 150 godina radi na organizaciji i udruživanju kako bi smanjila troškove, ali istovremeno sačuvala tržište za taj proizvod.

Država je ta koja mora zauzeti stav na tržištu

Kako ste zamislili spojiti poljoprivredu s turizmom?

Smatramo kako turizam nije samo sunce i more, nego je to doživljaj kojega nije moguće osjetiti i zapamtiti, ako nemate gastronomiju i kulturnu tradicijsku baštinu. Upravo kroz stvaranje novog hrvatskog proizvoda sa svim zaštitama i procedurama, kao što je to u EU, gostu možemo ponuditi kompletan doživljaj. To znači da se hrvatska vina, voće, povrće, meso, sirevi kao zaštićeni proizvod koji garantira doživljaj, moraju naći na stolovima naših hotela i restorana. Pri tome ne smijemo zanemariti činjenicu kako i trgovački centri u velikoj mjeri mogu doprinijeti razvoju hrvatske poljoprivrede te podržati proizvodnju hrane, ali država mora imati vrlo jasne mehanizme koje mora nametnuti na takvom liberalnom tržištu.

Primjerice, ako se napravi ugovor između Kauflanda i jedne hrvatske proizvođačke organizacije za voće i povrće, kao udruge, siguran sam kako Kaufland neće imati potrebe uvoziti ni jednu od tih voćnih vrsta iz Grčke, Italije ili bilo gdje dalje, ako ju proizvodimo. Ako prekrši ugovor i to napravi, država bi morala provesti određene sankcije prema takvoj kući. Do sada nismo imali ni jedan ugovor između nacionalnih trgovačkih lanaca i domaćih proizvođača, koji je poticala, pripremila ili na bilo koji način organizirala država. Tu smo već napravili propuste.

Treba dati priliku našim proizvođačima da sklope dugoročne ugovore s trgovačkim centrima kako u voću, povrću, tako i u drugim sektorima kada je u pitanju, mlijeko, meso i prerađevine.

Ako ne budemo na takav način poticali suradnju između proizvođačkih organizacija i trgovačkih centara, nećemo iskoristiti trgovačke police i njihovu nazočnost na području Hrvatske u interesu razvoja hrvatske poljoprivrede. To su propusti koji su do sada činjeni i problemi za koje do sada nismo imali rješenje.

Strah od posljedica Zajedničke poljoprivredne politike

Jesu li poljoprivreda i pravni sustav spojive kategorije u Hrvatskoj?

Da, oni su dovedeni do savršenstva, ali ne zaslugom hrvatskih političara i hrvatske struke, nego zato što je Hrvatska kroz pristupni ugovor prihvatila obveze provedbe zajedničke europske politike u poljoprivredi koja je dala vrlo jasne platforme kako i na koji se način postupa s poljoprivrednom proizvodnjom. Ona ima svoja dva stupa financiranja, to su izravna plaćanja kao potpore, ne kao poticaj za proizvodnju, nego kao naknada zato što se netko bavi proizvodnjom hrane i živi u ruralnom prostoru. Drugi je stup ruralni razvoj, gdje se na vrlo ozbiljan način pristupa kada se doznačuju i dozvoljavaju sredstva za ruralni razvoj.

Problem je što mi teško možemo zadovoljiti ovakve procedure, gdje je jedan od glavnih ciljeva zajedničke europske politike konkurentnost. To znači imati nisku cijenu zdravstveno ispravnog i kvalitetnog proizvoda, održivu proizvodnju, ali kao treći cilj sačuvati ljude u ruralnom prostoru. Kod nas je u ovom trenutku vrlo dobar spoj politike i zakona, znači poljoprivrede i propisa koji ju reguliraju, ali su oni toliko složeni, a mi toliko nepripremljeni zbog nerada, nečinjenja i nepoznavanja procesa u prethodnom razdoblju. Zbog toga sada imamo problem. Tek ćemo vidjeti kakve će posljedice ova zajednička europska politika nanijeti hrvatskoj poljoprivredi kada prođu prijelazna razdoblja i postanemo svjesni da smo u pregovorima prihvaćali nešto kao obvezu koju ćemo ispoštovati u zadanim rokovima, a procesi koji su za to potrebni nisu ni počeli.

Čista nula

Kako biste ocijenili mandat aktualnog ministra poljoprivrede Tihomira Jakovine?

Najradije bih ga ostavio bez ocjene. Ovoga ministra i njegov mandat kategorizirao bih s onim da grijeh ima propusta, a to znači da sve što se trebalo napraviti, nije, a ono što se pokušalo, napravljeno je na traljav način koji je izazvao više problema u sektoru nego li je donio koristi.

Ne mogu se sjetiti niti jednog zakona kojega je ovaj ministar donio, a da on funkcionira, da je primijenjiv, da kažemo kako je taj zakon doprinos reformi.

Ako ću ocijeniti ministra na temelju onoga što je iznio kao svoje glavne zadaće u mandatu, a to je pitanje agrarne politike kod pitanja zemljišta, to je čista nula, čak i negativna ocjena jer je od procesa koji je trajao osam godina napravio nered koji je pitanje hoće li se u idućih osam godina moći riješiti. Posljednje tri godine se nije ništa radilo, a posljedice se pokušavaju sanirati posljednjih šest mjeseci.

Drugo je pitanje navodnjavanja. Sjećam se kako je ministar na početku mandata imao veliku sušu te je obećavao kako će se sustavi navodnjavanja intenzivno projektirati i izgrađivati te da ćemo vodu koristiti za poboljšanje poljoprivredne proizvodnje. Međutim, ništa se nije pomaknulo. Čak mislim da je napravljeno toliko toga lošeg da se izgubio koncept što je namjena navodnjavanja. Navodnjavanje nam treba kao mjera koja će doprinijeti stvaranju visokodohodovnih kultura po jedinici površine, a to znači da osim navodnjavanja moramo imati izrađene i organizacije, hladnjače, pakirnice, ali i tržište za taj proizvod. Vidimo kako toga nema, pa je i to nula. I jedna, možda, obmana kojom se koristi ovaj ministar, a to je da je izradio hrvatski model izravnih plaćanja - što nije reforma politike poticaja nego je samo primjena europskog modela kojega primjenjuju sve zemlje.


Tagovi

Željko Kraljičak Ministar poljoprivrede Tihomir Jakovina Poljoprivredeno zemljište Meso Voće Povrće Prerađevine Trgovački lanci Ruralni razvoj Turizam Poljoprivreda Dohodak Zakoni Zemljište Agrarna politika Robna burza Legalizacija Ivan


Autorica

Ivana Barišić

Ivana Barišić

Prije nego je upisala pravo, počela se baviti novinarstvom. I u njemu ostala. Pisala je za Večernji list, Poslovni dnevnik, a televizijsko iskustvo stekla je na RTL-u. Kada ne piše, vozi bicikl ili skija :)

Izdvojeni tekstovi

Izdvojeni oglasi