• Proizvodnja šećera
  • 09.03.2021. 15:00

Miroslav Božić: Otkupit će se svaka proizvedena tona šećerne repe u Hrvatskoj

Zatvorena je Viro, ali i Tvornica šećera Osijek. Kakva je budućnost Hrvatske industrije šećera odnosno i proizvodnje šećerne repe, otkrio nam je u razgovoru savjetnik Uprave Miroslav Božić.

Foto: arhiva M. Božića
  • 2.430
  • 353
  • 1

Hrvatska industrija šećera ostala je na jednoj tvornici. Uz zatvoreni virovitički Viro, pogoni se gase i u Tvornici šećera Osijek. Što dalje, kakvi su planovi poslovanja, prerade u jedinoj preostaloj, Sladorani Županja kao i kapaciteti, otkrio je u razgovoru za Agroklub, savjetnik Uprave Miroslav Božić.

Kakav je plan s tvornicama u Osijeku i Virovitici - prodaja opreme, zgrade, iznajmljivanje, prenamjena...?

Povezivanje domaćih šećerana u jedan poslovni sustav bilo je motivirano nastojanjem da se ova proizvodnja strateškog značenja sačuva, te da se u plodoredu zadrži za poljoprivrednike iznimno vrijedna šećerna repa. Od početka 2020., sva imovina, oprema i svi zaposlenici prešli su iz triju tvornica u Hrvatsku industriju šećera koja djeluje kao dioničko društvo. Dakle, sva imovina nekadašnjih tvornica u Virovitici i Osijeku je imovina HIŠ-a koja će njome upravljati maksimalno racionalno i odgovorno.

Nakon odluke o usmjeravanju ukupne prerade šećerne repe u jedan tvornički pogon, onaj gdje su najniži jedinični troškovi proizvodnje, slična će se poslovna logika primjenjivati i na one resurse kompanije za koje se utvrdi da nisu nužni za osnovnu djelatnost. Naravno, puno je različitih mogućnosti korištenja te imovine i sve će biti razmotrene. Logično je da ćemo voditi računa o tome da alternativno korištenje imovine bude u ekonomskom smislu optimalno. Međutim, još nisu nikakve odluke donesene. Prioritet je da se ove godine uhvati priključak s europskim prosjekom u pogledu učinkovitosti rada šećerane, a to se jedino može postići koncentriranjem prerade na jednom mjestu.

Proizvodnja šećerne repe na istoj površini kao i lani 

Koliko radnika ostaje, koliko kooperanata, planirana proizvodnja, količina šećera? 

HIŠ je ušao u ovu godinu sa 412 radnika, a nakon sporazuma s radnicima koji su napustili kompaniju, ostalo je 247 zaposlenih, i to sa svih nekadašnjih lokacija. Vjerujem da će svi kooperanti nastaviti s proizvodnjom šećerne repe. Riječ je o nekoliko stotina proizvođača, od kojih najveći dio dolazi iz slavonskih županija, ali imat ćemo i nadalje kooperante iz primjerice Međimurja i Podravine gdje imamo sjajne proizvodne rezultate. HIŠ se obvezao i nadalje otkupljivati svaku proizvedenu tonu šećerne repe u Hrvatskoj, bez obzira na mjesto proizvodnje. Ove godine imamo ugovorenu skoro istu površinu kao i prošle godine, te u skladu s tim očekujemo i sličnu proizvodnju šećera 120-130 tisuća tona.

Tvornica šećera Osijek (Foto: M. Celing-Celić)

Hoće li biti dovoljno šećerne repe za Sladoranu? Ratari odustaju, bez obzira na izdašne potpore, je li već s nekima dogovoren otkup? Koliki postotak domaćih potreba će sutra zadovoljiti Sladorana Županja?

Hoće, bit će dovoljno šećerne repe za rad ove, a uvjeren sam i idućih godina. Odustajanja je uvijek bilo, ali je bilo i povrataka proizvođača koji su se nekada bavili proizvodnjom repe i sada iznova pokazuju interes. Ohrabreni smo i mi i proizvođači najavama iz resora poljoprivrede o donošenju novog trogodišnjeg nacionalnog programa potpore za razdoblje 2022.-2024. godine. U kombinaciji s europskom potporom u obliku osnovnih i proizvodno vezanih plaćanja, proizvođači šećerne repe moći će i nadalje računati na razinu potpore koja  je više nego primjerena naknada za njihov rad. Točno je da repa traži više rada, više ulaganja i više znanja, te da uz to nosi i veći rizik. Međutim, sve se to višestruko vraća poljoprivrednicima.

Odakle nam danas dolazi uvozni šećer? 

Što se tiče uvozne repe, tradicionalno će dio površina, iako nešto manje nego prethodnih godina, biti ugovoreno u Mađarskoj, te oko 120 ha u susjednoj Sloveniji gdje su prošle godine zabilježili kao i u Hrvatskoj najbolje rezultate u povijesti. Što se tiče domaćih potreba za šećerom, one su stabilne, iako s donekle izmijenjenom strukturom uslijed učinaka pandemije. Domaći industrijski potrošači koji su naši glavni kupci i nadalje mogu računati na šećer vrhunske kakvoće kojeg ugrađuju u svoje prepoznatljive finalne proizvode.

Glavnina uvoza šećera zapravo je u maloprodajnim lancima čiji udjel u ukupnoj potrošnji ne premašuje jednu četvrtinu ukupne potrošnje. Statistički podaci su zbunjujući u pogledu zemlje podrijetla jer se primjerice u prošloj godini oko 57 posto uvoza odnosi na Sloveniju iako je tamošnja šećerana ugašena prije skoro dva desetljeća. Riječ je o skladišnom kapacitetu na mjestu bivše šećerane Ormož gdje se pakira uglavnom šećer proizveden u Njemačkoj ili Austriji. 

U zemlje EU izvezeno gotovo tri milijuna tona šećera 

Je li ikada bila opcija ulazak domaćih šećerana pod okrilje velikih šećernih njemačkih ili francuskih konglomerata? Ušli su na tržište okolnih zemalja (Austrija, BiH, Mađarska...), a kod nas ne. Zašto? Bismo li tako spasili više? 

Hrvatska nije izolirani otok. Velike korporacije koje se u Europi bave proizvodnjom šećera pokazivale su s vremena na vrijeme interes za sudjelovanje u proizvodnji šećera kod nas. Činjenica je da je prvo takvo inozemno ulaganje koncem 90-ih neslavno završilo u virovitičkoj šećerani. Tek je ulaskom obitelji Zadro koji su tu šećeranu kupili u stečaju 2002. godine, došlo do preporoda i podizanja iz pepela ugasle proizvodnje. Netko će reći da je nevjerojatnom uspjehu domaće šećerne industrije doprinio trgovinski sporazum s Europskom unijom kojim je omogućen bescarinski izvoz određene količine šećera hrvatskog podrijetla na zahtjevno europsko tržište. Djelomično je to točno.

Međutim, činjenica je da je poslovnom umješnošću hrvatskih poduzetnika i vlasnika svih triju šećerana, iskorištena mogućnost koju je trgovinski sporazum samo naznačio. Uz iznimku samo par poljoprivrednih proizvoda gdje su također postojala količinska ograničenja bescarinskog izvoza u EU (govedina, vino), nigdje ta mogućnost izvoza u EU nije tako dobro iskorištena kao u slučaju proizvodnje i izvoza hrvatskog šećera. Približno tri milijuna tona šećera koji je izvezen u zemlje EU nije nešto što je došlo samo od sebe. To je vrijednost u koju je ugrađeno jako puno rada domaćih ljudi, znanja, ulaganja i ono što je najvažnije domaće šećerne repe s naših oranica.

E sad, na hipotetsko pitanje bismo li spasili više da smo bili pod okriljem velikih igrača može se dati samo hipotetski odgovor. Moje je mišljenje da ne bismo. Štoviše, iskustva nekih zemalja koje navodite pokazuju upravo suprotno. Primjerice, Mađarska je prije ulaska u EU imala čak 12 šećerana, sve u vlasništvu inozemnih kompanija. Od 2004. je ostala samo jedna i to je tako sve do danas. Punih 17 godina u Mađarskoj se repa prerađuje u samo jednoj šećerani, a svima je poznat omjer ukupnog poljoprivrednog zemljišta kod njih i kod nas. Istodobno, u tih je 17 godina naša šećerna industrija izvezla oko milijardu i 700 milijuna eura vrijednosti šećera stvorenog u Hrvatskoj što ga je postavilo na prvo mjesto u izvozu u tom razdoblju.

Međutim, da ne bi bilo zabune u vezi s partnerskom suradnjom naše industrije i europskih proizvođača šećera. Francuski Cristal union kao jedan od tri najveća prerađivača repe u EU (uključujući i repu za etanol), još od 2016. godine ima manjinski suvlasnički udjel od 17 posto u Viro tvornici šećera, što posredno znači nešto oko 10 posto u današnjem HIŠ-u. To je partnerstvo unaprijedilo internacionalnu dimenziju poslovanja hrvatske šećerne industrije što je potvrda našeg integriranja u europske lance vrijednosti od polja do stola u kojemu proizvodnja šećerne repe i šećera ima važno mjesto.

HIŠ uredno podmiruje sve obveze 

Što sa nastalim dugovima šećerne industrije? Može li se to i kako sanirati? Je li to prevelik teret za buduće poslovanje? 

Bilo je više sličnih upita zadnjih tjedana u pogledu poveznice poslovanja i obveza društava koja su suosnivači HIŠ-a i HIŠ-a kao samostalnog poslovnog subjekta na tržištu od sredine 2019. godine. Nije zgorega ponoviti kako je riječ o potpuno odijeljenim tržišnim subjektima i procesima koji praktički ni na koji način ne utječu na poslovanje novoosnovanog dioničkog društva. Viro tvornica šećera d.d. i vlasnički povezano društvo Sladorana d.o.o. se više ne bave proizvodnjom šećera. To su holding društva koja sudjeluju u upravljanju HIŠ-om kao posebnim poslovnim subjektom s jasno definiranom vlasničkom strukturom dva glavna partnera.

U skladu s hrvatskim pravnim okvirom, društva Viro i Sladorana su inicirala predstečajnu nagodbu jer nisu mogla postići dogovor s manjim brojem vjerovnika. Koncem studenog i sredinom prosinca prošle godine, sud je formalno prihvatio otvaranje postupaka predstečajnih nagodbi nakon čega društva nastavila svoje poslovanje na tržištu. Međutim, to poslovanje u operativnom smislu ne uključuje obaveze u vezi s proizvodnjom šećera, odnosno ugovaranja proizvodnje šećerne repe. Ti su poslovi isključiva ingerencija HIŠ-a koji uredno podmiruje sve obaveze prema svim svojim poslovnim partnerima.

Problemi s kojima se suočava HIŠ na tržištu šećera slični su poteškoćama koje ima cjelokupna europska industrija šećera. Restrukturiranje i racionalizacija poslovanja koje je napravljeno prošle i ove godine jamac su održivosti proizvodnje šećera u Hrvatskoj. Jedino u slučaju da su ti koraci izostali moglo bi se govoriti u ugrozi opstanka domaće šećerne industrije, odnosno HIŠ-a.

Hrvatska je lani imala prosječan prinos šećerne repe i šećera viši od europskog prosjeka (Foto: R. Prusina)

Je li moguće povećati prinose od šećerne repe? Može li država donijeti novi trogodišnji program potpore proizvođačima?

Naravno da je moguće i nadalje povećavati prinose. U agronomiji je poznat pojam genetskog potencijala biljnih kultura. Nikada se u stvarnosti taj potencijal ne ostvaruje u cijelosti, a koji će postotak biti postignut pitanje je niza čimbenika. Na neke je moguće utjecati u manjoj ili većoj mjeri, a na neke u koje se mogu uvrstiti ekstremni klimatski poremećaji je utjecaj skoro nemoguć. Svjedoci smo da je prošle godine u Hrvatskoj postignuto nešto što je donedavno bilo nezamislivo, a to je prosječan prinos šećerne repe i šećera koji je viši od europskog prosjeka! Vjerujem da je to veliki poticaj domaćim proizvođačima repe koji su dokazali da se mogu nositi s europskom konkurencijom i da će se također 'dobar glas daleko čuti'. Veliki obol u dostizanju i premašivanju europskog prosjeka dali su naši proizvođači iz raznih dijelova zemlje, neovisno o tome je li riječ o većim ili manjim proizvođačima.

Nekoliko je upravo takvih manjih proizvođača s površinama repe od 10 do 30-ak hektara čiji je prinos prošle godine iznosio doista impresivnih stotinjak i više tona čiste repe po hektaru! Uz najviše cijene repe i najveću potporu u EU, lako je izračunati koliko je taj posao isplativ. Imamo takvih proizvođača i u Slavoniji na vrhunskim tlima, ali i u Podravini na skromnijim tlima. Primjeri dviju najuspješnijih zemalja u proizvodnji repe, a to su Nizozemska i Belgija, također nam uz naše domaće šampione mogu biti poučni. Prosječna je površina proizvođača šećerne repe u Nizozemskoj samo 11, a u Belgiji jedva devet hektara.

Stoga je novi trogodišnji program koji je najavljen i koji najviše pomaže upravo malim i srednje velikim proizvođačima nasušno potreban kako bi se ovaj zamah od zadnje godine zadržao i kako bismo postupno došlo do povećanja površina. Uvjeren sam da je to moguće.

Prioritet u budućoj dodjeli državnog zemljišta

Ministrica je spomenula potporu dohotku, PVP i investicije u preradu. Hoće li to biti dovoljno? Što mislite o uvrštenju šećerne repe kao prioriteta u dodjeli državnog zemljišta?

Sve tri sastavnice potpore koje je ministrica spomenula igraju važnu ulogu. Izostanak bilo koje od njih doista bi bio veliki udarac sektoru koji je posljednje tri godine, nakon ukidanja EU proizvodnih kvota, prolazio kroz najveću krizu u povijesti. Apsolutno podržavamo najavu iz Ministarstva prema kojoj će uvrštenje šećerne repe u plodored biti jedan od prioriteta u budućoj dodjeli državnog zemljišta. Riječ je o radno i kapitalno intenzivnoj kulturi koja stvara puno veću dodanu vrijednost na jedinici poljoprivredne površine i stoga je to sasvim opravdano. Upravo na području zemljišne politike ima dosta prostora za mogući napredak.

Uzmite primjer korištenja karbokalka, nusproizvoda industrije, kao poboljšivača tla koji se nažalost kod nas još uvijek jako malo koristi dok je kod europskih proizvođača riječ o standardu kojim se čuva i podiže kvalitet glavnog resursa u poljoprivredi, a to je tlo. Pohvalno je da se odnedavno u mjerama nacionalne politike postavljaju zahtjevi u pogledu ispitivanja i unapređenja kakvoće zemljišta. To su zasad pionirski pokušaji i treba ih podržati iako nažalost ima primjera loše prakse kojima se pokušava izigrati smisao ovakvih mjera koje zapravo koriste poljoprivrednicima. 

Savjetnik uprave HIŠ-a, Miroslav Božić (Foto: ustupljena fotografija)

Nova EU pravila dekarbonizacije od 2021. godine svima su pomrsila račune, morate platiti 20 milijuna kuna potpuno neočekivano i vrlo brzo, da biste izbilancirali emisiju CO2.

Pitanje niskougljičnog gospodarstva nije novo pitanje, ali je brzina kojom se postavljaju sve radikalniji zahtjevi prema industriji toliko velika da se čini kako će oni koji se na vrijeme ne prilagode jednostavno nestati s tržišta. Nije sporan smjer kojeg je EU dugoročno odredila, ali ima puno stvari koje ovdje nisu jasne i razlog su zabrinutosti, ne samo naše nego svih industrija jake nazivne snage i visoke energetske potrošnje. Prvo je pitanje ravnopravne tržišne utakmice. Uzmite primjer naše šećerne industrije. Bilanciranje emisija CO2 je obveza koju konkurencija izvan EU nema. Prvi naš susjed primjerice nema tu obvezu, a s druge strane ima bescarinski pristup europskom tržištu. Ove smo godine ušli u novo razdoblje koje s jedne strane obilježava daljnji pad dodjele besplatnih emisijskih jedinica, a s druge strane eksplozija jedinične cijene CO2 koju tvrtke moraju kupiti na tržištu kako bi namirile razliku u odnosu na emitirane emisije. Današnje je cijena čak sedam puta veća nego u vrijeme kada smo ulazili u EU.

Kako ćete premostiti taj problem i kolika su dodatna ulaganja potrebna da bi se postigla niskougljična proizvodnja?  

Mi u Hrvatskoj imamo svega 30-ak industrijskih postrojenja, ne računajući postrojenja u sustavu HEP-a i INA-e, koji su ostali u ovom sustavu. Vjerujem kako će se unutar izdašnog paketa pomoći gospodarstvu potrebnog za ublažavanje učinaka pandemijske krize iznaći način kako bi se transparentno pomoglo domaćoj industriji da premosti ovu prvu godinu koja je prijetnja financijskoj stabilnosti. HIŠ ima plan kako će dugoročno riješiti ovaj problem i kako ćemo doći do ugljične neutralnosti. Međutim, da bismo mogli doći do faze realizacije planiranih ulaganja za koja će se moći koristiti sredstva EU modernizacijskog fonda u sklopu Ministarstva nadležnog za okoliš, potrebno je najprije opstati. Modernizacijska sredstva neće ničemu služiti ako nećemo imati što modernizirati.

Zdrava i fer konkurencija je dobrodošla

Na koji način bi se EU trebala postaviti kada govorimo o neravnopravnoj tržišnoj utakmici trgovine šećerom i kako postići ravnotežu s Trećim zemljama?

Rijetko koje područje izaziva takve prijepore kao što je pitanje definiranja ravnopravne i neravnopravne tržišne utakmice. Pravni okvir Unije je jako rastezljiv i često teško provediv ili čak uopće neprovediv. U pitanju je istaknuta međunarodna dimenzija problema EU trgovine s ne-europskim zemljama u kojima se u pravilu primjenjuju znatno niži okolišni standardi. Brazil kao najveći svjetski proizvođač i izvoznik ignorira apele EU u pogledu krčenja prašuma koje se krče u cilju osvajanja novih poljoprivrednih površina u kojima je šećerna trska važna kultura, a zato što je monokultura, to je dugoročno pogubno za okoliš.

Čak je 27 vrsta sredstava za zaštitu bilja koje se danas koriste u Brazilu, a zabranjena su u EU. Potom, pitanje enormne potpore koju uživaju proizvođači šećerne trske za proizvodnju etanola. Međutim, kako je riječ o istim proizvođačima koji oko 40 posto proizvodnje trske koriste za šećer, ta se potpora prelijeva za proizvodnju šećera. A onda to utječe na pad globalnih cijena i krug je zatvoren. To su problemi o kojima naša industrija dijeli stajališta s europskom industrijom šećera. Međutim, postoji i specifičan problem naše domaće industrije s kojim se susrećemo posljednjih godina a koji je i naša javnost prepoznala. To je ponuda najmanjih pakiranja šećera u nekim većim maloprodajnim lancima koja se ne može podvesti pod uobičajenu tržišnu utakmicu.

Kraljica ratarskih kultura (Foto: R. Prusina) 

Što bi hrvatska administracija trebala učiniti kratkoročno, a što dugoročno?

Bilo bi neprimjereno da s naše strane javno dijelimo savjete o tome što bi administracija trebala činiti. Mislim da je naša administracija prepoznala ovaj problem koji pogađa mnoge naše proizvodnje u poljoprivredi, posebno proizvode prvog stupnja prerade (šećer, meso, ulje, mlijeko). Postoje mehanizmi kojima bi se moglo eliminirati ili barem ublažiti takvo djelovanje koje upućuje na primjerice predatorske cijene na unutarnjem tržištu Unije, znatno ispod cijene koštanja, ispod cijene izvoznog pariteta i ispod cijene po kojoj se neki proizvod prodaje na domicilnom tržištu.

Zdrava i fer konkurencija je uvijek dobrodošla, ali 'udarci ispod pojasa' nisu ni u sportu dozvoljeni. U konačnici nisu ni u interesu potrošača. Poznato je da nestanak neke domaće proizvodnje često nakon toga bude popraćen porastom cijena.

Domaća sirovina nezamjenjivi je glavni sastojak finalnog proizvoda 

Ima li sad smisla ime "Hrvatska industrija šećera" jer Sladorana Županja jedina ostaje? Hoće li biti promjena u HIŠ-u?

Itekako ima smisla. Hrvatska je industrija šećera naziv osmišljen kako bi se naglasila dimenzija proizvodnje u kojoj je domaća poljoprivredna sirovina nezamjenjivi glavni sastojak finalnog proizvoda industrije. Šećer se stvara u kultiviranim biljkama, u korijenu repe, u postupku fotosinteze. To je potpuno prirodan sastojak iz kojeg se u industrijskom postrojenju složenim tehnološkim postupcima iz korijena repe izvlači voda, te u kojem se iskoriste svi ostaci prerade šećerne repe.

HIŠ će se i nadalje pozicionirati na tržištu kao kompanija koja promiče preradu domaće sirovine i stvaranje dodane vrijednosti u lancu od polja do stola na području naše zemlje gdje ta proizvodnja ima jako dugu tradiciju. 


Fotoprilog


Tagovi

Hrvatska industrija šećera Miroslav Božić Proizvodnja šećerne repe Budućnost industrije


Autorica

Leticija Hrenković

Više [+]

Magistra politologije sa značajnim iskustvom u medijima i komunikacijskom menadžmentu institucija državne i javne uprave vezanim za poljoprivredu, ribarstvo i ruralni razvoj

Izdvojeni tekstovi

Izdvojen oglas

KLUB

Da, lako je kada se ima...