Loša poljoprivredna politika

Hrvatska godišnje uveze voća i povrća u vrijednosti većoj od 1,5 milijardi kuna. Uvidom u statističke podatke uvoza jednostavnim se izračunom dođe do zastrašujućeg podatka da preko državne granice svake godine uđu 12.053 šlepera napunjena voćem i povrćem.

Kako je svaki šleper dug oko 30 metara, to znači da bi svi kamioni kojima se uvozi voće i povrće mogli zauzeti 361 kilometar hrvatskih autocesta, što je udaljenost od, primjerice, Samobora do Iloka. Daljnjim izračunom dođe se i do podatka da svaki stanovnik tako pojede 23,8 kilograma uvoznog povrća te 37,8 kilograma voća.

Kada se povede priča o uvozu voća i povrća, u nadležnome ministarstvu rado naglase kako treba vidjeti što u uvozu čini roba koju Hrvatska ne proizvodi. Iako su dijelom u pravu jer, primjerice, uvoz banana čini oko trećine uvoza voća, to ipak nije opravdanje i za uvoz voća i povrća koje bi se uz bolju poljoprivrednu politiku moglo proizvoditi i u Hrvatskoj. Iako najveće količine stižu iz Europe, na popisu zemalja iz kojih voće i povrće dolazi u naše trgovine nalaze se i brojne egzotične destinacije. Radi se o manjim količinima, no statistika ih bilježi pa tako uvozimo i grožđe iz Namibije, Sudana ili Zambije, orahe iz Bolivije i Kirgistana te lješnjake iz Azerbajdžana.

Grah, osim iz Kine iz koje stižu najveće količine (više od milijun kilograma), dolazi čak iz Etiopije i Kirgistana.

Poljoprivredni stručnjak Stipan Bilić ističe da je uvoz voća i povrća u tim količinama bacanje nacionalnog dohotka. Uvoz je gotovo jednak vrijednosti proizvodnje pšenice i kukuruza oko kojega se svake godine vode borbe za cijenu i država uvijek intervenira, a to govori o lošoj poljoprivrednoj politici.

Autor: Miroslav Kuskunović