Zemlju treba dati onima koji mogu na njoj stvarati nove vrijednosti
Proteklih dana završene su javne rasprave u Hrvatskoj u povodu Nacrta prijedloga novog zakona o poljoprivrednom zemljištu. Bio je to i jedan od povoda za razgovor s Vesnom Gantner, pomoćnicom ministra poljoprivrede.
Kakav je bio odaziv na javne rasprave u povodu najavljenih izmjena jednog od ključnih zakona za budućnost hrvatskog agrara? Gdje je bio najveći odaziv i najviše primjedbi?
Procesi donošenja zakona trebaju omogućiti sudjelovanje zainteresiranih strana u njihovom kreiranju. Kroz rad Povjerenstva, čiji su članovi predstavnici Ministarstava, poljoprivrednih proizvođača, stručnih i znanstvenih institucija, došli smo do Prijedloga Zakona o poljoprivrednom zemljištu koji smo, znajući osjetljivost područja koje obrađuje, stavili na javnu raspravu u trajanju od 19. srpnja do 19. kolovoza. Nakon provedene rasprave uvažit će se dio argumentiranih prijedloga te Prijedlog zakona ide u Vladinu proceduru i prvo čitanje u Sabor, gdje očekujemo dobiti još kvalitetnih prijedloga, te načiniti konačni tekst Zakona za drugo čitanje i donošenje. Najveći je odaziv na javnu prezentaciju bio u Osijeku.
Mnogi ovih dana navode da se ovim novim zakonom želi pogodovati krupnom kapitalu.
Ne znam gdje se tekst koji o tome govori nalazi u zakonu, a nismo na javnoj prezentaciji to čuli, ali da se to ponavlja od strane nekih proizvođača, istina je. Čak sam i gledala prilog gdje naš poljoprivrednik s vrhunskom mehanizacijom, koji obrađuje nekoliko stotina hektara, to izjavljuje pa mi je poslije toga bilo još manje jasno tko su u ovoj priči veliki i krupni kapital a tko mali poljoprivrednici. Poljoprivredno zemljište je i opće dobro i moramo se prema njemu odnositi tako da cijela zajednica od njega ima koristi. Zemljište trebaju koristiti oni koji mogu na njemu stvarati nove vrijednosti, što se vrednuje gospodarskim programom. Danas ima "malih" proizvođača koji jako dobro žive od zemlje, kao i "velikih" koji unatoč poticajima ne žive dobro. Cilj nam je na ovaj način favorizirati uspješnije proizvođače, bez obzira na njihovu veličinu, što će u konačnici potaknuti proizvodnju.
Molimo navedite što je to od čega nikako nećete odustati, bez obzira na oštre kritike, a na čemu biste ipak mogli popustiti pa neke odredbe izmijeniti?
Nećemo popustiti nikakvim promjenama koje ugrožavaju ostvarenje ciljeva zakona. Cilj zakona je jasan, omogućiti povećanje konkurentne poljoprivredne proizvodnje, iskorištavanje resursa i zapošljavanje. Svako popuštanje ovim ciljevima vodi u sve veću krizu i ovaj sektor i ukupnu državu. Pred nama je još relativno duga procedura donošenja i svaki konstruktivan prijedlog, bez obzira od kuda dolazio, bit će ugrađen u tekst zakona.
Zbog čega je uopće bilo nužno sada ići na izmjene tog Zakona, koji je poljoprivrednicima odgovarao?
Nakon više od 20 godina samostalne poljoprivrede rezultati su poražavajući. Više od 50 posto poljoprivrednih površina ne obrađujemo, proizvodimo za 50 do 80 posto manje poljoprivrednih proizvoda, te smo se tako od izvoznika poljoprivrednih proizvoda pretvorili u uvoznika, od sektora koji je sudjelovao s 12 posto u BDP-u došli smo na 6 posto udjela. S gospodarske grane koja je pokretala ukupno gospodarstvo spali smo na granu koja se doživljava kao uteg gospodarstvu državi i građanima i mogla bih još mnogo ovako nabrajati. To su rezultati i to su činjenice s kojima se trebamo suočiti i reći šta dalje. Mi smatramo da poljoprivreda ima budućnost kao gospodarska grana, može iskoristiti resurse, zaposliti ljude i stvoriti novu vrijednost te pokrenuti i druge sektore. Prodaja državnoga poljoprivrednog zemljišta nije bila dobra, sami poljoprivrednici kažu da je to na neki način pandan privatizaciji poduzeća i da zato trebamo nastaviti. Mi smatramo da je to bila kriva odluka iz više razloga. Prvo, i ovdje smo stvorili neravnopravnost s obzirom na to da imamo pojedince koji su kupili od države i do 500 ha u raznim varijantama, platili ga od 1.000 do 5.000 eura po ha, a sutra će njegova vrijednost biti deset puta veća. Dok je najveći broj proizvođača koji to nisu mogli napraviti. Drugo vlasništvo zemljišta nije preduvjet za bolje gospodarenje, odnosno bolju proizvodnju, što se vidi iz činjenice da je danas više od 70 posto poljoprivrednog zemljišta privatno, a proizvodnja pada. Osim toga više od polovice poljoprivrednog zemljišta u privatnom vlasništvu nije u funkciji poljoprivredne proizvodnje. Prodaja je većinom bila samo špekulativnog karaktera, što ne podržavamo. Naš prijedlog je da se zemljište daje u zakup na rok do 50 godina.
Iz Ministarstva poljoprivrede često je isticano da je cilj staviti u funkciju još približno milijun hektara. Neki tvrde da tog zemljišta uopće ni nema.
Ponekad pomislim da smo mi svjetski čarobnjaci. Od zemljišta koja ne može nestati mi napravimo da ga nema. A u stvarnosti ono je tu, samo ga ne koristimo, nešto je zaraslo u šikare i šume, nešto je izgrađeno, ali svakako više od 1,5 milijuna ha nije nestalo, nije se Panonsko more vratilo da ga sakrije. Zemljište je tu, samo se pravimo da ga ne vidimo.
Možda bismo trebali pogledati tek kakvi su Nizozemci čudotvorci kad od mora naprave zemljište koje vrijedi najviše na svijetu.
Iz ministarstva se ovih dana čuje da se poljoprivredu želi razvijati kao gospodarsku granu, a ne kao socijalu.
Namjera nam je, između ostaloga, kroz ovaj dodatni milijun hektara popraviti strukturu postojećih poljoprivrednih proizvođača, omogućiti im da budu konkurentniji, te da mogu optimalizirati svoje postojeće resurse, doći do zemlje prijeko potrebne za stočarsku proizvodnju, odnosno uz postojeću osigurati osnovni preduvjet za povećanje proizvodnje, te otvoriti prostor i novim mladim poljoprivrednicima.
Kako ocjenjujete dosadašnje raspolaganje zemljištem?
Dosadašnje raspolaganje zemljištem nije bilo dobro i nadam se da će se većina i samih sudionika složiti s time. Do sada je od ukupne površine državnog poljoprivrednoga zemljišta (890.241 ha), a podsjetit ću vas da općine i gradovi ovaj posao s Ministarstvom odrađuju od 2001. godine ugovorima, riješeno 260.566 ha, što je manje od 30 posto. Treba svakako reći da nisu sve jedinice lokalne samouprave i županije radile jednako i da ima onih koji su stvarno shvatili da je ovaj resurs bitan za njih i nastojali su ga što bolje iskoristiti, a jednako su se i odnosili prema korištenju namjenskih sredstava od Zemljišta.
Autor: Zdenka RUPČIĆ
Foto: RGBStock.com
Tagovi