Piše, komentira, predlaže rješenja. Tko je Đuro Japarić?

Postoji urbana legenda da je pitanje jednog tek imenovanog ministra poljoprivrede bilo: "Tko je taj Đuro Japarić? Je li to stvarna osoba?", misleći valjda da se neki politički protivnici kriju iza tog imena, služe kao pseudonimom.

Mi ćemo potvrditi da je itekako stvaran. Sjeli smo u automobil i otišli na teren, otprilike na pola puta između Đakova i Požege.

On je aktivni član brojnih udruga, vjerni čitatelj i komentator Agrokluba, svjedok i sudionik promjena u agraru te predlagatelj rješenja za OPG-ove. Ne libi se godinama pisati samom državnom vrhu i upozoravati na brojne krive Drine hrvatske poljoprivrede. I to od 1995. do danas. Od tadašnjeg predsjednika Tuđmana do današnjeg Milanovića. Od premijera Valentića do Plenkovića. Od ministra Gažija do ministrice Vučković, ali i brojnih čelnih ljudi Ministarstva pravosuđa. 

"Neki pristojno odgovore, drugi ignoriraju. Kad je riječ o poljoprivredi to je jedna jednoumna koalicija, neovisno koja je stranka na vlasti", kaže naš sugovornik do kojega smo stigli u rodno mu selo na Dilj gori - Sovski Dol.

Ondje Đuro, Đuka pa i Jura kako ga neki zovu, sa suprugom Ankicom već 30 godina na dva hektara uzgaja božićna drvca, ima šest hektara voćnjaka, pčelinjak i registriranu proizvodnju meda. No, ističe, njemu je poljoprivreda dodatna djelatnost jer ne živi isključivo od nje. Uredno ima prijavljen OPG, ali mirovinu je zaradio u drugom sektoru. 

Uvesti kategorizaciju OPG-ova 

"Žao mi je ljudi koji žive isključivo od poljoprivrede i uvijek sam samo želio i želim pomoći. Evo jedan primjer tek iz moje okolice, inženjer zapošljava još dva inženjera agronomije i njih troje rade 150 hektara. Da kiksate samo tisuću kuna na hektaru, znate li koji je to gubitak?", upozorava. Zbog toga bi, prema njemu, trebalo uvesti kategorije za OPG.

"Znači, OPG koji plaća mirovinsko za barem jednog člana da ima jedan status, a drugi, ja i ovi koji imamo dopunske djelatnosti i druga zdravstvena i mirovinska osiguranja. Ne može nas se stavljati u isti koš!", upozorava naš domaćin koji je u mirovinu otišao sa 63 i pol godina starosti. Firma je, otkriva, dala poticajne mjere za tih godinu i pol do pune starosne.

"Svaki dan je ovdje, otkako je otišao u mirovinu. Vidimo se tek ujutro i navečer", smije se supruga Ankica s kojom se upoznao u Slavonskom Brodu, gdje i danas žive, ali ipak većinu vremena provode u ovom bajkovitom selu na gori.

"Tu vam je tromeđa. Sovski Dol je u Požeško-slavonskoj, nakon kilometra je Brodsko-posavska, a lijevo Osječko-baranjska županija", pojašnjava Đuro otkrivajući nam da je rođen baš u tom selu, i to kao prvorođenac. Bilo ih je petero djece, međutim dvoje je nažalost umrlo. I brat mu i sestra također žive u Slavonskom Brodu. 

A djeca mu? "Sin je po hrvatskom modelu iz Austrije otišao raditi za Njemačku, a kći živi i radi u Puli. S nekretninama se bavi, nema što ne znaju, svašta ih je tata naučio", ponosno priča. 

"Nisu još oženjeni. Ne smiješ ih ni pitati za to", smije se majka Ankica. 

Kada je u pitanju radni vijek, imao je kaže, sreću završiti jeftino i kvalitetno školovanje u Elektroslavoniji u Osijeku, na temelju toga dobio posao i nakon odslužene vojske zaposlio se u zagrebačkom Dalekovodu. Ondje je radio na izgradnji prijenosnih mreža dalekovoda za Elektroprivrede Hrvatske, Slovenije, Srbije, Njemačke, za NATO pakt, Vladu Libije i mnoge druge investitore.

Zakon o nasljeđivanju je rak rana Hrvatske 

"Prešli smo vozilima na tisuće kilometara. Krenete od Crnog mora, prolazite kroz svaku zemlju pješice, vidite ljude, kulture i onda se upitate kako ti ljudi to imaju, a vi ne možete. Pitate se i što možete u ovoj državi primijeniti od drugih", opisuje nam navodeći da je posebna rak rana Hrvatske Zakon o nasljeđivanju. Kraljevina Nizozemska, dodaje, to je dobro riješila i nema probleme kakve mi imamo. Takve da u gruntovnici jedna parcela ima desetak i više suvlasnika, nerijetko umrlih.  

Pitao je Nizozemce za zakon, potom i platio njegovo prevođenje, slao ga našim nadređenima da vide da rješenja postoje. "Ali ne možete naći nijednog političara da sjedne, da se napiše taj zakon, da se stvari pomaknu s mjesta", razočaran je ističući da se to mora riješiti jer takva loša zakonska rješenja i danas doprinose procesu izumiranja hrvatskih sela.

Jedna parcela, 16 suvlasnika - 10 preminulo, 2 iselilo, a 4 se posvađalo

"Nije se išlo da se otkupi privatna zemlja, naprave dohodovnija gospodarstva već je zarasla u šikaru i korov. Mora se natjerati nasljednike da pokrenu ostavinske postupke", kaže. Pisao je o tome Ministarstvu pravosuđa, ali i brojnim čelnicima jedinica lokalne samouprave i zastupnicima da traže da se ide u hitnu izmjenu, da se ostavinski postupak mora pokrenuti u roku 6 mjeseci. Ako se do tada ne pokrene, da se vlasništvo prebaci na jedinice lokalne samopurave ako nema drugih nasljednika. 

Na primjeru svoga rodnog sela opisuje da je nedavno ondje preminuo vlasnik jedne kuće. Mogući nasljednik je također preminuo i nitko taj postupak neće pokrenuti te će s godinama kuća i imanje propadati, što već i imamo u brojnim primjerima diljem zemlje pa i u Sovskom Dolu. 

"A kome će komunalni redar doći naplatiti kaznu zbog šikare?", pita. 

Da barem djelomice smanji ruglo, on je uzeo zemlju u zakup od bivših stanovnika sela pa umjesto korova i šikare zasadio voćke.

"Voćnjaka oko 6 hektara, naših i tuđih. Malčiram, u IAKS mjerama smo za osicu i košenje. Jedan dio kosim, neku biljku ne pokosim namjerno, nek ostane za pčele. Ne volim da bude kao ćelava glava", priča nam i pokazuje kao primjer biljku divizmu.

Češljugovina biljka koja zna kako sačuvati vidu 

Zaštićena travom su i na jesen sađena božićna drvca. Divlju repicu koja je narasla, ostavio je radi hlada i kao zaštitu od opeklina. Površine je iskrčio, prokopao kanal za vodu, iznad tog nasada ima "10 i kusur tisuća" ograđenih drvaca, isto kultivirano. Postavljeno je 300-400 metara drenažnih cijevi, voda teče kroz zemlju. 

U orezivanju i prodaji pomaže mu supruga. "Kad isječemo platimo ljude, kupimo markice", navodi otkrivajući da sveukupno ima 14 do 15 tisuća borova koje se sadi etapno - jedni se skidaju, drugi sade. 

"Kod borova su ključni položaj, zemlja, kvaliteta sadnice i tehnologija uzgoja. Morate ih orezivati odozdo, od zemlje bočno po vrhu, prskati protv kukaca, gljivičnih bolesti. Ima dosta posla", pojašnjava naglašavajući da mora spomenuti Zdravka Gregara. "To je jedan vrhunski čovjek. On nam je pokazao, preko njega sam kupio dio sadnica. Jako puno zna i puno pokusa je radio", ponosno ističe navodeći da je uzgoj borova lijep posao, ali s druge strane ružan jer ciklus traje 6 do 10 godina, a nema strategije, ne znamo kolika nam je proizvodnja potrebna. "Kao i u drugim segmentima, primjerice odojaka. Ne znamo koliko nam ih treba, 300 ili 500 tisuća borova", revoltiran je.

Pokazuje nam i "najpametniju biljku" koju ovdje zovu češljugovina (lat. Dipsacus fullonum). A pamet joj je u tome da u listovima koji rastu kao kat sakuplja vodu. "Kao u čaši za sušne dane", opisuje i upozorava na drugi veliki problem u našoj državi koji muči poljoprivredu - voda i navodnjavanje. Nakon silnih oborina, opet dolazimo u stanje da kulturama prijeti suša. 

"Moramo graditi akumulacije", kaže Đuro navodeći da u brdskoj Slavoniji postoji niz malih vodotoka gdje ih se mora i može graditi. Na području Sovskog jezera koje se nalazi iznad sela, imaju tri izvora. Samo u Sovskom Dolu treba biti akumulacija za primjer 10, 20 tisuća kubika, a oni nemaju kapi vode, kazuje.

"A ne možete to napraviti jer na usitnjenim parcelama ne možete ništa. Zakon o vodama bi trebao ići u smislu da lokalne vlasti i Hrvatske vode, mi vlasnici zemljišta, Hrvatske šume, vodovodna poduzeća izađu na teren. Kažu, danas smo tu i tu, lokacija je ta i ta, potencijalna pa se prostornim planom to predvidi, imovinski rješava i mehanizacija i to je to".

Potrebna je izgradnja akumulacija 

Tu je i Lonđa, akumulacija čija je gradnja započela još u Jugoslaviji, gdje može biti 20 milijuna kubika vode, 5.000 prirodnim padom, ali - nemate kapi vode. Bio je svojevremeno i na predstavljanju kanala Dunav-Sava. Pitao za očuvanje podzemnih voda, šuma, hrasta lužnjaka, jesu li vršena geološka istraživanja. "Nisam dobio konkretan odgovor. Što se mene tiče, naravno da bih volio da se sagradi", govori dok šetamo prema Sovskom jezeru.

Danas bajkovito izletište s tri zdenca s pitkom vodom, uredila je Udruga za njegovo uređenje i zaštitu na čijem je čelu upravo bio Đuro Japarić. Mjesto je u međuvremenu prepustio mlađima, a Jezeru je posvetu napisao i naš veliki, pokojni pjesnik Dragutin Tadijanović. 

"Tadijanović je iz obližnjeg Rastušja i kad smo uredili, zamolio sam ga da napiše dio stihova da ih uklešemo na spomen ploču. Čuvam njegovo objavljeno pismo u kojem veli da nije on pjesnik da piše po narudžbi, ali povodom toga će napisati i čestita svima nama koji radimo na uređenju i spašavanju toga jezera", prisjeća se.

Zvao ga je i u goste te davne jeseni. "Rekao mi je hladno je, ne mogu doći, zahvalio na pozivu i dodao Đuro, da su svi kao ti gdje bi Hrvatska bila", ponosan je na učinjeno naglašavajući da je naša zemlja puna vrijednih ljudi.

Dokazano je, kaže, da su Hrvati vrijedni, ali mi u Hrvatskoj ne biramo tko će nas voditi.

Izborne liste gdje vladajuću funkciju može dobiti i netko s tek pet posto dobivenih glasova, podsjećaju ga na vremena kad je služio JNA, kada su mu predložili da postane član komunista. "Ja zinuo! Tata prošao Bleiburg, što je vama? Kažu: u Zagrebu biranje - predlaže se tri, birate tri, zaokružite tri. Rekoh, drugarice i drugovi to nije biranje". 

Neprovediv Zakon o poljoprivrednom zemljištu 

Sovsko jezero, nastavlja, jedan je i od primjera koliko Zakon o nasljeđivanju kao i onaj o poljoprivrednom zemljištu ne funkcioniraju u praksi. Ukratko, željeli su kupiti oko dva hektara zemlje za dio sadržaja za posjetitelje i tražili da se skine iz šumske osnove i vrati u poljoprivredno zemljište kako bi Općina Čaglin mogla programom to planirati. Te dvije parcele nisu riješene ni 23 godine kasnije. 

"Smeće. Javno sam tako nazvao Zakon o poljoprivrednom zemljištu", otvoreno komentira navodeći da od Jakovine koji je uveo privremeni zakup od pet godina do Tolušića koji je sve dodatno zakomplicirao vraćanjem na lokalnu razinu - imamo stanje kakvo imamo. Loše. Kaže i da od 2001. do 2008. preko 180 lokalnih vlasti i županije umjesto njih, nisu raspisali nijedan natječaj za državnu zemlju u korist OPG-a, a za nanesenu štetu Hrvatskoj u gospodarskom smislu nije nitko odgovarao. 

"Pa ne možete roditi dijete privremeno na pet godina i prije nego li krene u školu ostati bez zemlje", ogorčen je dodajući da je još Mesiću dok je bio predsjednik rekao da su male općine promašaj Hrvatske. Tih 555 općinica nema ljudski, nema stručni potencijal, ne mogu oni to raditi. Raspolaganje državnim zemljištem, trebale su smatra, raditi županijske komisije, a lokalne vlasti sudjelovati u tom. Ovo što sada imamo je - neprovedivo. 

Od ministara poljoprivrede, jedini svijetli primjer mu je pokojni Ivica Gaži koji je namjeravao ići na prodaju državne zemlje s rokom otplate do 20 godina, htio je i riješiti problem Zakona o nasljeđivanju, shvaćao što guši sektor, ali nažalost nakon 1995. više nije bio ministar. A drugi, pitamo?

"Kako ih nazvati? Dubrovački trubaduri. Neodgovorna skupina ljudi. Ne znam zašto se prihvaćaju toga. Meni da netko da tamburu da sviram - nemam blage veze. Ne znam. Učiteljica je napisala, veseo, živahan, ali nema osjećaj za ritam. To je dijagnoza. Nismo svi za sve", slikovito opisuje. 

Otkriva i da su mu mnogi rekli - Đuro, pametuješ. Pa budi ti ministar. Pristao bi, kaže na šest mjeseci uz jedan uvjet - da sjedne radna skupina za izradu paketa zakona za hrvatsku agrarnu reformu i raspiše referendum. No, naglašava, tko će biti ministar i koja stranka uopće nije bitno. Poanta je da se stvari pokrenu, zakoni mijenjaju jer agrarna reforma mora biti nacionalni program. Pa i Milanović bi, smatra, trebao reći kao vrhovni zapovjednik: Imamo 125 sela, 0 ljudi, 0 vojnika, 0 hrane. Što možemo napraviti? 

Povjerenje u Agroklub i agrarne novinare 

"Moja isključiva namjera je bila i je da se na bazi zemlje mogu zadržati ljudi na selu, ali je uvjet da se zemljišta okrupne, da se ide u dohodovne kulture. Mora se gledati iskorištavanje vode, poljoprivrede, šumskog zemljšta, turizma. Trebaju sjesti akademici, političari, mi iz civilnog sektora. Ma treba im 5 minuta da napišu dobre zakone i tu možete pomoći vi Agroklub i Društvo agrarnih novinara Hrvatske", kaže pozivajući da se održi okrugli stol da se ovi problemi počnu rješavati.

Točnije, da se tijekom 10. mjeseca organizira javni skup ustavnih predlagatelja zakona, Vlade i dijela zastupnika te ljudi iz civilnog sektora na temu "Hrvatska agrarna reforma - strategija razvoja poljoprivrede". Na tom skupu imenovalo bi se povjerenstvo s ciljem da se napiše paket zakona na temelju kojih bi se provela javna rasprava i onda bi se uputili u postupak donošenja u Hrvatski sabor. 

Evo što je poručio: 

 

Još davne 1995., prisjeća se, radilo se i na organizaciji seljaka. Pomogao je pokojnom Antunu Laslu da se osnuje Zajednica udruga seljaka Slavonije i Baranje, u Zagrebu je napisan Statut za Savez udruga Hrvatske. Međutim, kaže, krivac za činjenicu da su danas poljoprivrednici razjedinjeni je HSS koji je podržavao promašeni zakon o poljoprivrednom zemljištu i htio da njihov kadar vodi Savez pa je u organizaciji te stranke osnovan Hrvatski seljački savez.

Godina je katastrofalna, gdje je HPK?

"Budući da kroz HSS savez nisu uspjeli podjarmiti seljake išli su na osnivanje Hrvatske poljoprivredne komore koju ja ne mogu podržati jer sudjeluje s režimom u izradi štetnih zakona. Inženjering je rasturio i Udrugu OPG Hrvatske Život tako da obiteljska gospodarstva koje se ponižava s podržavljenom zemljom nitko ne predstavlja u ovoj katastrofalnoj godini", razočaran je pitajući gdje je HPK sad kad imamo nikad goru situaciju sa štetama od nevremena, kad nam se zbog afričke svinjske kuge prazne svinjci.

"Spavaju ljetni san?!", pita. Naglašava da imamo dva izbora: koristiti ustavne i zakonske mogućnosti, zahtijevati rješenja ili šutjeti i gledati daljne propadanje sela i poljoprivrede. "Članovi Vlade i zastupnici moraju shvatiti da je ovo prijelomna godina u kojoj je realno da će mnogi razmišljati o prestanku obrade zemlje i bavljenja poljoprivredom", upozorava. 

Samo Sovski Dol, bio je najveće selo u brdskoj Slavoniji s oko 900 stanovnika i više od 240 kuća. Danas broji tek 50-60 ljudi, dio kuća više nema jer su napuštene, srušene. Slično je i u susjednoj Paki, gdje se stanovništvo također bavilo poljoprivredom. 

"Šumski kraj, ali šuma u privatnom vlasništvu nema. Znači, nema obitelj prihoda od šume", upozorava navodeći da je prosjek zemljišta po obitelji bio tek tri hektara. Nisu mnogi mogli držati ni konje ni volove za obradu zemlje već su morali ići uslužno raditi.

Dobra duša slavonska 

"Moj tata vam dođe poore jedan dan, a vi njemu 6 dana radite neke druge usluge. Tako vam je to bilo. Iskorištavala se šuma za stoku, svinje u žir, goveda, ovce. Kapacitet je bio 1 do 3 krave po kući i običaj ako je primjerice 40 krava, čuva ih dvoje ili troje. Idete svaki 20. dan s njima u šumu, čuvati ih", podsjeća na davne dane kada su ljudi osmislili način kako preživjeti, iskoristiti što imaju i međusobno se pomagati.

Bilo je pravilo ponašanja - kada voće počne zrijeti tad se stoka više ne tjera. Držanje domaćih životinja ujedno je bio jedini način opstanka, a sav građevinski materijal za kuće je kamen vađen po brdima. Dio cigle su ljudi sami proizvodili, građu sami tesali. Iznimno puno ljudskog rada je bilo. 

A da je obitelj imala i pecaru, otkrila nam je susjeda Slavica Vuković. 

 

Nekoć su zemljišta ovce održavale. Donedavno je, kaže nam Đuro, susjeda imala 200 i nešto ovaca, no razboljela se pa je ovo - godina trave. Tek jedan susjed drži svinje, a krava - nema. 

"Krivo mi je što energija našeg naroda poslije Domovinskog rata nije usmjerena u gospodarski razvoj. I ne mogu šutjeti i mislim da ne trebamo šutjeti", zaključuje naš sugovornik koji je svojedobno, kako kaže, namjerno, skupivši 500 potpisa, bio nestranački kandidat za Sabor da bi putem medija mogao nešto bitno besplatno reći. 

Možda oštar kritičar, ali složit će se svi koji ga poznaju - baš onakav kako pjesma kaže - dobra duša slavonska. 

Imate li vi pitanje za našeg Đuru Japarića? Postavite ga u komentaru ispod teksta.