Mavrovićeva Eko Klara nema ekomarkicu za kruh

Kokoš ili jaje - baš ta dvojba najbolje oslikava stanje u hrvatskoj ekopoljoprivredi koja, čini se, nikako da uhvati korak sa svjetskim trendovima. Zbog snažnog rasta potražnje, hektari pod organskom proizvodnjom u svijetu u nekim zemljama iz godine u godinu rastu i dvoznamenkasto, prisiljavajući maloprodajni sektor i na okretanje inozemnim dobavljačima. Globalna financijska kriza i recesija u ovoj su godini ponešto usporili rast tržišta organskih proizvoda, najviše zbog njihovih viših cijena.

No, u 2008. pod ekološkom je poljoprivredom u svijetu bilo zavidnih 32,2 milijuna hektara, što je u odnosu na godinu ranije prosječni porast od pet posto, a od 2000. i 118 posto. Oko osam milijuna hektara odnosi se na Europu, gdje Italija, Španjolska i Njemačka zajedno imaju više od 40 posto organskih polja, dok Hrvatska nikako da prijeđe jedan posto takve proizvodnje, unatoč rastu interesa i potencijalima poput relativno čistih i nedirnutih prirodnih resursa te više od 36 posto neobrađenih obradivih površina, idealnih za stavljanje u ekološku proizvodnju. Nešto više od 700 domaćih proizvođača s ekocertifikatom zasad tako proizvodi na svega desetak tisuća hektara.

Razlog tomu je, doznajemo, što se uz još uvijek preveliku rascjepkanost poljoprivrednih površina te lokalne moćnike koji koče okrupnjivanje i prodaju državnog poljoprivrednog zemljišta - prerađivači se boje da u slučaju velikih ulaganja u prerađivačke kapacitete zbog premalog broja ekoproizvođača neće imati što preraditi, dok se ekoproizvođači boje prevelike proizvodnje, ako nisu vezani na većeg igrača koji će njihov trud preraditi i prodati. Znači - nema otkupljivača, prerađivača, silosa, hladnjača... nabraja Mario Sever, koji je 2002. godine sa svojim ekoimanjem u nas bio prvi u Upisniku ekoloških proizvođača poljoprivrednih i prehrambenih proizvoda u Ministarstvu poljoprivrede. Stoga se proizvodnja domaćih ekoproizvođača uglavnom svodi na sezonsko voće i povrće, malo sira i maslinovog ulja, jaja i nešto stoke te žitarica - dosta sirovina, a malo finalnih proizvoda s dodanom vrijednošću, iako su i one u prosjeku 30 posto skuplje od konvencionalnih. Sve što proizvedemo prodamo, što znači da tržišta i šanse za dalji razvoj ima, kaže Sever, koji pod ekološkom poljoprivredom ima 75 hektara u okolici Ivanića. No, prema riječima ekonomskog stručnjaka Damira Novotnyja, unatoč pretpostavkama za eko-poljoprivredu, romantične ideje o RH kao o zemlji idealnoj za ekološku proizvodnju ne mogu biti potvrđene kroz ekonomsku empiriju. U tom bi smislu, tvrdi, agrarna politika morala imati dvojnu strategiju. Jedna bi bila podizanje klasične poljoprivredne proizvodnje, s ciljem da RH bude neto izvoznik, a ne uvoznik kao sada, a druga da se potiče ekološka proizvodnja u za to namijenjenim regijama poput, primjerice, Banovine.

Autor: Jolanda Rak Šajn