Kako domaća poljoprivreda može bolje iskoristiti svoje osnovne resurse?

Za proizvodnju hrane potrebni su resursi. Zemljište, voda i pogodna klima. Ali i vrijedni ljudi, proizvodne tehnologije i regulatorni okvir.

Naizgled, Hrvatska ima sve. Dobru klimu, regulativu koja brine o održivosti. Poljoprivrednike koji prate trendove. Vode imamo i više no dovoljno, a tehnologija je dostupna svima, koji je mogu platiti.

Ali podaci kažu da kaskamo za drugim zemljama. Nameću se stoga brojna pitanja o uzrocima, prije svega - jesu li naši poljoprivredni resursi dovoljno iskorišteni?

S dva na jedva nešto više od 1 milijun hektara

Krenimo od zemljišta. Danas je u evidencijama Agencije za plaćanja upisano milijun i 63 tisuće hektara. Od nekadašnjih dva milijuna Hrvatska se u razdoblju od 1950. godine do danas odrekla gotovo polovice vlastitih zemljišta.

Dio smo dali infrastrukturi, dio smo konvertirali u stambenu i turističku svrhu. Dio smo predali gospodarskim zonama, a značajan dio etiketirali kao parkove prirode i nacionalne parkove.

Tisuće hektara su kolateralna žrtva migracija stanovnika prema urbanim centrima i inozemstvu. Desetine tisuća hektara danas stoje napuštena, zarasla. Nacionalna inventura šuma dat će nam uskoro konkretne podatke o stvarnim razmjerima ovog problema.

Zakon o poljoprivrednom zemljištu se ne provodi u cijelosti, podatak da prošle godine niti jedna općina nije prijavila zapuštena poljoprivredna zemljišta čiji su vlasnici nedostupni ili nepoznatog boravišta, govori za sebe.

Zamislimo da Hrvatska sutra ima 200.000 novih-starih hektara u proizvodnoj svrsi, koliki je to potencijal. Trebamo li razmišljati o stimuliranju obnove svakog novog hektara?

Uz revitalizaciju zapuštenih, prostora ima i u strukturi obrađivanih površina.

Zašto država ne cijeni svoje zemljište?

I nakon 30 godina samostalnosti, brojnih zakonskih izmjena, državno poljoprivredno zemljište i dalje izaziva kontroverze i kreira nepovjerenje u sustav. Pa i raslojava ruralne sredine.

Strategija kaže da su naši prioriteti meso, mlijeko, voće i povrće, mi na glavnini državnog zemljišta proizvodimo uljarice i žitarice.

Zašto država ne cijeni svoje zemljište nego ga u zakup daje nekoliko puta niže od tržišne cijene? Bismo li bili u boljoj situaciji da smo prodali državno zemljište vlastitim poljoprivrednicima?

Bi li s tržišnim cijenama najma mogli platiti uređenje zapuštenih hektara? Povlaštenim cijenama stvaramo i sve veći jaz među poljoprivrednicima, onima koji imaju (njih 5.700) i onima koji nemaju državne parcele u dugogodišnjim najmovima (njih više od 150.000).

Zemlja zarasla u šikaru, zakon u birokraciju - tko će pokrenuti hrvatsku poljoprivredu?

Usitnjena privatna zemljišta nisu se transformirala kako se mijenjao način života, komasaciju zaobilazimo već 30 godina. O njoj malo govorimo, a još manje poduzimamo.

U gruntovnici vodimo davno umrle, a u katastru šume nazivamo oranicama. Zašto danas uz sva ulaganja u digitalizaciju javne uprave još uvijek nemamo ažurne zemljišne knjige? Tek je trećina čestica usklađena na relaciji gruntovnica - katastar.

Dok prosječno gospodarstvo Lijepe naše ima manje od 7 hektara zemlje, zašto okrupnjavanje nije glavna tema? Zašto ne moderniziramo Zakon o nasljeđivanju i zaustavimo cjepkanje (zemljišta) teško stvorenih ekonomskih cjelina nakon smrti vlasnika?

I dok pričamo o klimatskim promjenama i suši na domaćim poljima, navodnjavamo malo, a istovremeno kroz razne Save i Cetine svake godine otječe 22 milijarde kubnih metara vode. Ta je količina dovoljna da proizvedemo voća i povrća za sebe, ali i za izvoz.

Imamo li želje i znanja ostvariti više iz raspoloživih resursa, pogledajte u uvodnom videu za Panel 1 AgroRocks 2025.