• Intervju
  • 17.01.2013.

Pogreške birokracije plaćaju seljaci

Vedran Obućina razgovarao je s Brankom Salajem, članom skupine "Živo selo"

  • 659
  • 32
  • 0

Kako su nam mnogi dijelovi ekonomije nekonkurentni, a već dugo izostaju strane investicije koje bi unijele nove tehnologije i otvorile nova tržišta, jedna od rijetkih mogućih opcija jest da budemo koliko-toliko samodostatni barem u hrani / Živo selo se zalaže za organski rast obiteljskih gospodarstava / Država desetljećima nije napravila ništa da poboljša mogućnosti seljaka da poveća svoj početno mali posjed na način na koji se on povećavao u Europi gdje se tijekom 40 godina potrostručio.

Zakonska uporaba termina „proizvodno-tehnološka cjelina“ u prvom redu cilja na zakupe velikih prostora, što znatno sužava krug mogućih zakupaca / Ministar izjavljuje kako će se broj poljoprivrednika administrativnim fermanom još dodatno smanjiti: „Ne može svatko biti seljak!“

Branko Salaj imao je zavidnu političku karijeru. Od viđenog emigranta u Švedskoj, bio je ministar informiranja 1991. i 1992, a kasnije i direktor HINA-e u razdoblju od 1997. do 1999. Između tih dviju dužnosti bio je i hrvatski veleposlanik u Francuskoj i Nizozemskoj. Danas je aktivan u Skupini „Živo selo“, koja upozorava na teško stanje poljoprivrede u Hrvatskoj i daje prijedloge za rješavanje nagomilanih problema. Sredinom prosinca 2012. Skupina je organizirala i stručni skup u Matici hrvatskoj pa je to bio i povod ovom razgovoru.

Možete li nam ukratko reći što je Skupina „Živo selo“, zašto je nastala i koji su joj ciljevi?

„Živo selo“ je stručni skup koji ukazuje na rješenja vrlo teškog položaja poljoprivrede u Hrvatskoj. Već se dugo ne uspijevamo prehraniti sami i sve više ovisimo o uvozu. U cijelosti gledano, barem nekih 40% naših potreba pokriva se neto-uvozom. Čak i da se izuzmu turisti, Hrvatska bi morala uvesti dobru trećinu onoga što se pojede. Uvoz sve više izbacuje iz stroja neke ključne dijelove poljoprivrede, strateške grane gospodarstva, koje je, kad padnu, teško i skupo nadoknaditi.

S druge strane, kao nacija zapadamo sve više u dužničko ropstvo - nema više prostora za nastavak zaduživanja. Kako su nam mnogi dijelovi ekonomije nekonkurentni, a već dugo izostaju strane investicije koje bi unijele nove tehnologije i otvorile nova tržišta, jedna od rijetkih mogućih opcija jest da budemo koliko-toliko samodostatni barem u hrani. Za to postoje svi prirodni uvjeti i znanje, ali je potrebno preusmjeriti poljoprivrednu politiku, što se zbog skorog ulaska u EU mora obaviti brzo i odlučno. No hoćemo li neizbježne odluke donijeti sami ili će to za nas, uobičajeno, učiniti drugi, kako njima najbolje odgovara?

Hrvatska javnost nije svjesna hitnosti poteza koje treba poduzeti. Još se manje zna do koje su mjere naše aktualne tegobe prouzročene u osnovici pogrešnom poljoprivrednom politikom, vođenom posljednjih sedamdesetak godina na bitno različit način od one u Zapadnoj Europi. Tamo se visoka proizvodnost obiteljskih gospodarstava postupno razvijala u okviru naprednog i vitalnog sela. O tome se kod nas nikada nije povela solidna i otvorena rasprava - javnost o poljoprivredi zna ono što dozna kad seljacima voda dođe do grla pa se traktorima „dokotrljaju“ na prosvjede. U medijima se tada uglavnom vrte teško razumljive priče o poticajima, a javnost se ostavlja u neznanju o osnovnim čimbenicima koji recikliraju krizno stanje i postupno guraju selo na društvenu marginu. Sada kad nam je makroekonomski nož na grlu, posljednji je trenutak da se hrvatska javnost suoči s činjenicama!

To smo si kao cilj postavili ljetos, tri poznata agronoma i ja kao makroekonomist. Polazna nam je točka bila činjenica da je seljačko gospodarstvo, kao posvuda u Zapadnoj Europi, naravni temelj rasta poljoprivrede i brige za prirodni okoliš. Radeći volonterski i nadstranački ukazujemo na štetnost kod nas dominantne, skupe, a uglavnom i vrlo neuspješne koncepcije, koja napredak poljoprivrede traži u pričama o velikom skoku u industrijaliziranu poljoprivredu. Taj model nije ni gospodarski, ni okolišno, ni socijalno prihvatljiv. Za njegovu primjenu u Hrvatskoj manjka i kapital i iskustvo. Priče o industrijalizaciji poljoprivrede samo su fasada iza koje se skriva nastavak sustavnog favoriziranja velikih sustava i pokušaja da se mala gospodarstva - koja još uvijek proizvode polovicu naše hrane - svedu na kategoriju socijalnih slučajeva.
„Živo selo“ zalaže se za organski rast obiteljskih gospodarstava. Time se mogu relativno brzo mobilizirati one snage radinosti i poslovnosti koje još uvijek postoje na selu. Tamo imamo ljude srasle sa zemljom koji se - kada dobiju priliku - uglavnom ponašaju vrlo racionalno i tržišno. Njima treba zemlja i nešto stručnih savjeta, trebaju im povoljni krediti i tržište koje će im jamčiti koliko-toliko stabilnu prođu i cijene njihovih proizvoda. Poticaji bi se tada mogli ograničiti na dotacije u okviru zajedničke poljoprivredne politike EU, odnosno one ugrađene u uvoz s kojim moramo konkurirati.


Kažete da naglo raste jaz između potreba uvoza hrane i naših platnih mogućnosti. Kako nam tu može pomoći promjena dugoročne politike?

Prvo, ako je dugoročna politika loša, uzalud su vam sve kratkoročne mjere. Kada smo jedan od trojice kolega u „Živom selu“ i ja prije četiri godine u Hrvatskoj reviji objavili članak u kojem smo upozorili na krizu govedarstva i mlijeka te predložili načelna rješenja, dočekala nas je zaglušna šutnja. Dapače, on je zamalo izgubio posao. A odonda se, da se htjelo, mnogo toga moglo ispraviti...

Drugo, promjena koju zagovaramo nije samo promjena nekog administrativnog modela već i prijelaz na sasvim drugi način razmišljanja i ponašanja koji oslobađa energije te vodi u potpuno novu dinamiku rasta. Sada smo u situaciji da je selo u šapi birokracije, koja s jedne strane gura svoju neuspješnu politiku i time produbljuje dugoročne probleme, a s druge strane slavodobitno maše Europom - vidite koliko je papira i kontrola potrebno u zemljama koje nam služe kao uzor.

Nema boljeg primjera sudbinskog značenja za seljake od Zakona o poljoprivrednom zemljištu. Država desetljećima nije napravila ništa kako bi poboljšala mogućnosti seljaka da poveća svoj početno mali posjed na način na koji se on povećavao u Europi, gdje se tijekom 40 godina utrostručio! A mogla je država učiniti mnogo pomoću promjena zakona o nasljedstvu, komasacija koje bi objedinile raštrkane zemljišne parcele, pokretanja mjesnih inicijativa za zajedničku, zadružnu uporabu pašnjaka itd.

Usmjerena na velike vizije industrijalizacije i valjda nadahnuta oktobarskom romantikom kombajnâ koji plove ustalasanim plodnim poljima, drţava međutim nije imala smisla za takve „sitnice“ koje za seljaka život znače. Tako je naš seljak, kome je dugo vremena bilo zabranjeno imati više od 10 hektara, završio na desetini prosječne površine kojom raspolaže zapadnoeuropski seljak, a i tih je njegovih nekoliko hektara u prosjeku razbacano na prosječno četiri parcele! Po rezoniranju vlasti ispada da je za to kriv on sâm, kao da se on želio ponašati drukčije nego seljaci u Zapadnoj Europi. Udomaćila se izvrnuta logika po kojoj ministar zemlje, koja je samo jednoj korporaciji posljednjih desetak godina stvarno poklonila znatno preko 2 milijarde vrijednosti najboljeg poljoprivrednog zemljišta, mrtav-hladan poručuje obiteljskim gospodarstvima: „Izvolite se snaći na tržištu!“ Kao da je ono nadnaravna pojava i kao da njegove osnovne postavke nije stvorila i dalje ne stvara upravo država!


A što je država mogla učiniti?

Država je tijekom dva desetljeća od proglašenja neovisnosti „kvocala“ na gotovo 30% ukupnog poljoprivrednog zemljišta, uglavnom onoga otetog i nacionaliziranog poslije Drugoga svjetskog rata. Mirno je gledala kako ono polako zarasta u korov, grmlje i šumu. Kombajnsku romantiku politike velikog skoka pokušala je najprije zadovoljiti praktički poklanjajući velike površine najplodnije zemlje velikim korporativnim interesima. Zatim je vrlo suzdržano krenula u davanje u najam malih dijelova ostatka zemlje u svom vlasništvu, u suradnji s jedinicama mjesne samouprave.

Kad je međutim današnja Vlada odlučila svu državnu obradivu zemlju dati u dugotrajan najam, odustaje se od eksperimenta s uvježbavanjem demokracije na lokalnom planu. Predlaže se da se sav taj proces premjesti u glomaznu novu državnu agenciju sa širokim zadacima i ovlastima te odgovarajućom papirologijom, ne samo početno nego i u tekućem upravljanju. Pritom se kao glavni kriterij predviđa formaliziran gospodarski plan, ocijenjen administrativno određenim bodovima. Birokracija se zaklinje u tržište, ali najviše vjeruje svojim pogreškama.

Prethodni prijedlozi Zakona bili su tijekom jeseni oštro kritizirani od niza stručnih i interesnih instancija zbog favoriziranja velikih zemljoposjednika na račun malih. Ali Ministarstvo je u podnesku Vladi posljednjeg zakonskog prijedloga upravo demonstrativno još i pooštrilo odredbe kojima bi se to favoriziranje trebalo ozakoniti. Iz posljednje verzije prijedloga saznajemo da bi gospodarski program trebao sadržavati: podatke o podnositelju ponude, opis gospodarstva, pokazatelje poslovanja iz prethodnog razdoblja, namjenu uporabe i lokalitet zemljišta, tehnološko-tehničke karakteristike gospodarskog rada i podatak o potrebnoj mehanizaciji za obradu zemljišta koje je predmet zakupa, investicije i zapošljavanje, očekivane financijske rezultate proizvodnje, prikaz očekivanih troškova i prihoda, posebnu naznaku kad se radi o ekološkoj proizvodnji i posebne uvjete zaštite prirode...

Ukratko, od podnositelja zahtjeva se, doduše, ne traži da sâm bude magistar ekonomije ili agronomije, ali je očito da je za izradu takvog programa, pa onda i za godišnje izvještavanje o njegovu ostvarenju, potrebna stručna pomoć (i odgovarajući trošak) na toj razini. Da zainteresiranima ne bi slučajno promakla ambicija Ministarstva da nastavi u svome favoriziranju velikih, u posljednjem se prijedlogu Zakona specificira da se poziv za zakup raspisuje prvenstveno za katastarske čestice koje čine „proizvodno tehnološke cjeline“.


Što je tu sporno?

U ovom kritičnom trenutku ne bi ni na koji način smjela doći u pitanje ranija odluka države da stavi na raspolaganje proizvođača svu obradivu zemlju kojom raspolaže. Sve bi se nadležne državne institucije morale bez zadrške usmjeriti na ono što bi poljoprivredi omogućilo da u najkraćem mogućem roku prepozna taj dio svoga najvažnijeg proizvodnog resursa i da ga aktivira. Kako? E, tu nema jednoznačnog odgovora jer je on kombinacija tržišnih signala, stručnih preporuka i poslovnog profila zakupnika.

Poželjno je da težimo ostvarenju proizvodne optimalnosti. No ni ona nije zajamčena samim postojanjem jedne „proizvodno-tehnološke cjeline“ - oba pojma ovise o izboru kriterija koje se želi zadovoljiti i isplativosti proizvoda. Ni optimalnost ni „cjeline“ nisu jednoznačno definirane, nego ovise o izboru modela razvitka sela: industrijskom ili obiteljsko-gospodarstvenom. U nas se međutim udomaćila praksa kojom se, slijedom industrijske logike, pojam uglavnom veže uz visok stupanj mehanizacije na velikim površinama. Zato je i normalno tumačiti da zakonska uporaba termina „proizvodno-tehnološka cjelina“ u prvom redu cilja na zakupe velikih prostora, što znatno sužava krug mogućih zakupaca.

Da se mali proizvođači pritom ne bi slučajno dosjetili jadu i udružili u zajedničke ponude, specificira se da će se takve ponude smatrati nevažećima! To je tržišna ekonomija u izdanju Ministarstva poljoprivrede, i to u situaciji kad se EU uvelike zalaže za sve oblike suradnje malih proizvođača i njihovo preživljavanje. Kako se pri toj gozbi za poznati krug velikih interesenata slučajno ne bi pojavio neki nezvan gost, zakonskim se prijedlogom osim toga proglašava nevažećom i svaka ponuda zakupnine iznad dvostrukog iznosa predloženog pri raspisivanju natječaja. Ispada - prvi nasip u obrani nepisanih pravila skrovitih „tržišnih“ dogovora!


Pa zar se ne nude baš nikakva rješenja za male poljoprivrednike koji proizvode gotovo polovicu naše hrane?

Dodirnuli ste drugo i samo naizgled suprotstavljeno Janusovo lice ovog zakonskog prijedloga koje pokazuje stvarne prioritete Ministarstva. U ranijim prijedlozima Zakona predviđalo se naime da se male čestice u vlasništvu države iznimno mogu izravnom pogodbom prodati vlasniku susjednog zemljišta, i to po cijeni koji utvrdi Porezna uprava. Na taj se način barem donekle pogodovalo okrupnjavanju.

U posljednjoj, trećoj verziji Zakona stvari su se stubokom promijenile: sada više nije riječ o veličini zemljišta koje se prodaje, nego o veličini susjedne čestice u vlasništvu onoga tko kupuje! A da se stvar zadrži potpuno pod kontrolom određenih uhodanih struktura, cijenu ne bi određivali poreznici već - nova Agencija. Malome se seljaku dakle pravo kupnje ograničava veličinom posjeda koji već posjeduje. Nema tu mogućnosti da on svoju površinu od recimo 5 hektara (sadašnji hrvatski prosjek) poveća na neku normalnu europsku veličinu od recimo 30 hektara. Nasuprot tome, veliki kombinati čiji su vlasnici od države na poklon uistinu dobili tisuće hektara najvećih i najboljih zemljišta mogu bez ikakvih problema nastaviti kupovati velike susjedne površine.

Sve ovo pokazuje da birokracija bez ikakve grižnje savjesti izmiče demokratskoj kontroli. Nametanjem velike papirologije kojoj seljak nije vičan, kao i upravo spomenutim načinima, zakonski prijedlog favorizira velike korporativne interese, a da o tome nikada i nigdje nije donesena politička odluka. Naša birokracija se, dapače, ojunačila na primjeru birokratske nadgradnje Bruxellesa, ne shvaćajući da je tamošnja šuma propisa tek krov pod kojim u svakoj pojedinoj zemlji članici život nastavlja pulsirati nekom svojom dubljom logikom. Prije nekoliko mjeseci mogli smo čuti predstavnicu Ministarstva poljoprivrede kako svisoka poručuje „nepismenim“ Slavoncima da moraju naučiti ispunjavati papire ako se žele baviti poljoprivredom. Zna li ona da npr. u Austriji - zemlji u našoj blizini, s iznimno uspješnim stočarstvom - 97% austrijskih seljaka ne vodi financijsko knjigovodstvo jer za sada nemaju tu obvezu, a da se očekuje da će se, kada im se ona uvede 2014, odnositi na otprilike 5% seljaka! U istom, pomalo trijumfirajućem duhu, njezin ministar izjavljuje kako će se broj poljoprivrednika administrativnim fermanom još dodatno smanjiti: „Ne može svatko biti seljak!“ Izgleda da je računica ovakva: čim ih bude manje, tim će veći dio već poznate „omotnice“ euro-poticaja ostati „pomazanima“.


Nedavno ste izašli s publikacijom pod nazivom Punom parom u prehrambenu ovisnost, u kojoj razlažete kako država diže ruke od stočarstva i mlijeka. U situaciji gdje više od 2/3 domaćeg tržišta mlijeka drže dvije tvrtke, a uvozni lobi uništava konkurentnost malih proizvođača, gdje vidite mogućnost hrvatske prehrambene neovisnosti?

Primjer govedarstva i proizvodnje mlijeka poučan je već i zato što je proizvodni ciklus krave od nekih 5-6 godina jedan od najduljih na selu, a mlijeko se troši svakodnevno, posebice u mladim obiteljima. U rasponu dugog razvojnog ciklusa i dnevnih potreba lomi se mnogo toga, a na vidjelo izlazi kriva politika, ali i nesnalaženje odgovornih za organizaciju sustava.
Spomenuli ste primjer s dva dominantna otkupljivača mlijeka koji su istodobno i veliki uvoznici. Slično je i u drugim sektorima: velike tvrtke-otkupljivači koje dominiraju tržištem bave se istodobno i uvozom, isplativim ne samo zbog cijena nego i zbog veličine transakcija, jednostavnijih poslovnih odnosa itd. Uvoz se tako kod nas ne mora probijati na tržište preko raznih prepreka koje inače često mora prevladati pri ulasku i na vrlo otvorena tržišta. Usput se proizvod još i „falš“ upakira - s oznakom domaće tvrtke - tako da se potrošač nema prilike uvjeriti radi li se doista o domaćem proizvodu poznate kakvoće. Kad kupuje karton trajnog mlijeka, potrošač ne zna je li ono domaće ili strano, ili je možda napravljeno od 1/4 ili 1/5 uvezenog zgusnutog mlijeka i ostatka zajamčeno domaće vode.

Najsudbonosniji učinak kombinacije domaće proizvodnje i uvoza je da se - naročito u uvjetima precijenjene kune, ali i inače - često više isplati uvoziti, nego uključiti se u dugoročne programe kako bi se osigurali dovoljni domaći sirovinski kapaciteti. Birokratskim dodjelama carinskih kvota onima koji bi trebali odigrati ključnu ulogu u razvitku sirovinske baze država je destimulirala procese za koje se inače sama zalaže. S druge strane, kod nas se sustavno prešućivalo da država koja zna što hoće, i što su nacionalni interesi, upravo u dodjeli kvota još neko vrijeme ima sredstvo kojim može privoljeti velike igrače na konstruktivnu suradnju oko širokih rješenja kojima bi se na tržištu - čak i u interesu samih tih dominantnih tvrtki - uvelo reda i stvorile pretpostavke za rast sirovinske baze. Ali treba znati i treba htjeti.


Ali sad ćemo u EU - ne znači li to kraj nekakvih vlastitih kombinacija obrane domaćeg tržišta?

EU teži čim integriranijem i slobodnijem tržištu, a u poljoprivredi primjenjuje zajedničku politiku koja se već više godina i uz velika razilaženja preispituje i po treći put. Međutim još uvijek je Unija daleko od tržišta na kome su pravila jednaka za sve. EU je savez država koje ljubomorno čuvaju neke svoje ingerencije. To je slučaj i u poljoprivredi koju se svugdje smatra strateškom granom narodnoga gospodarstva.

Problem pregovaračke dominacije velikih otkupljivača mlijeka u odnosu na obiteljska gospodarstva poznat je po cijeloj Europi. Iako se ni izdaleka ne radi o tako izraženom duopolu kao kod nas, pregovaračka slabost malih proizvođača bila je dovoljna da dovede do velikih rasprava u Europskom parlamentu i u Vijeću ministara. Donesene su i određene odluke kako bi pregovaračka snaga malih proizvođača ojačala, a Komisija je to krajem proljeća pretočila i u formalne odredbe. Država je i dosad mogla tržištu nametnuti obvezujući ugovor o isporuci mlijeka, o čemu u našem Ministarstvu poljoprivrede kao da nisu imali pojma. Sada se dodatno preciziraju okviri takvog ugovora te kriteriji pri izboru pregovaračkih organizacija, a Europski parlament snažno preporučuje članicama da doista i uvedu takav obvezujući ugovor.
Teze „Živoga sela“ su od samoga početka ponudile ne samo razuman izlaz iz neposredne mljekarske krize nego i sustav formiranja cijena koji bi jamčio stabilan rast proizvodnje. Zagovaramo uvođenje dugoročnog ugovora koji bi zajamčio količine otkupa po cijeni kojom bi se početno pokrili ulazni troškovi na domaćem tržištu. Cijena bi se zatim regulirala sasvim novim tipom indeksa, koji bi s jedne strane ublažavao kratkoročne skokove europskih cijena mlijeka (s djelomičnom korekcijom za ekstremno velike promjene cijena domaćih resursa), a s druge bi strane postupno i u određenom roku sveo razinu hrvatskih cijena na europski prosjek.
Prijedlog počiva na dvjema pretpostavkama. Prvo, ako se početno povećanje otkupne cijene ne „pokrpa“ nekom novom općom dotacijom, ono se mora pokriti višom cijenom u maloprodaji. Drugo, otkupljivači mlijeka bi se u razdoblju oživljavanja domaćih kapaciteta morali obvezati da će najprije ispunjavati svoje obveze prema dugoročnom ugovoru, a konkurentne proizvode uvoziti za popunjavanje „rupa“. Dodjela uvoznih licenca bi se vezala uz otkupljivače domaće proizvodnje, ali tako da svaki od njih snosi svoj dio odgovornosti za razvitak domaćeg uzgoja, razvitak otkupne tehnologije itd. Takav bi sustav u dobroj mjeri bio samoregulativan, a cijene bi (recimo, u roku od dvije do tri godine) doveo na europsku razinu.

Rast se može ubrzati i proizvodna učinkovitost poboljšati i nizom drugih mjera, bez troška za siromašnu državnu riznicu. Jedna je takva mjera upravo da se zemljišta u državnom vlasništvu brzo i bez velikih mudrovanja dodijele obiteljskim gospodarstvima, prvenstveno stočarima. Država može svojim potencijalno velikim utjecajem privoljeti banke na razne vrste kreditnih olakšica kako bi olakšale preživljavanje i rast proizvođača u jednom teškom razdoblju.

Ipak ništa od velikoga koraka naprijed koji je Vlada, pomalo u starom komunističkom stilu, najavljivala sredinom prošloga desetljeća. Nekoliko mjeseci prije ulaska u Europsku Uniju, država kao da nije svjesna da hrvatski agrar još nije spreman za Zajedničku poljoprivrednu politiku.

Država u nas ne zna postavljati okvire proizvodnih procesa. Sredinom prošloga desetljeća stavila je u pogon veliki program restrukturiranja govedarstva koji nam je trebao zajamčiti samodostatnost u mlijeku, i to najvećim dijelom upravo u obliku velikih pogona. U svojim ključnim sastojcima program je bio nepromišljen - forsirale su se često visoko proizvodne ali osjetljive pasmine, za velika stada najčešće nisu bili osigurani odgovarajući pašnjaci, cijena mlijeka nije u osjetljivoj početnoj fazi zaštićena od spekulativnih oscilacija. Nakon pet godina, kad nije bila ispunjena ni petina planiranoga, program je praktički preko noći napušten, a situacija je sada znatno gora nego što je bila: tijekom posljednjih desetak godina s tržišta je nestalo 4 od 5 isporučitelja mlijeka, uvoz te dnevne namirnice povećao se četiri puta, a proizvodnja 2012 pala 15 posto. Kad kažete da nismo spremni za integriranje, dodao bih da to nikada nećemo ni biti - nastavimo li raditi kao dosad. Umjesto da vrijeme EU-pregovora rabimo za dubinske, vremenski zahtjevne prilagodbe, naše su se pretpristupne aktivnosti posljednjih godina većinom svele na grozničavo ispunjavanje formalnih birokratskih zadaća. Sada nas čeka upoznavanje sa stvarnošću Unije, ali i sa svim onim što smo u žaru prevođenja stečevina sami pomeli pod tepih.

Iako dakle ne volim to stalno vraćanje u krizno ponašanje, mislim da bi nam tijekom pola godine što nas dijeli od članstva dobro došao Vladin krizni stožer s velikim administrativnim ovlastima, koji bi koordinirao inertne birokratske strukture u provedbi barem nekih najvažnijih projekata konkretne prilagodbe. Ne bude li toga, mogli bismo se uz znatne integracijske boli naći još i u položaju neto-platiša Uniji. U poljoprivredi ima više područja u kojima nam prijeti opasnost. Uostalom, u pismu upućenom ministru poljoprivrede krajem listopada 2012, i u nas gotovo posve prešućenom, i EK povjerenik za poljoprivredu Cioloş upozorio je da bi nespremnost hrvatske poljoprivrede u pristupanju Uniji mogli platiti - hrvatski seljaci.

Tko je onda taj koji donosi poljoprivredne politike u Hrvatskoj, savjetuje li se s agronomima, seljačkim udrugama i udruženjima poput Vašeg, te kako je moguće da su posljedice podnosili (i dalje podnose) samo oni koji nisu ničime doprinijeli razvoju takve poljoprivredne politike?

Formalno je Vlada ta koja utvrđuje politiku, a Ministarstvo je provodi. Ustvari, politika u glavnim crtama slijedi zadani industrijski pristup problemima sela, a postoje i uske osobne veze i kadroviranja između državne uprave i velikih interesa. Tijekom ove godine čak je i sâm socijaldemokratski ministar u više navrata otvoreno podržao te interese nastupajući u mljekarskom sporu upravo suprotno, istodobnim pokušajima EU da ojača pregovaračku snagu malih proizvođača. Nažalost, sudeći po načinu na koji se u Ministarstvu pristupilo definiranju ugovornih okvira, čini se kako tamo nisu svjesni potrebe da se u njih ugradi takvo strateško usmjerenje. Nameće se zaključak da ili ne znaju da im je to zadaća, ili ih ona ne zanima jer nije audiovizualna, ili im pak „veliki igrači“ sugeriraju da se klone toga posla. Ne znam što je gore.
Kako ne postoje formalni kolektivni ugovori, sukobljene su strane često upućene na Ministarstvo, gdje se sastanci pretvaraju u parodiju pregovora. Ne zna se ni reprezentativnost pojedinih ljudi i organizacija, ni pravila igre, ni uloga samoga Ministarstva. Ministarstvo nije tijekom proteklih godina pokazalo da razumije svoju odgovornost za izgradnju institucija koje bi omogućavale istinskim predstavnicima pojedinih interesnih skupina da se u miru sastaju, pregovaraju i dogovaraju. Dapače, birokratskim strukturama kao da puno više odgovara da se problemi rješavaju na ulici jer se na taj način pozornost javnosti odvlači od ključnih problema. Tako se čak i aktivno suzbijaju procesi regeneracije živoga sela.

Najžalosnije u toj priči je držanje velikoga dijela struke. Valjda zaplašeni mogućnošću da inomišljenici budu materijalno „kažnjeni“ gubitkom projekata ili sitnih sinekura, mnogi stručnjaci izbjegavaju sudjelovanje u „osjetljivim“ javnim raspravama. Kad Ministarstvo, suočeno s prijedlozima kao što su oni „Živoga sela“, otkloni raspravu u stručnom krugu s uopćenim i neutemeljenim obrazloženjem da prijedlozi navodno nisu kompatibilni s pravilima EU, dobar dio struke praktički sliježe ramenima: „Ne bi se šteli mešati...“

Skupina Živo selo, zivoselo@gmail.com

Autor: Vedran Obućina


Povezana stočna vrsta

Govedarstvo

Govedarstvo

Govedarska proizvodnja uključuje uzgoj goveda i proizvodnju mesa, odnosno tov te predstavlja značajnu granu stočarstva Republike Hrvatske. Prema podatcima Hrvatske poljoprivredne... Pročitaj više »

Tagovi

Branko Salaj Poljoprivredna politika Zakon o poljoprivrednom zemljištu Gospodarski program Domaća proizvodnja Govedarstvo

Izdvojeni tekstovi

Izdvojeni oglasi