• Strategija poljoprivredne proizvodnje
  • 03.04.2014. 08:10

Poljoprivreda - ogledalo države i sela

Stručnjaci ističu kako je za razvoj poljoprivrede u našoj zemlji najveća odgovornost na državnoj i lokalnoj administraciji. Također tvrde kako je gotovo nestalo poljoprivrede kao zanimanja te da su ostale tek podivljale poljoprivredne površine

  • 1.585
  • 207
  • 0

Manje-više svi stručnjaci, znanstvenici, profesori, stratezi, agronomi, proizvođači, baš kao i mjerodavne državne i lokalne institucije, dakako i građani, ističu kako je Strateški razvojni program, odnosno Plan poljoprivredne proizvodnje RH iznimno značajan nacionalni dokument koji bi trebao sadržavati svekolike objektivne mogućnosti razvoja naše zemlje, imajući u vidu njezine izdašne prirodne resurse za razvoj gospodarstva, posebice poljodjelstva (proizvodnja hrane) i turizma. Tim više što gotovo cijela Hrvatska prema ocjenama vrhunskih stručnjaka, osim inih bogatstava na kopnu i moru, leži na čistim izvorištima zdrave vode. Dakako, bitna je i marljivost poljodjelaca i njihove tradicije koja se prenosi s predaka na potomke, znajući kako je poljoprivreda ujedno i ogledalo države i sela, za koju bi svi morali biti više zainteresirani, kako bi se proizvodile dostatne količine zdrave hrane, što je upravo temeljni cilj Strategije razvoja poljoprivrede RH.

Proizvodnja hrane i turizam – biznis budućnosti Hrvatske

Stratezi vole reći kako je slična ideja vodilja zastupljena gotovo u svim segmentima pri izradi Strategije poljoprivredne proizvodnje Republike Hrvatske za iduće razdoblje, odnosno Strategije Vladinih programa za razdoblje 2014.-2016., a imajući u vidu kako primjerice proizvodnja hrane i turizam predstavljaju i biznis budućnosti naše zemlje. Lako je zaključiti kako su, u okviru nacionalnog strateškog plana poljoprivrede te mogućnosti zapošljavanja, izrađeni i strateški planovi razvoja resornog ministarstva koji se odnose na ratarstvo, stočarstvo, voćarstvo, vinogradarstvo, povrćarstvo, ribarstvo, pčelarstvo, eko proizvodnju, prehrambenu industriju, šumarstvo, ekologiju, seoski turizam.

Proizvodnja hrane u Hrvatskoj

Naime, riječ je o iznimno značajnim strateškim dokumentima, posebice ruralnog razvoja koji će, očekuju OPG-ovi u Slavoniji, Zagori, Lici, Istri, dakako i poljoprivredne zadruge te udruge, a u zadnje vrijeme i LAG-ovi, odnosno lokalne akcijske grupe, pridonijeti ukupnom razvoju hrvatske poljoprivrede, vjerojatno i brže no što su pretpostavljali poljoprivrednici, samo ako se udruže. Tako bi u sinergijskom zamahu uspješnije ostvarili i zajednički cilj u proizvodnji dovoljne količine hrane. Mnogi od njih se pozivaju na Program ruralnog razvoja Ministarstva poljoprivrede za razdoblje 2014.-2020., ističući kako je riječ o iznimno važnom strateškom dokumentu koji bi u globalu trebao pridonijeti razvoju cjelokupne hrvatske poljoprivrede, posebice ruralnom razvoju, a ujedno bio i preduvjet za korištenje sredstava Europskog poljoprivrednog fonda za ruralni razvoj.

Ovce i koze na ispaši Kamešnice

Riječ je o fondu iz kojeg će, prema neslužbenim podacima, hrvatskim OPG-ovima u idućem sedmogodišnjem razdoblju biti dostupno više od dvije milijarde eura. No, poljoprivrednici su, posebice mali ribari i predstavnici prehrambene industrije u Hrvatskoj, zainteresirani kako će se najavljeni strateški projekti realizirati te koliko će i kada pridonijeti ostvarenju osmišljenih i javnosti poznatih operativnih planova razvoja hrvatske poljoprivrede te kako se u sklopu toga postavljaju i LAG-ovi na lokalnoj i državnoj razini.

Poljoprivreda tvornica hrane na otvorenome za koju treba najmanje papirologije

Uglavnom, svi ističu kako program ruralnog razvoja nije namijenjen samo poljoprivrednim proizvođačima, nego cjelokupnom ruralnom prostoru i prerađivačko-prehrambenoj industriji, s naglaskom na razvoj seoskog turizma; izgradnju vodo-opskrbne i ine komunalne infrastrukture, neke zdravstvene stanice, stomatološke ambulante, trafostanice, veterinarskog punkta.

Muzne krave na ispaši

Vlasnica i direktorica tvrtke „Obrt-Delma“ u Obrovcu Sinjskom, inž. kemije i tehnologije Marina Balajić, proizvođač poznatog eko-češnjaka čiji je proizvod zapažen ne samo na domaćem, nego i na tržištu zemalja EU, tvrdi: „Poljoprivreda je tvornica hrane na otvorenome koja zapošljava mnogo ljudi što smo naslijedili od naših predaka - očeva i djedova. Za nju nam je potrebno najmanje papirologije i gdje su početni ulozi najmanji te se brzo vraćaju. Uz to poljoprivreda najlakše može zaposliti 'vojsku nezaposlenih', obnoviti selo te kroz ruralni razvoj omogućiti mladim ljudima normalan život u oplemenjenom ruralnom prostoru i tako ih zadržati na djedovini. Jer, za sve to ima potencijala, a i ekonomska računica je opravdana, što je također bitna komponenta strateškog razvoja plana poljoprivrede.“

Uzgoj eko češnjaka u Ljubitovici

Upućeni stručnjaci ističu kako je ključno pitanje izrade „Strategije razvoja poljoprivredne proizvodnje Republike Hrvatske“ za sve strateške programe i projekte na lokalnoj razini, odnosno kako na terenu pokrenuti aktivnosti u pogledu obnove i oplemenjivanja svih mogućih poljoprivrednih površina u brdsko-planinskim i ravničastim predjelima Lijepe naše, na kopnu i otocima. Tvrde kako bi se tako još više pokrenuli i završili, projekti na okrupnjavanju zemljišta te na uređenju zemljišnih knjiga; kao i na završavanju melioracijskih projekata u svezi odvodnje i navodnjavanja, dakako i osigurale dostatne količine zdrave hrane ne samo za domaće nego i inozemno tržište - sve prema EU standardima.

Sinjsko polje

Što se pak tiče (ne)navedenih strateških razvojnih poljoprivrednih projekata, mnogi tvrde kako će se oni uglavnom realizirati i uz potporu Europske unije, ali i zato što su oni ne samo od životnog interesa domicilnih proizvođača i potrošača, nego je to primarna zadaća mjerodavnih institucija države Hrvatske i Europske unije, znajući kako Lijepa naša zacijelo obiluje dragocjenim prirodnim bogatstvima kao rijetko koja država u svijetu.

Gotovo sva Hrvatska leži na izdašnim čistim izvorištima zdrave vode

Međutim, o izradi „Strategije razvoja poljoprivredne proizvodnje Republike Hrvatske“ te o upitima vezanih za tu izazovnu temu, poput ovih: kome pogoduje sadašnje stanje u poljoprivredi RH, zašto nam je potrebna strategija razvitka, jesu li dostatne mjere ruralnog razvoja, kako planirati razvoj industrije kada znamo što sve imamo i što bismo mogli raditi od sirovine (primjerice od otpada smeća u dalmatinskim primorskim gradovima i turističkim destinacijam, odbačene ovčje vune u Zagori i na otocima), u čemu je važnost stabilnih politika kroz dulje razdoblje, kao preduvjet razvitka sektora poljoprivrede – iznimno značajne gospodarske djelatnosti „od polja do stola“, naši ugledni stručnjaci imaju određene odgovore.

Prof. dr. sc. Ivo Grgić

Dakako, jedan od njih je i prof. dr. sc. Ivo Grgić na Agronomskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, čije je uže područje njegova znanstvenog zanimanja i dugogodišnjeg rada ekonomika poljoprivrede i ruralni razvoj te razvoj OPG-ova, odnosno razvitak ruralnih područja. Naime, godinama se intenzivno bavi ekonomikom poljoprivrede te je objavio i mnoštvo znanstvenih radova u stručnim domaćim te inozemnim časopisima. Poznat je i kao autor i koautor nekoliko stručnih knjiga. Što se pak tiče pitanja kome sve pogoduje sadašnja situacija u poljoprivredi RH, odgovor je dvojak: ovakvo stanje odgovara svima i ne odgovara nikome. Kako je to moguće? Ako se neke stvari ne mijenjaju niti se pokazuje volja za promjenama, onda se stječe dojam da su svi zadovoljni. A tko su oni?

Poplavljeno vrgoračko neretvansko polje

"To su prvenstveno proizvođači i potrošači. Između njih ili bolje rečeno oko njih su još prerađivači, trgovci, državna i lokalna administracija, razne udruge i političke stranke i strančice koje traže svoj dio lovine u mutnom. Osjećaj zadovoljstva stanjem proizlazi iz kratkoročnih ciljeva „brzog ulova“ ne vodeći brigu što će biti sutra. Potrošači su zadovoljni jer sve manjim kućnim proračunom mogu nabaviti dovoljno kalorija ne postavljajući previše pitanja, kupuju li i svoj odlazak u bolnicu (zbog nekvalitetne hrane), proizvođači su prestrašeni jer „uvijek može biti još gore“, administracija prelijeva „iz šupljeg u prazno“, a političkim strankama „prehrambeni lanac“ je samo izborno tijelo. Jaka polarizacija kod proizvođača na mali broj „velikih“ i veliki broj „malih“ u današnjem promišljanju poljoprivrede da je „2+2=4“ ili „djelovanju nevidljive ruke“ itekako pogoduje velikima koji postaju još veći i veći. Kako se radi o kratkoročnim koristima, ovo stanje u biti ne odgovara nikome u Hrvatskoj i račun će biti vrlo brzo ispostavljen, ali je jedino pitanje hoće li ga tko imati platiti“, analizira prof. dr. sc. Ivo Grgić.

Sadašnje stanje u poljoprivredi RH pogoduje svima, a ne odgovara nikome

A na upit zašto nam je potrebna strategija razvitka hrvatske poljoprivrede dr. Grgić je posve određen: „U ozbiljnijem kućanstvu i odlazak na svadbu se planira danima unaprijed. A tek organizacija svadbe u vlastitoj kući? Na temelju stručnih podloga politika bi trebala odabrati nekoliko glavnih ciljeva ostvarivih pomoću desetak mjera. Ako želite da vam je primjerice uspješna poljoprivredna ljekarna, morate znati ne samo što ćete, nego i kome ćete prodavati robu. Morate znati i upravljati. Doduše, današnje stanje u poljoprivredi je nastavak prethodnih politika gdje se ipak otišlo čak i korak dalje, samo se ne želi priznati. Sve se svelo na transmisiju sredstava, kako onih iz EU tako i onih iz Državnog proračuna.

Prezidi u južnoj Hrvatskoj

I u tome najbolje prolaze oni „veliki“ što i ne mora biti loše pod uvjetom da su veliki postali bez svojih poznanstava u „centrali“. O takvim vezama malo upućeniji su se naslušali čak i pošalica u posljednje doba.“ Dakako, taj naš ugledni stručnjak rado komentira i mjere ruralnog razvitka, posebice o tome jesu li dostatne u sadašnjosti i budućnosti Hrvatske te kako planirati industrijski razvitak kada nam je poznato što možemo sve raditi od sirovine. Ističe kako mjere nikada nisu dostatne same sebi tvrdeći da im je to svrha. No, prof. dr. sc. Ivo Grgić naglašava kako dobra mjera ne znači da je unaprijed uspješna, odnosno toliko i efikasna.

Za razvoj poljoprivrede najveća odgovornost je na državnoj i lokalnoj administraciji

Sve su mjere namijenjene nekome, no postavlja se pitanje koliko su korisnici mjera sposobni iskoristiti ono što im se nudi. Vlažni stol se ne briše spužvom natopljena vodom. Ubrzo ćemo na raspolaganju imati značajna sredstva za program ruralnog razvoja, samo je problem što nismo spremni to iskoristiti. Bilo je dovoljno vremena da se pripreme projekti za njihovo korištenje, ali je u tome malo učinjeno. I tu je najveća odgovornost na državnoj i lokalnoj administraciji, ali i na samim poljoprivrednicima i stanovnicima ruralnih sredina.

Delta Neretve

Svakodnevno se susrećem s problemom kako je odaziv na tematske skupove s proizvođačima mali ili gotovo nikakav, da proizvođači „bježe“ od zadruga i drugih oblika poslovnog povezivanja, da se ne žele pomaći od proizvodnji koje postaju „problem“ na tržištu, ne žele gospodarstvo prenijeti na mlađe članove. Vrlo teško, smiješno i žalosno je da danas, kada informatičku tehnologiju skoro svi koristimo, odnosno svima je dostupna, imamo nedostatak najobičnijih informacija. A sve se lako može riješiti, samo mora postojati želja ili sa strane ponude, ili sa strane potražnje, ili što bi bilo najpoželjnije, sa obadvije strane. Danas smo na ogromnom tržištu i informaciju o postojanju nekog poljoprivrednog proizvoda treba uputiti dalje od vlastitog sela, zaseoka ili općine. Možda taj proizvod i ne mora „ići“ nego će se netko naći da organizira preradu i tek će onda biti realiziran početak naše proizvodnje. A mi ćemo dodatno zaposliti naše nezaposlene, mlade i stare“, tvrdi prof. dr. sc. Grgić, a o tome, u čemu je važnost stabilnih politika kroz dulje razdoblje, kao preduvjet razvitka sektora poljoprivrede u Hrvatskoj, kaže:

Suvremena poljoprivreda je i skupa djelatnost, no ujedno je i stabilna poljoprivredna politika ipak neko jamstvo za ulaganja i povrat uloženog. Lutanja, a tome svjedočimo, i nedostatak glavnih ciljeva te zbog toga i „fluktuirajuća poljoprivredna politika“, doveli su do prekomjernog zaduženja i propasti velikog broja proizvođača. Staje su prazne, ogromni strojevi neiskorišteni, ljudi u strahu, jedino buja tržište uvoznih proizvoda. A u tome nema domaće proizvodnje kojoj se nudi ogromno tržište i to sa znatno većom platežnom moći.“

Stabilna poljoprivredna politika ipak predstavlja „neko jamstvo“ za ulaganja

No, zanimljivo je i razmišljanje dr. Grgića i o tome, kojoj se poljoprivrednoj proizvodnji, dakako prema „Strateškom razvoju poljoprivredne proizvodnje“, Hrvatska trebala okrenuti te kako osigurati potrebne stručnjake, primjerice OPG-ovima te odgovarajuću savjetodavnu službu radi stručne pomoći poljoprivrednim proizvođačima.

Ljepote ruralnog prostora

Postoji samo jedna poljoprivredna proizvodnja, a to je ona koja proizvodi nešto za što postoji kupac, odnosno što se može prodati. Sve drugo su žalopojke o nekim bivšim, lijepim ili ružnim vremenima. U svim tim promjenama nestale su i službe koje su nudile određena rješenja pa bila ona tehnološka, organizacijska ili ekonomska. Nikada nije bila takva hiperinflacija zavoda, instituta, centara i sličnih malokorisnih proizvođačima institucija koji se više bave sami sa sobom, izborom ravnatelja i opremanjem prostora, a ne problemima poljoprivrede. Slično je i sa obrazovanjem za poljoprivredu pa postoji opasnost da ćemo ubrzo imati više studenata veleučilišnih i sveučilišnih studija, nego ozbiljnih proizvođača. Svemu je kriv nedostatak vizije poljoprivrednog razvitka, kako jučer - tako i danas, dok razjedinjeni poljoprivrednici, i kada iskazuju svoje interese, to čine na način da se vrlo brzo „popnu na glavu“ poreznim obveznicima koji, em što daju novce u proračun i za poticaje, em plaćaju skupe proizvode“, osvrće se prof. dr. sc. Ivo Grgić.

Ujedno upozorava i na činjenicu kako ima sve manje hrvatskih proizvoda na domaćem tržištu, objašnjavajući stanje u hrvatskom poljodjelstvu nakon ulaska naše zemlje u Europsku uniju. Naime, pokušava objasniti zašto su nalijepljene lažne etikete na nekvalitetnim uvoznim poljoprivrednim proizvodima nekih država, članica Europske unije, primjerice Španjolske, Italije. Također smo prof. dr. Grgića zapitali na koji način objediniti poljodjelstvo i selo i seljake te učiniti eventualni pritisak na institucije, a pritom ukazati i na lažna obećanja stranaka, i kako se OPG-ovi mogu osloboditi od možebitnog strančarenja.

Istodobno se događaju dvije loše stvari – ulazak u EU i pad životnog standarda

Istodobno se događaju dvije loše stvari u Hrvatskoj i to ulazak u EU, čime nestaju bilo koja ograničenja uvoza i pad životnog standarda domaćeg pučanstva. Veliki dio potrošača više gleda u cijenu nego u deklaraciju o porijeklu proizvoda pa čak često ni krajnji rok uporabe nije presudan. Na taj način domaći proizvod koji je preživio, nema velikih izgleda da se takmiči. Ako tome pridodamo i svekoliku razjedinjenost proizvođača, onda imamo situaciju kakvu imamo. Više se nema što objedinjavati, jer to su komplementarni pojmovi i do unatrag tridesetak godina „nestankom“ poljoprivrede, nestajalo je i selo ili je čak, nestankom sela odnosno odlaskom stanovnika tih sela u urbane sredine ili u inozemstvo, nestalo i poljoprivrede kao zanimanja.

Uzgoj duhana

Ostale su „podivljale“ poljoprivredne površine i prostori tek kao toponimi sa pojedinačnim urušenim nastambama. Znatnom dijelu Hrvatske posljednji rat je bio i potpis na sve do tada učinjeno. Tada kreće suludi projekt izgradnje objekata za duhove i jednogodišnja druženja, a „najbolje“ su te kućne numere poslužile kod glasovanja za izbor onih koji su se i okoristili izgradnjom ili kako su radije govorili „obnovom“ naselja bez budućnosti. Jer, nije se vodilo računa o poslu i uopće o želji povratnika da se i vrate pa su nakon toliko godina i dalje prazna. Baš očekujem vidjeti kako će se takva imovina oporezovati. Kod onih sela gdje postoji još „života“, prilika su i sredstva iz ruralnog, ali i regionalnog razvitka, samo je pitanje koji su to projekti, koji će ta sredstva i povući. Neovisno o svemu navedenom, napušteni prostor je prilika za manji broj proizvođača nekonvencionalne poljoprivrede, čemu veću prepreku čini vlasništvo na „napuštenim“ i zapuštenim površinama, kao i nedostatak novčanih sredstava. Općenito, novaca je više, nego želje, a posebno više nego ostvarivih, realnih ideja i projekata“, dokazuje prof. dr. sc. Ivo Grgić.

Nestalo poljoprivrede kao zanimanja, ostale „podivljale“ poljoprivredne površine

Zapravo, doima se kako se stranke na hrvatskoj političkoj sceni dogovaraju da će podupirati selo i seljake, ali se to tako ne vidi na terenu, što potvrđuju neobrađena polja - primjerice kraška u dalmatinskom zaobalju, zapuštene njive i šume, voćnjaci, iseljena sela, prazne i zapuštene školske zgrade te ini objekti, još uvijek neka nerazminirana ruralna područja, neorganizirani poljoprivredni proizvođači odnosno OPG-ovi. I o tome svoje mišljenje ima prof. dr. Ivo Grgić, baš kao i o mjestu i ulozi LAG-ova u segmentu Strategije razvoja poljoprivredne proizvodnje RH, kao i o osuvremenjivanju te iznimno značajne gospodarske djelatnosti i za hrvatski turizam, a ujedno nastoji zadržati svekolike tradicijske oblike.

Lavanda na otoku Hvaru

Znam da bi mnogi htjeli čuti onu poznatu „svi smo krivi“ ili „sve su stranke isto krive“. Što se tiče poljoprivrede, tu smo imali najmanje sreće i ako se treba adresirati odgovornost, onda je to prvenstveno HSS koji je radi vrlo sitnih interesa manje skupine čelnika žrtvovao, za vrijeme boravka u Vukovarskoj, sve one ideje za koje je i dobivao određeni broj glasova. Treba li spomenuti propast projekta „Preporod hrvatskog sela“ kada su se mnogi izrugivali brojci od 6 milijardi potrebnih kuna za selo i poljoprivredu, a to je približno našoj omotnici prvog i drugog stupa potpore. Pa napuštanje Ministarstva poljoprivrede u prvoj trećini mandata i slično. Zatim, ogromna odgovornost je HDZ-a koji je vodio ili preko HSS-a usmjeravao poljoprivredni razvoj. I onda, pojavi se SDP sa sretnim odabirom ministra i svojom „prepoznatljivom, SDP-ovskom politikom razvoja sela i poljoprivrede“ i uništi sve uništeno.

Ako smo u nečem bili dosljedni, onda je to pristup poljoprivrednom razvoju. LAG-ovi odnosno lokalne akcijske grupe su pokušaj odgovora na već rečeno odnosno da se pomaknemo od „planiranja odozgo“ i da se započne s „planiranjem odozdo“. Vidljivi su pomaci iako je u početku bilo puno podozrivosti i čak podsmijeha tim idejama i osobama koji su se puno oko toga angažirali. Ali sredine gdje su osnovani LAG-ovi, u odnosu na one gdje nisu, u značajnoj su prednosti kod korištenja sredstava EU. I nije bitna forma ili naziv nekih oblika organiziranja, bitno je da se ljudi susreću, detektiraju zajedničke probleme i imaju želju da ih riješe. A kod sviju ideja bitno je da one vode kvalitetnijem životu u tome prostoru kroz proces povećanja zaposlenosti i očuvanja krajobraza“, drži prof. dr. sc. Ivo Grgić.

Taj naš stručnjak zasigurno ima uvida i u kraška polja Dalmatinske zagore – primjerice, Sinjsko, Imotsko-beklijsko i Vrgoračko-neretvansko polje, kako su pod vodom gdje poplava redovito svake godine odnosi ljetinu poljoprivrednicima; dakako i odgovor kako 'umekšati' i međunarodnu granicu na međudržavnim graničnim prijelazima između Hrvatske odnosno Europske unije te Bosne i Hercegovine na potezu Trilj – Imotski – Vrgorac – Veliki prolog – Čapljina – Metković gdje najviše ispaštaju poljoprivredni proizvođači odnosno OPG-ovi nakon ulaska Hrvatske u EU (od 1. srpnja 2013.).

LAG-ovi u prednosti pri korištenju sredstava Europske unije?

Već dugo, odnosno kada god mi se pruži prilika, upozoravam da Hrvatska ima veće štete od suviška nego od manjka voda. Svake godine, a posebno u posljednjem desetljeću, poplave su sve intenzivnije i štete u poljoprivredi i prostoru su sve veće i veće. I nije problem hoće li „ovaj ili onaj fond“ to nadoknaditi, nego je strpljenja ljudi koji žive na tim prostorima sve manje. Veliki dio njih čeka priliku da pobjegne ili proklinju trenutak kada su se tamo naselili. Voda od bogatstva postaje prokletstvo. Tako je i sa kraškim poljima: tla dovoljno, sunca isto, „samo“ vode tri puta u godini previše. A između toga javlja se manjak. Takve projekte ne treba vezati samo za poljoprivrednu proizvodnju nego, pokušavajući sačuvati prirodnu ravnotežu, urediti vodni režim što bi bilo na dobrobit cijele države. Tek tada bi ti prostori mogli dati ono svoje najbolje i dugoročno vratiti uloženo u projekte. Ali, plašim se da to neću dočekati, a šansa je da se tamo pronađe neka rijetka „živina“ kojoj prijeti nestanak pa da se ide u realizaciju, a za čovjeka, e, pa to je već lako - kome je on uopće bitan. Što se pak tiče međunarodne „tvrde“ granice, taj će se problem zasigurno trajno riješiti ulaskom Bosne i Hercegovine u EU, a to mogu očekivati i dočekati naši unuci. Ali, tko zna, što se može desiti? Malo je manevarskog prostora za bilateralnim dogovorima Hrvatske i BiH. Kod toga nisam optimista“, komentira prof. dr. sc. Ivo Grgić.


Tagovi

Poljoprivreda Strategija Ruralni razvoj LAG Preporod sela Poljoprivredne površine Izgradnja objekata Obrazovanje Savjetodavna služba Poljoprivredna politika Prehrambeni lanac Proizvođači Potrošači Izvori zdrave vode Okrupnjavanje zemljišta

Izdvojeni tekstovi

Izdvojeni oglasi