Kako je to biti poljoprivrednik u EU?

Europska blagajna za poljoprivredu spremno čeka, a pitamo se kako se točno isplaćuju potpore u Europskoj uniji i što naši poljoprivrednici trebaju znati u prvoj godini članstva. Gotovo 40% od 130 milijardi eura svoga proračuna, EU troši na poljoprivredu. Novac se dijeli na izravna plaćanja vlasnicima obrađenog zemljišta, a tamo odlazi 70% poljoprivrednog fonda, dok je drugi dio od 20-ak% rezerviran za ruralni razvoj, razvoj sela i tehnološku modernizaciju imanja. Preostalih 10% Unija čuva za moguće intervencije u slučaju poremećaja na tržištu hrane i predstavlja krizni fond.

Vlasnici zemljišta u Belgiji na dobitku

Poljoprivredni poticaji, primjerice u Belgiji, isplaćuju se vlasniku zemlje prema obrađenoj površini. Poticaji koje dobivaju, izračunavaju se po hektaru, i to isključivo na temelju broja hektara koje obrađuju. Početkom svake godine, prije 20. travnja, poljoprivrednici moraju pripremiti planove svih parcela i kultura koje na njima uzgajaju, a nepoštovanje roka prijave se kažnjava gubitkom poticaja.

Kako bi dokazali da imaju pravo na poticaje, poljoprivrednici moraju popuniti veliku količinu formulara. Nekima je trebalo i nekoliko godina vježbe, kako bi na koncu, i taj posao mogli obavljati samostalno. U slabim godinama, kada uvjeti poljoprivredne proizvodnje nisu idealni, Agencije za plaćanja u poljoprivredi isplaćuju poljoprivrednicima predujam, a pomoć se dobiva prema njihovoj procjeni, u odnosu na hektar obradive površine. Iznos poticaja različit je s obzirom na europske regije, jer ovisi o modelu poljoprivrednih poticaja, koji su odredile pojedine članice Unije.

Sve što se prijavi na poljoprivrednom gospodarstvu, i nekoliko će puta provjeriti inspektori Agencije za plaćanje u poljoprivredi. Nacionalne su agencije u EU spona između seljaka i poljoprivredne briselske blagajne nad kojom bdije europska komisija. "Moramo utvrditi prijavljuju li poljoprivrednici stvarno stanje, jesu li dijelovi zemljišta na kojima su kuća ili pristupni putovi, isključeni iz obradive površine, te provjeriti ne prijavljuju li dva farmera isti komad zemljišta, jer bilo je takvih slučajeva. Tako u prvih godinu-dvije korištenja EU fondova ima mnogo papirologije, ali moramo se uvjeriti da je novac poreznih obveznika pravilno potrošen."

Naime, svaki građanin Europske Unije poljoprivrednike pomaže s oko 2 eura tjedno. Prošla su vremena kada je Bruxelles subvencije isplaćivao prema proizvedenim količinama. Prije 20-ak godina, takav je model stvorio nepotrebne količine proizvoda, kao što su meso i mlijeko. Danas poljoprivrednik sam odlučuje što mu se najviše isplati sijati i uzgajati, no i ovaj model ima mana. Najveći nedostatak tog sustava je taj što korist imaju vlasnici zemljišta, a ne poljoprivrednici. Ima i farmera koji su ujedno i vlasnici zemljišta, ali u primjerice, Belgiji, dvije trećine poljoprivrednika zemljište unajmljuje, tako da je plaćanje poticaja prema obradivoj površini u interesu vlasnika zemljišta, a ne farmera.

Zadovoljni poljoprivrednici u Francuskoj, Poljskoj i Češkoj

No, da bi se dijelom pomoglo i onima koji poljoprivredne površine unajmljuju, EU je osmislila tzv. ruralne poticaje namijenjene razvoju seoskih sredina. Projekti koje pripremaju zemlje članice, pomoć su poljoprivrednicima i za nabavu nove tehnologije, jer konkurencija je jaka. U svemu tome, najbolje se snalaze poljoprivrednici starih članica EU, poput Francuske, ali korak su ulovile i Poljska, Češka te baltičke zemlje u kojima su u prvim godinama članstva, prihodi poljoprivrednika udvostručeni.

Pred našim je vratima u ovom trenutku 500 milijuna ljudi, što znači da raspolažemo golemim potencijalom. Hrvatska poljoprivreda bilježi povijest visokokvalitetnih prehrambenih proizvoda, tako da bi hrvatski poljoprivrednici trebali iskoristiti priliku i pokazati što znaju. Moramo se organizirati, jer samo kao zajednica možemo se zauzeti za vlastite interese, na europskoj i međunarodnoj razini. To je jedini put napretka za hrvatsku poljoprivredu.

Zloporaba novca i u Italiji

I talijanski poljoprivrednici upozoravaju da na europskom tržištu uspijevaju samo veliki proizvođači, a da je udruživanje nužno. U Italiji, na državnoj razini postoji samo jedna Agencija zadužena za distribuciju subvencija, no na razini lokalne samouprave, pokrajine i neke autonomne općine mogu same određivati kako će pristupati zahtjevima i dijeljenju tih sredstava. Lombardija kao najrazvijenija talijanska regija, ima i najrazvijeniju poljoprivredu, a država joj svake godine dodijeli oko 700 milijuna eura izravne pomoći te još pola milijarde eura dodatnih sredstava. Važno je imati minimalnu određenu poljoprivrednu površinu, i određeni broj vrijednosnica kako bi mogli dokazati da imate osnovu za dobivanje pomoći jer obrađujete površinu određene veličine.

Poticaji su u prosjeku od 300 do 500 eura po hektaru obradive površine, no ponekad se penju i do 4000 eura, na primjer - kada je riječ o specifičnoj proizvodnji. Ni Talijani nisu imuni na zloporabu novca iz europskih fodova, pa je tako EU isplatila gotovo 50 milijuna eura za kupnju i prodaju viškova citrusnog voća na jugu Italije, a poslije se utvrdilo da ni poljoprivrednika, ni kupaca, a ni voća - nije bilo. Varalo se i na uzgoju maslina koje su se navodno uzgajale na odlagalištu smeća. Milijuni eura isplaćivani su za kupnju nepostojećih strojeva.

No, danas su kontrole puno rigoroznije. Prva kontrola koja se u godini obavi na uzorku tvrtki koje su zatražile subvenciju, jest provjera uzgojene kulture. Ako se osoba koja je zatražila novac predstavila kao poljoprivrednik, mora to dokazati putem površine koju je prijavio u zahtjevu. Svake tri godine, poljoprivredne površine se snimaju preciznim kamerama, pa je lako provjeriti koje se obrađuju, a koje ne.

Mađari su samostalni i uspješni

No drukčiju poruku dobivamo iz Mađarske, gdje je opstalo čak 40% malih obiteljskih gospodarstava i to zahvaljujući dobroj organizaciji i međusobnom povezivanju. Nisu se oslonili na europski novac, nego sami na sebe. Mađari tek sada, nakon 9 godina članstva u EU, ozbiljnije razmišljaju o europskim fondovima. Na pjeskovitom podunavskom tlu, raj je začinske paprike, i to uglavnom na obiteljskim plantažama. Godina puna sunca dala joj je žarko crvenilo, puno arome, slatkoću i pravu žestinu. Iako je tržište preplavila uvozna kineska, za ovu domaću, ne strahuju. Onaj tko je kupio bilo koju drugu papriku, onu koja je jeftinija ili je samo bolje i ljepše upakirana, vratio se ovoj domaćoj - mađarskoj. No, proizvođači paprike, prvi put računaju i s europskim potporama jer, proizvodnja se širi i nova su ulaganja potrebna.

Iako ni nakon devet godina članstva u EU, mađarski poljoprivrednici nisu pokazali veliko zanimanje za novac iz fondova, dobro su organizirani. 80% mađarskog sela čine mala gospodarstva, a dok u nas mali propadaju, ovdje od desetak krava dobro žive. Dio su tamošnjeg klastera, svježe mlijeko, sir i vrhnje, prodaju sami, krajnjem kupcu, i to u krugu od 40km. Imaju svoju prodajnu kvotu, a potpore stižu redovito.

Što čeka Hrvatsku na njenom putu, počinjemo tek uviđati. Nismo neovisni, mala gospodarstva nažalost propadaju, ruralna sredina je potpuno zanemarena, a ne zna se u kojem sektoru proizvodnje je gore stanje, pa se svakako ne moramo bojati da će biti - gore.

Foto: channel4.com