Plaćaju skupe studije za navodnjavanje, a naplaćuju štetu od suše

Dugo sušno razdoblje, jer obilnijih kiša nije bilo gotovo 15 mjeseci, ne ugrožava samo ratarske kulture nego i voćnjake, vinograde, a prije svega povrtlarske kulture.

Očito je, kako se klima mijenja, da i naši poljoprivrednici, sukladno tome, trebaju prilagođavati i modernizirati svoju proizvodnju. Prije svega treba se raditi na sustavima za natapanje, jer su porazni podaci koji Hrvatsku posljednjih godina uvrštavaju na jedno od posljednjih mjesta u Europi prema veličini natapanih površina. Posebice kada se u obzir uzme to da nas sušna razdoblja pogađaju svake treće do pete godine, koja ovisno o intenzitetu i trajanju, mogu smanjiti urode raznih kultura od 20 do 80 posto.

Na području je Osječko-baranjske županije ukupno 231.273 hektara obradivog poljoprivrednog zemljišta, što je oko 11,4 posto ukupnih hrvatskih obradivih poljoprivrednih površina. Iako na području te županije postoji oko 200.000 hektara pogodnih za natapanje, stvarnost je bitno drukčija - u Osječko-baranjskoj županiji još nije u funkciji niti jedan sustav, osim ako izuzmemo Sustav Gat, na manjoj površini, nekih 60-ak hektara. U županiji se natapa oko 3000 hektara površina, ali je riječ o pojedinačnim rješenjima iz prijašnjih godina: sami su proizvođači osigurali potrebnu vodu - ili povlačenjem vode iz bunara, ili iz kanala, ako ima vode. Međutim, organizirana sustavnog natapanja, koji uključuje sve dozvole potrebne prema zakonu, još nema.

Sve to zvuči gotovo nevjerojatno, i to u zemlji bogatog vodnog potencijala koja, po obnovljivim zalihama pitke vode, drži zavidno treće mjesto u Europi i trideseto u svijetu.

Odgovor zašto je tako krije se u kompliciranoj državnoj birokraciji, brojnim dozvolama, studijama za koje treba mnogo vremena i novca, a nužne su da bi se krenulo u projekt.

U razgovoru za Vjesnik, Silva Wendling, pročelnica Upravnog odjela za poljoprivredu i gospodarstvo u Osječko-baranjskoj županiji, ističe kako je ova županija još prije šest godina donijela plan natapanja u cilju provođenja Nacionalnog projekta navodnjavanja i gospodarenja poljoprivrednim zemljištem i vodama Vlade RH. Od tada se u Županiji na veliko radi na projektiranju sustava za natapanje na nekoliko različitih lokacija kako bi se uopće mogle dobiti sve potrebne dozvole. Nužno je naime za pojedine sustave provesti predinvesticijske studije koje određuju model i način natapanja, studije utjecaja na okoliš, projekte na temelju kojih se izdaju lokacijske i građevinske dozvole. I sve to poprilično košta, a za njihovu izradu treba i dosta vremena. Tako da izgraditi sustav natapanja i nije baš jednostavno i brzo.

Najveći sustav na području ove županije definitivno će biti onaj koji obuhvaća područje Donjeg Miholjca, Belišća i Valpova, odnosno područja koje paralelno presijecaju dvije rijeke - Drava i Karašica. On će u konačnici omogućiti sustavno natapanje čak 18.500 hektara poljoprivrednih površina, ali i revitalizaciju 50 kilometara vodotoka Karašice.

Međutim, trenutačno je u projektiranju dio manji toga sustava, nazvan Sustav navodnjavanja Karašica, s tri podsustava koji će omogućiti natapanje 4077 hektara površina - 1300 hektara na području Donji Miholjac - Viljevo, Kapelna i Kitišanci. Projekt se radi u fazama, jer su ulaganja iznimno skupa.

Primjerice, samo izrada projektne dokumentacije u ovom slučaju stoji 12 milijuna kuna, a sufinanciraju je sa 80 posto Ministarstvo poljoprivrede putem Hrvatskih voda, a ostalo Osječko-baranjska županija.

Ove bi godine trebao biti završen idejni i glavni projekt natapanja iz bunara 202 hektara površina Poljoprivrednog instituta Osijek, nakon čega se kreće u izradu izvedbenog projekta. Radi se na izradi projektne dokumentacije za još nekoliko sustava.

Milijuni će se kuna utrošiti samo u izradu sve potrebne dokumentacije, a tek tada treba još uložiti i u same sustave. U većini zemalja koje imaju organizirane sustave natapanja, glavni nositelj gradnje infrastrukture je država. I kod nas država sufinancira gradnju dovoda vode do parcele, dok na parceli investira krajnji korisnik.

Visina udjela države u sufinanciranju gradnje sustava za natapanje ovisi o veličini posjeda za koje se sustav dovoda gradi. Prema odluci Vlade RH, trošak gradnje sustava natapanja do parcele sufinancira se tako da poljoprivrednim gospodarstvima koja obrađuju do pet hektara pokriva 30 posto troška, a onima s više od 200 hektara do 80 posto. Parcele do pet hektara u Hrvatskoj ima 140.000 obiteljskih gospodarstava, a površine veće od 200 samo 600 gospodarstava.

Primjerice, gradnja samo jedne crpne stanice stoji oko 15 milijuna kuna, pa u konačnici nije isto gradi li se ona za površinu od 3000 hektara ili za 100 hektara. I zato mali proizvođači moraju shvatiti kako im je nužno udruživanje što će im omogućiti smanjivanje troškova u gradnji sustava.

U sufinanciranje dovođenja sustava do parcela uključuju se i županije i jedinice lokalne samouprave, a prema Zakonu, sustavima će upravljati županije.

Osim što će morati financirati gradnju sustava na svojim parcelama, krajnji će korisnici plaćati naknade za potrošenu vodu i melioracijsko natapanje.

»Iako najveći dio gradnje sustava navodnjavanja sufinanciraju država, županije, uključuju se i krajnji korisnici, kao i jedinice lokalne samouprave. Međutim, klimatski se uvjeti mijenjaju, a višegodišnja istraživanja pokazuju kako se isplati uložiti u te sustave«, ističe Silva Wendling.

Svaki bi naime ozbiljan proizvođač trebao na papir staviti izračun - kolika mu je godišnja šteta zbog smanjenoga prinosa od suše i koliku bi, zapravo, dobit mogao ostvariti kada bi mu se bitno povećali prinosi na natapanoj površini.

Desetogodišnja su naime istraživanja pokazala da se prosječan prinos od 48 tona po hektaru šećerne repe, na natapanoj površini povećava na 77 tona po hektaru, prinos soje može se povećati 30 posto, a krumpira 50 posto.

Autor: MAJA SAJLER GARMAZ