Zadnje aktivnosti

Zadnje aktivnosti korisnika mogu vidjeti samo registrirani korisnici.

Online korisnici

Online korisnike Agrokluba mogu vidjeti samo registirani korisnici.
Za potpune funkcionalnosti ovih servisa, prijavi se.

Promo

  • Izgradnja akumulacije
  • 06.11.2022. 13:30

Navodnjavanje: Što je potrebno za izgradnju akumulacije?

Izgradnja akumulacije jedan je od rješenja za navodnjavanje poljoprivrednih površina. Što je potrebno za ovaj pothvat, koje su njezine prednosti, kako utječe na prirodu, pitanja su na koja smo odgovore potražili od stručnjaka i proizvođača

Foto: Marijo Puškarić, arhiva
  • 1.265
  • 130
  • 0

Navodnjavanje poljoprivrednih površina, bilo da se radi o povrćarstvu, voćarstvu ili ratarstvu danas je ključ proizvodnje. Manjak oborina tijekom ključnih mjeseci vegetacije, a onda i suša, poljoprivrednu proizvodnju dovodi pod upitnik. 

Sve je više onih koji se u njega odlučuju ulagati, a jedan od načina je i izgradnja akumulacije. 

Da bi se isplatila, najmanja preporučena poljoprivredna površina koju ćete navodnjavati je oko 20 hektara, saznajemo od Siniše Hrgovića, dipl. ing. agr. ujedno i ratara koji navodnjava svoje ratarske kulture. 

Kako kaže, veličina akumulacije osim o površini koju treba pokriti, ovisi i o količini vode koja se želi osigurati kroz vegetaciju te samog uređaja koji će se koristiti. 

Standard za ratarske kulture je tijekom vegetacije, u najkritičnijim mjesecima, dakle šestom, sedmom i osmom, osigurati 100 do 150 litara po metru kvadratnom, u četiri do šest normi navodnjavanja. Ako ima kiše tijekom vegetacije, 100 je dovoljno”, otkriva i dodaje da u voćarstvu, a posebno povrtlarstvu ta količina može biti i viša jer je riječ o proizvodnji u kojoj, kada se krene s navodnjavanjem, vodu treba osigurati tijekom cijele vegetacije, odnosno intenzivnog rasta. Ovdje se najčešće koriste sustavi kap na kap gdje nema puno gubitaka vode i isparavanja, posebno ako su ukopani u zemlji. 

Prednosti akumulacije 

Hrgović nam priča da je interes za navodnjavanjem posljednjih godina velik, posebno ondje gdje postoje sustavi u koje su investirale ili lokalne samouprava ili županije. “Puno proizvođača sami idu u izgradnju bunara, kako bi si osigurali stabilnu proizvodnju. Akumulacijska jezera se rade, ali to su vrlo skupe investicije”, ističe ovaj stručnjak pojasnivši da u tom slučaju morate izdvojiti dio svoje proizvodne površine na kojem će se jezero nalaziti. No, s druge strane, akumulacija se može stalno nadopunjavati te se isplatiti kroz neko vrijeme eksploatacije, nego da se kopa više bunara.  

Prednost je i ta što se voda u takvim jezerima taloži pa su manje potrebni filteri, a osim toga, ona je toplija u odnosu na bunarsku što je puno pogodnije za biljke. 

Dakle, potrebno je iskopati rupu, staviti zaštitni sloj u obliku jačih folija ili cerada koje će spriječiti da voda ode u podzemlje te osigurati pumpne stanice koje će distribuirati vodu do sustava koji će se koristiti. 

Jezero se po potrebi oblaže folijom (Ilustracija: Depositphotos/_James633)

Najpogodniji teren za ovakav način je nizinski ili pak prirodna depresija dok je na padinama i kosinama teško koristiti bilo koji sustav koji je na otvorenom budući da dolazi do otjecanja. 

Najbolje ju graditi na prirodnoj depresiji

Da se manje proizvođača, bez obzira na prednosti, odlučuje za ovaj način osiguravanja vode, potvrđuje i Adam Dominković, predsjednik Udruge prodavatelja poljoprivredne mehanizacije i opreme u RH koja je član odbora za praćenje provedbe Programa ruralnog razvoja, odnosno natječaja i pravilnika. 

Kaže, većina onih koji nisu smješteni uz izvor vode kao što je rijeka, kanal i slično, uglavnom ide prema opciji kopanja bunara, a tu troškovi variraju ovisno o željenoj dostupnoj količini vode u samom bunaru koja je potrebna u odnosu na navodnjavanu površinu.

Jasno, bunar za pokrivanje 5 ha poljoprivrednih površina ne mora imati protočnost i količinu vode kao onaj koji će pokribati 50 ha, a samim time i cijena varira pa se one kreću od par desetaka do par stotina tisuća kuna po bunaru.

Dakle, ako se odlučite za izgradnju akumulacije na prirodnoj depresiji, nakon što ju obložite folijom, u njoj ćete skupljati godišnje padaline ili vodu osiguravati iz obližnjih potoka, kanala ili rijeka. Ako ju kopate na mjestima gdje nema prirodne depresije i prirodnog dotoka vode, onda ju morate puniti iz bunara, a tada su vam potrebne potopne pumpe. Kod samih akumulacija se mogu postaviti vanjske pumpne stanice koje su uronjene u nju te prebacuju vodu u sustav koji se koristi. 

Za 20 ha navodnjavanja po pitanju ratarske proizvodnje, recimo da trošite 25 milimetara kišenja po površini, to je 40-ak kubika vode. Potrebno je pet, šest dana da bi je navodnili kako spada. Ako trošimo 40 kubika na sat, za 20 sati to je 800 kubika. Dakle, za pet, šest dana je potrebno 2.500 do 3.000 kubika vode”, zaključuje Dominković. 

Voćarstvo je nezamislivo bez navodnjavanja (Foto: M.C.Celić)

Što je sve potrebno ovisi o puno faktora

Marijo Puškarić, vlasnik vrlo uspješnog poljoprivrednog obrta Agro Puškarić iz Kaniške Ive kod Garešnice s izgradnjom akumulacije je krenuo 2008. godine i koristi ju već 12 godina u proizvodnji krumpira, češnjaka, crvenog luka, ali i cikorije, soje, pšenice i kukuruza. Kaže do danas ih je ulaganje u tu vrstu navodnjavanja koštalo oko 20 milijuna kuna

On nije imao potrebu postavljati foliju jer je tlo na kojem je kopao nepropusno pa je to bila jedna od prednosti. “Danas je kroz vegetaciju potrebno 200 litara po m2. Koristimo kapacitet pumpe s motorom na dizel, a povoljnije je ako netko u blizini ima izvor električne energije”, pojašnjava nam Puškarić. 

Izbor pumpe ovisi o kapacitetu, a one koštaju od 10 do 25 tisuća eura. Također su potrebne cijevi koje se postavljaju pod zemlju. “Ako je moguće, one se zakopaju uz parcele i naprave izvodi svakih 60 do 90 metara. Na njih se pripajaju uređaji za distribuciju vode, bilo da je riječ o mikro rasprskivačima ili rolomatama, tifonima ili pak linearima, kišnim krilima, kako ih god nas zovu. Tu je i sustav kap na kap, za manje površine.” 

Ističe da su kišna krila najkvalitetniji način distribucije vode jer daju najbolje rezultete. Naravno, u tom slučaju morate imati veliku širinu površine jer ih ne možete micati tijekom sezone budući da su dugački 200 do 300 metara, s kotačima i elektromotorima. Iza njih su mikrorasprskivači, a onda tifoni.

Njegovo jezero je zapremnine 400 do 500 tisuća kubika, a iskopano je na nešto više od 5 ha površine. U tijeku vegetacije u njemu se skuplja voda, posebno kada dođe jači pljusak od 50 do 70 litara vode po m2. “Efektivno kroz vegetaciju uspijemo prikupiti i distribuirati 500 do 600 tisuća kubika što je dovoljno za površinu od 300 hektara s navodnjavanjem od 200 mm. To nam je dovoljno za naše glavne kulture, luk, češnjak i krumpir."

Češnjak zahtijeva vodu sve vrijeme vegetacije

Govoreći o troškovima izgradnje, kaže da je teško usporediti cijene nekada i sada. No, ipak je pokušao napraviti računicu. “Bager iskopa na sat, ako je dobar bagerist, do 150 kubika zemlje. Jedan sat bagera je danas oko 450 kuna. Možemo reći, da bi izgradnja operativne akumulacije koštala 7 do 10 kuna po kubiku. Cijev za distribuciju i ugradnja je oko 200 kuna po metru, a ovisi od promjera. Manji od 160 mm su jeftiniji, a poželjno je da su glavni vodovi veći, 225 mm do 250 mm, jer tada nemate gubitak pritiska vode”, naglašava. Kaže kako je njega do danas, s oko 20 km cijevi u zemlji te infrastrukturu za 700 do 800 ha površine za navodnjavanje, zbog plodoreda, koštalo oko 20 milijuna kuna. 

Puškarić: Zadržimo oborinske vode

Ovaj ozbiljni proizvođač ističe da vodu treba prikupljati s površina kojima se gospodari, a takvih, brežuljkastih, imamo. Tada je višestruki efekt jer se u vrijeme intenzivnih oborina i kiša smanjuje pritisak na vodotokove i odvodnju jer u kritičnom, vršnom opterećenju, vodotoci se spašavaju od suviška. “Ja sam apsolutno protiv zadiranja u rijeke, osim kad nema drugih opcija zato jer u njima imate otpad iz kanalizacija, gradova, industrije, svega, dvojbeno je što je u njima. Kada ona dolazi s poljoprivrednih površina, to je čista situacija”, komentira i dodaje da vodu koja padne na nekom području treba zadržati na toj mikro lokaciji i koristiti za navodnjavanje. 

Puškarić je značajan proizvođač krumpira 

Prije se govorilo o količinama od 150 mm u vegetacijskoj sezoni, danas treba osigurati čak 200 do 250 mm jer u vrijeme vegatacije veći gubitak evaporacijom. Raspored oborina je takav da se u lipnju koji je statistički najkišniji u godini, nakon njega studeni pa svibanj, dogodilo da su svibanj, lipanj uz srpanj najsušniji”, upozorava. 

Smatra da se danas isplati navodnjavati i soju i kukuruz te udvostručiti prinose što je posebno važno uz današnje visoke cijene. “Nema šanse da ću zasijati jedan hektar luka ili krumpira ako nemam osigurano navodnjavanje. To samo lud čovjek može napraviti”, kaže Puškarić koji u proizvodnji luka, primjerice, navodnjava svaki dan.

Lani su mi se pokvarile dvije pumpe jedna za drugom i šest dana nisam kišio. Prepolovio mi se urod luka. Tada više nije bilo popravka. Evaporacija je zbog velikog broja sunčanih sati ogromna, a luk ima plitak korijen i ako ga nisi zalio, neće dati zadovoljavajući prinos.” 

Naime, ističe kako je broj sunčanih sati kroz godinu ključna. “Prema podacima Državnog hidrometeorološkog zavoda, na kraju 9 mjeseca smo ih nakupili više nego što ih bude u čitavoj godini. Takva situacija dovodi do velike evaporacije. Znači, nije problem samo manja količina oborina i njihov raspored nego zbog ovih uvjeta gubite puno više vode”, upozorava dodajući i da je vegetacija pomaknuta za 20 do 25 dana u posljednjih samo trideset godina. 

Kada je riječ o pumpama, oni imaju jednu kapaciteta 240 m3 na sat i pritiska od 10 bara te jednu od 90 kubika, koje su samostalne, sa svojim motorima. Osigurali su još dvije koje su na kardanski pogon, za rezervu u slučaju da se s ovima nešto dogodi. Jedna je od 90, a jedna od 60 kubika. 

Bunare nismo kopali, nije bilo potrebe. Moja preporuka, civilizacijska je da zadržimo oborinsku vodu za navodnjavanje jer svako zadiranje u podzemlje je uzimanje kredita od budućih generacija”, kategoričan je te daje primjer Amerike gdje imaju ogromne sustave koji koriste podzemne vode, čija je razina drastično pala pa danas smanjuju količne. 

Iznimka može biti, navodi, u područjima poput dalmatinskog zaleđa gdje se nalaze planinski masivi na kojima se voda svake jeseni i zime ocjeđuje pa nema pada razine. “Ali, gdje god je moguće, treba zadržati oborinsku vodu jer jedino tako nećemo naštetiti budućim generacijama. Nismo ju pustili u Crno more, utaman, Bog ju je dao ovdje, tu neka i ostane”, kategoričan je i ponavlja da je tada zadiranje u prirodu najmanje. “Uzimanjem iz vodotoka smanjujemo protok. A ako se i odlučimo na to, onda treba napraviti lokalne akumulacije i u zimskom periodu zaustaviti vodu, jer je zimi protok vode kroz rijeke veći pa je i manja zagađenost. Ako ljeti zadiremo u vodotoke, nismo pametno napravili, povećavamo veći pritisak na ekosustav”, zaključuje.  

Kišna krila su najkvalitetniji način distribucije vode (Foto: Depositphotos/white78)

Pomagati onima koji žele navodnjavati

Nije mogao a da se ne osvrne na politiku koju provodi država. Smatra da bi se kroz fondove i plan razvoja trebalo bazirati na tome da se omogući pristup sredstvima i investicijama svima onima koji žele navodnjavati. “Iznimno je pogrešno i bacanje novaca na mega državne projekte jer analiza od strane mjerodavnih tijela Europske unije kažu da se u državama članicama kroz javnu nabavu izgubi 4 do 5 posto vrijednosti, što znači da je netko stavio u džep. U Hrvatskoj je to između 20 i 25 posto. Znači da ako smo kroz javne radove dali sto milijuna kuna, efektivno je bilo 75 do 80 milijuna, a ostalo smo bacili”, komentira. 

Kaže i da korisnici kojima je sustav serviran kod njihovih površina, uglavnom ih ne koriste. Kao pozitivan primjer spominje program pomoći poljoprivrednicima koji žele navodnjavati povrće u Splitsko-dalmatinskoj županiji. “Sredstva su skromna, ali ipak znače nešto. Ministarstvo poljoprivrede ima milijarde kuna, a zadnjih deset godina nisu dali ništa. Istina, sada je izašao natječaj, ali uvjeti bi mogli biti bolji”, smatra. 

Maksimalni intenzitet potpore je 100 tisuća eura, a vama jedan linear košta toliko, samo jedan sustav za distribuciju vode. A trebate cijevi, pumpu, akumulaciju, bunar. Svaka i malo ozbiljnija investicija je reda 500 tisuća do milijun eura”, tvrdi osvrnuvši se i na količinu dokumentacije koju treba osigurati. “Ne znam da li mi se uopće isplati gubiti vrijeme za te novce jer ću prije zaraditi ako ga utrošim u rad.”  

Otvoren natječaj: Za navodnjavanje preko 63 milijuna kuna

Dodaje i da država planira u njegovom kraju uložiti u akumulaciju za 450 ha. Predviđena investicija je 150 milijuna kuna. “Ja sam skoro duplo od toga pokrio s 20 milijuna kuna. Zato nisam sretan da se rade tako velike državne investicije jer je to bacanje novca.

Osvrnuo se Puškarić i na one koji se teško odlučuju za navodnjavanje. Spominje primjer na istoku Hrvatske, u okolici Ilače, gdje sade češnjak. Kaže da je prosjek prinosa kukuruza ondje između 4 i 7 do 8 tona po ha. U sjeverozapadnom dijelu Hrvatske je između između 8 i 12. Potencijal tla u Srijemu je prve klase, a da je imao vodu, kaže, dao bi 15 do 20 ha. Smatra da se tamo ne navodnjavaja jer ratari u godinama s relativno dobrim rasporedom oborina imaju dobre prinose, osim u ozimim kulturama. “Dobro žive bez puno investicija. Razumijem kada netko ne investira na svojoj zemlji, ali mi kao država dajemo državno zemljište u zakup da se na njemu ništa ne proizvodi. Tko želi koristiti državno zemljište vrhunske klase neka izvoli nešto proizvoditi. Ali takva obaveza ne postoji”, ogorčen je Puškarić. 

Treba pomagati one koji žele navodnjavati 

Sustavi se ne koriste, takav je mentalitet?

Njegove je riječi potvrdio i Dominković. Nabraja izgrađene sustave koji ili se ne koriste ili čak nisu u funkciji. 

U pilot projektu navodnjavanja Opatovac je akumulacija napravljena javnim novcem i čini mi se otvorena 2009. Ona nije nikada, a prošlo je 13 godina, proradila jer, čim su je službeno otvorili, idući dan su je morali i zatvoriti da bi se ušlo u projekt rekonstrukcije same akumulacije koja je puštala”, prvi je primjer u Vukovarsko-srijemskoj županiji, o kojemu priča. 

Tu su i sustavi, nadalje kazuje, napravljeni kod Cerne, u istoj županii. Pa onda prije 10 godina u Veliškovcima, u Osječko-baranjskoj i nitko ih do sada nije koristio. “Ne znam kako bih to objasnio. Ljudi će radije investirati u traktor, stroj, plug, sijačicu. To je stvar našeg mentaliteta”, komentira. Kaže da interes raste, ali smo i dalje na europskom dnu, posljednja smo zemlja u Europi po pitanju navodnjavanih poljoprivrednih površina. 

Kao pozitivan primjer pak spominje sustav Kapinci-Vaška te u Gradini, kojega je napravila Virovitičko-podravska županija, uz pomoć fondova. “Uspjeli su osigurati korisnicima prvih par godina besplatno korištenje vode i samog sustava da bi ljudi uvidjeli razliku između navodnjavanog i nenavodnjavanog”, zaključuje. 


Tagovi

Akumulacija Navodnjavanje Izgradnja akumulacije Marijo Puškarić Siniša Hrgović Adam Dominković


Autorica

Maja Celing Celić

Više [+]

Hobi vrtlarica i zaljubljenica u prirodu s dugogodišnjim iskustvom u novinarstvu. Urednica je portala Agroklub.


Partner

Izdvojeni tekstovi

Izdvojen oglas

KLUB

Stiglo nam je astronomsko proljeće. Jedna zanimljivost: sve do 2050. godine počinjat će 20.3. Između 2050. i 2100. godine naizmjence 19. i 20. ožujka, a tek nakon 2100. se početak proljeća opet vraća na 21. ožujka, piše na FB stranici Kad ć... Više [+]