• Poljoprivredna politika
  • 02.04.2013.

Hrvatska poljoprivreda pred vratima Unije

Poljoprivredna politika

  • 1.179
  • 63
  • 0

Nekoliko mjeseci prije očekivanog ulaska u Europsku uniju u Hrvatskoj se mnogo nagađa o onome što nas ondje očekuje. Puno je upitnika posebice oko poljoprivrede, područja u kojem je Unija otišla najdalje u stvaranju jedinstvenog tržišta ne samo u pogledu tržišnih pravila nego i utjecaja na proizvodnju i sve ono što ona uvjetuje u nacionalnim prostorima. Strateški interes svake zemlje da na tom prostoru prehrani svoje stanovništvo i pri tome sačuva kulturu i zdravlje tla i okoliša u većini su slučajeva bili doveli do zasebnih reguliranja toga dijela gospodarstva. Kad je počeo proces europskog okupljanja, jedno je od najtežih pitanja bilo kako uskladiti te politike tako da se one na zajedničkom tržištu ne izrode u izvor nelojalne konkurencije i prijepora. Da bi se shvatila dinamika okupljanja oko zajedničke politike, i kako se ona razvijala, treba, međutim, najprije biti načistu o kojoj je Europi, odnosno kojoj Uniji, riječ. Za početak, postoje dvije političke Europe: Europa domovina de Gaullea i Adenauera, dakle konfederacija suverenih država s barem formalno jednakim pravima, i savezna Europa koja pokušava okupiti kontinent u zajednicu u kojoj bi nacionalne države bile tek izraz povijesnih zasebnosti unutar jedne zajedničke ljuske, u krajnjoj liniji nešto poput američkog modela Sjedinjenih Država Europe. Jasno je da prva polako prerasta u drugu, ali je neizvjesno dokle će i kako brzo ići taj proces. Oni koji Europu žele vidjeti kao globalnog igrača i ravnopravnog partnera SAD-u, Kini, Japanu i nekom ruskom energetsko-sirovinskom bloku, žele što bržu federalizaciju. S druge se strane u raznim državama - djelomice i kao rezultat gospodarskih i političkih kriza - pojavljuju sve snažniji otpori toj federalnoj tendenciji jer ona osjetno udaljava političke procese i odluke od biračkih tijela. I u jednoj i u drugoj koncepciji postoji naravno megarealnost velikih sila čiji se utjecaj ne može do kraja iščitati iz slova formalnih ugovora i dogovora, ali je u ključnim trenutcima i te kako prisutna i odlučujuća. Za razumijevanje rada triju najvažnijih institucija Europske unije važno je imati na umu dihotomiju između konfederalne i federalne Europe. Najviši je i najutjecajniji organ Unije konfederalno Europsko vijeće, koje na redovitim sastancima okuplja ministre zemalja članica različitih resora a najvažnije i najosjetljivije odluke prepušta sastancima ministara vanjskih poslova. Ono što Vijeće odluči bilo je a i još uvijek je u velikoj mjeri - zakon.

Vijeće je, dakle, vlada, ali vlada koja vlada preko izvršnog organa, Komisije. Pri donošenju odluka donedavna je vrijedilo apsolutno konfederalno načelo jednoglasnosti, ali se ono posljednjim promjenama unijskog ugovora za mnoga pitanja zamijenilo načelom kvalificirane većine, koje iziskuje od velikih sila da koaliraju s malima. Tendencija je također da se u proces odlučivanja u većem broju pitanja uključuju i suodluke europskih parlamentaraca. Na drugom je polu federalističke podjele Europski parlament, u kojem birači zemalja članica neposredno biraju svoje predstavnike po kvotama koje malim državama osiguravaju natproporcionalnu zastupljenost. Početno je to bila tek neobvezujuća pričaonica kao blijed odraz nacionalnih političkih podjela, ali je osobito posljednjim promjenama ugovora o Uniji Parlament dobio na utjecaju kao suodlučitelj u nekim odlukama Vijeća pa tako postao i medijski zapaženiji forum za rasprave o zajedničkim pitanjima. U tom pogledu npr. rasprave Odbora za poljoprivredu služe senzibiliziranju javnosti i pomažu u pronalaženju kompromisnih rješenja za tekuće probleme europskog sela. Treće je važno tijelo Unije njezin izvršni organ Europska komisija, koja je Hrvatskoj do sada bila daleko najvažniji sugovornik i pregovarački partner. Njezine formalne mogućnosti da autonomno odlučuje u velikim pitanjima politike i proračuna iznimno su skučene, ali ona zbog naravi i učestalosti svojih tekućih doticaja i u provedbi političkih odluka ima velik praktični utjecaj. Koliko god bila činovnička i birokratska, Komisija zato ostaje vrlo važna i u projiciranju političkog utjecaja i u odlučivanju o podjeli proračunskih sredstava.

Zahtjevi članstva

U sva tri zasebna tijela Unije poljoprivreda ima vrlo specifičan prostor i specijaliste a Hrvatska u tu šahovsku simultanku na tri ploče ulazi s nezavidnom pozadinom loših rezultata i dojma određene pregovaračke konfuzije, ostavljenih tijekom pristupnih tzv. pregovora koji su se kao i na drugim područjima zapravo sveli na odrađivanja preuzetih zadaća. Članica toga kluba mora, dakle, imati krajnje promišljen pristup a izgledi da ga hrvatska politika formulira nisu najbolji jer ta aktivnost zacijelo ne može računati na financiranje iz eurofondova. Prvo i osnovno, Hrvatska mora znati što hoće i što može te pri tome raspoznati važno od nevažnoga. Kad se jedan vrlo uspješan povjerenik za poljoprivredu Europske komisije nakon napuštanja dužnosti prije nekoliko godina pojavio u Zagrebu kao konzultant, hrvatski su mu političari počeli objašnjavati koji bi nam briselski fondovi bili od koristi. Kaže se da ih je on brzo prekinuo: »Zaboravite to. Za početak, recite mi što biste vi željeli, što vas muči, koji su vaši ciljevi!«. Taj naputak nije u međuvremenu postao ni manje aktualan ali ni manje zahtjevan za elitu zemlje koju se stoljećima podučavalo, često brutalno, da svoje velike brige prepusti - velikima. Po naravi stvari poljoprivreda je vrlo specifična i u svakoj zemlji strateški važna proizvodna djelatnost. Iza prividno jedinstvene zajedničke politike Europske unije na tom polju postoje velike razlike pa se stalno događaju mijene u kojima Hrvatska mora biti intenzivno prisutna, udruživati se s istomišljenicima i dobro poznavati suprotstavljene argumente. U sasvim praktičnom operativnom pogledu Hrvatska mora imati funkcionirajući tekući radni odnos sa specijaliziranim dijelovima Komisije. Ona mora unutar Vijeća, i to ne samo na ministarskoj razini, odnosno pri povremenim sastancima samih ministara, vrlo pozorno osluškivati želje i zahtjeve drugih te vezivati svoje želje uz njihove. Konačno, Hrvatska mora u odboru za poljoprivredu Parlamenta imati nekoga tko će na tom poprištu mišljenja na više jezika moći kontaktirati sa specijaliziranim političarima iz drugih zemalja, osjećati političko bilo drugih ruralnih sredina i kod njih stvarati razumijevanje za hrvatske probleme i interese.

Zar je uopće potrebno nabrajati tako elementarne zahtjeve koje aktualizira članstvo u jednoj velikoj organizaciji? Bilo bi dobro da nije. No, je li itko u našoj državnoj upravi tri mjeseca prije ulaska u Uniju u odnosu na predstojeću simultanku postavio organigram s ucrtanim konkretnim osobama i osiguranim resursima, dogovorenim i uvježbanim linijama komunikacija s raznim državnim službama, odnosno kad je riječ o informacijama otvorenog i poluotvorenog tipa, i s relevantnim ljudima u parlamentarnoj oporbi, najvažnijim organizacijama interesenata, specijaliziranim novinarima itd.? Je li pri isticanju kandidatskih lista za predstojeće izbore za Europski parlament netko u nekoj stranci i trenutak pomislio da na koliko-toliko realistično izborno mjesto na listi postavi kandidata koji bi barem približno odgovarao zahtjevima kandidature u Odbor za poljoprivredu? Naravno da je odgovor na sva ta pitanja niječan. Puno je jednostavnije podleći impulsu pa svaki put kad nešto pođe po krivu pronaći nekog Pedra, eventualno - još bolje i bezbolnije - sve svaliti na kakvu urotu ili, najjednostavnije, povući se na rezervnu poziciju da je Hrvatska mali igrač kojem je naravno i najudobnije mjesto - pod stolom!

Koliko smo naučili od »pregovora«, kako se obično nazivaju sastanci na kojima su nam se predavale liste zahtjeva? Kad je riječ o učenju nečega korisnog za budućnost ne treba odbaciti ni tu vrstu općenja. Poznato je da je u taj uvjetno pregovarački proces na području poljoprivrede bio, kao i drugdje, stvarno uključen samo vrlo malen broj ljudi kao da se radilo o vrhunskim državnim tajnama, a ne uglavnom o potrebi da se realno procijene razni aspekti zahtjeva kojima je druga strana uvjetovala nastavak razgovora. Postojala je doduše velika referentna skupina, ali se ona uglavnom informirala nesustavno, naknadno i bez dubljih rasprava pa je i njezin stvarni doprinos, koliko se zna, bio iznimno ograničen. Činjenica da su takav odnos prihvatile i parlamentarne stranke, interesne udruge i mediji govori rječito o još uvijek velikom demokratskom nesnalaženju i neiskustvu hrvatskog društva. U znaku velike tajnovitosti oko Europske unije stvarao se i još se uvijek stvara nimbus neupitnog autoriteta jedinstvenog bloka koji sve nešto traži, zapovijeda, odobrava ili ne odobrava a dobre i poslušne ali osiromašene đake povremeno zaspe svjetlucavom tvrdom valutom. Nespremni smo prihvatiti realnost Unije kao međunarodne asocijacije koja i nakon više od 60 godina i često uz velike muke traga za vlastitim identitetom a čiji je istinski velik uspjeh da je - preživjela. Nespremnost suočavanja s realnošću i fascinacija pekunijarnim dobitcima bez obzira na to koliko i gdje oni odgovaraju našim potrebama svjedoči o ograničenosti hrvatskoga javnog prostora i kapacitira sposobnost kreativnog uključivanja u europsku obitelj. Prečesto se u Hrvata čuje: o tome nema smisla raspravljati - zadano je iz Bruxellesa!

Zajednička poljoprivredna politika (ZPP)

Vjerojatno nema područja u Uniji gdje su ambicije i kodificiranje jedinstvenog nastupa prisutnije od Zajedničke poljoprivredne politike (ZPP). Ipak, koliko god ne bi imao pravo cinik koji bi ustvrdio da se zajedništvo ZPP-a svodi samo na ime, tvrdnja ne bi bila ni potpuno neutemeljena ako se želi podvući da politike nacionalnih država i na tom području zadržavaju važnu ulogu a posve su odgovorne za formuliranje strateških ciljeva u okviru zajedničke regulative. Uzmimo samo primjer izravnih isplata koje Unija upućuje poljoprivrednicima. ZPP slijedi već desetak godina načelo da potpore ne bi smjele usmjeravati proizvodnju pa se one isplaćuju po hektaru poljoprivrednog zemljišta. Oko prosjeka za cijelu Uniju, € 262/ha, kriju se, međutim, velike razlike: dok se u Rumunjskoj, Bugarskoj i Poljskoj u prosjeku isplaćuje manje od 200 eura, naši susjedi Talijani i Slovenci primaju iznadprosječnu potporu a seljaci u Njemačkoj € 344, u poljoprivrednoj velesili Nizozemskoj € 460, a u Grčkoj čak više od 500 eura po hektaru. Kako je do tih razlika došlo duga je priča, ali je pri njihovu utvrđivanju najvažniji kriterij bila visina prethodnih nacionalnih potpora. Drugim riječima, ZPP je više-manje preuzela zateklo stanje i zamrznula ga, a promjene ostvaruje tako da u složenom procesu dugih diskusija postupno mijenja smjer politike. Očito je, dakle, da ZPP nije ni nakon 60 godina postojanja riješila početni problem razlika u nacionalnimpotporama - kad se u hrvatskim raspravama o cijenama poljoprivrednih proizvoda govori kao rezultatu tržišnog natjecanja, taj se detalj, uza sve ostalo, olako zaboravlja. U diskusijama u trima glavnim tijelima Unije uvijek se naglašava potreba da pravila ostave prostora za koliko-toliko elastičnu primjenu na sve one gospodarske, kulturne, geografske i klimatološke različitosti koje su bit i draž Europe. Nekad se u tome uspije, nekad i ne. Pouka koju iz toga treba izvući jest da se i u Europi leži kako si prostreš. Onaj tko protrati vrijeme i energiju loveći neke fondove bez jasne koncepcije u kojem bi mu dijelu njegova razrađenoga poslovnog plana sredstva dobro došla, unaprijed se svrstao među gubitnike. A ono što vrijedi za pojedince još neusporedivo više vrijedi za državne dužnosnike koji u takvom okružju moraju pratiti smjer promjena, osluškivati rasprave i u njima angažirano sudjelovati, ne zaboravljajući da ono što oni sami ne učine u korist svoje zemlje neće za njih učiniti nitko drugi.

Tijekom 60-ak godina svojega postojanja Zajednička poljoprivredna politika (ZPP) prošla je više faza razvoja i u njima mijenjala ciljeve i sredstva a donekle i dominantne političke konfiguracije. Počelo je 1962. s ambicijom da se konkurencija na zajedničkom tržištu oslobodi učinaka raznih nacionalnih programa koji su raznim subvencijama pokušavali povećati proizvodnju i osigurati prehrambenu samodostatnost. To je omogućeno političkom trgovinom čiji je ključ bio dogovor da Francuska otvori Njemačkoj svoje tržište industrijskih proizvoda a zauzvrat preko proračuna tadašnje Europske zajednice dobije pozamašnu pomoć (iz njemačkih izvora) svojoj tada zastarjeloj poljoprivredi. Zahvaljujući stabilizaciji tržišta, proizvodnost poljoprivrede posvuda je snažno porasla i s vremenom počela stvarati probleme viška hrane pa i nelojalne konkurencije spram npr. nerazvijenih zemalja. No i sama se Zajednica, poslije Unija, postupno širila pa su značajna sredstva usmjerena posebice u razvoj južnoeuropskih zemalja: Španjolske, Italije i Grčke. Ta je poplava EU-novca imala i neželjenih okolišnih i socijalnih posljedica: sada se navodno iz zraka na dijelu španjolske obale mogu uočiti desetci kilometara plastenika u kojima uvezena radna snaga iz obližnje Afrike proizvodi povrće. Nakon urušavanja sovjetskog bloka i završetka hladnog rata, a u situaciji u kojoj je većina članica ostvarila samodostatnost u vlastitoj prehrani, bilo je važno smanjiti proizvodnju i usmjeriti pozornost na druge aspekte života vezane uz poljoprivredu, posebice okoliš i cjelovitost razvitka ruralnog prostora. Bio je to rezultat brige da metode sve intenzivnije obrade zemlje ne unište okoliš ali i bojazni vezanih uz nastavak širenja Unije. Političari u zemljama EU-jezgre doživjeli su da su se ubrzo nakon što se počeo primjenjivati sustav poticaja određenim kulturama bilja ili uzgoju životinja morali odgovarati za stanje na tržištu pojedinih artikala pa tako i za troškove »brda« uskladištenog maslaca i mesa koji su se povremeno pojavljivali. Pad blokovske podjele početkom 1990-ih godina i jačanje ideologije čistog tržišnog pristupa stvorilo je pogodnu klimu da se pređe na već spomenuti sustav »neutralnih« isplata po površini zemljišta i tako odluke o vrsti proizvodnje prebace na seljake.

Među dvanaest novopridošlih zemalja Srednje i Istočne Europe bilo je i nekoliko onih s velikom i uglavnom nerazvijenom poljoprivredom za koje se moglo pretpostaviti da će postati neposrednim konkurentima starih članica a »istočni blok« se i kao cjelina na Zapadu doživljavao kao potencijalni agrarni suparnik. O tome se malo pisalo, ali je nesumnjivo utjecalo na smanjenje ambicija »starosjedilaca « da novopridošlima odmah otvore vrata punim iznosima potpore kakvu su već dugo vremena uživali zapadni proizvođači. Proširenje je posredno pridonijelo i jačanju ekološke i okolišne svijesti na Zapadu, što se mnogim siromašnijim istočnim pridošlicama moglo učiniti luksuzom i izrazom prikrivenog protekcionizma. Uklapanje novih članica u sustav europskih poticaja vremenski se oduljilo a njih same obogatilo iskustvom da su se pravila igre na tržištu znatno promijenila s obzirom na vrijeme kad su samo sanjale o pristupu Uniji.

Proizvodnja mlijeka po kravi u sustavu kontrole - Hrvatska i EU 2011.

No i u novim uvjetima svima njima, a u budućnosti i Hrvatskoj, bio je velik iskorak da mogu računati sa zadanim pravnim okvirima, stabilnošću administrativnog sustava i određenim zajamčenim prihodima te u tom sređenom okviru planirati na dulji rok nego što su to činile prije. Nitko od njih nije u okviru svojih nacionalnih država iskusio da mu sredstva budu osigurana sedam godina unaprijed i to po dogovorenim mjerilima. Vijeće ministara se nakon dugih pregovora dogovorilo da u okviru nešto smanjenog proračuna za ZPP u razdoblju 2014-2020. smanji i udio poljoprivrede u ukupnim sredstvima Unije, no on bi ipak iznosio impresivne 363 milijarde eura, odnosno 140 tisuća eura na dan. Treba pri tome uočiti da se udio poljoprivrede od 1970-ih do današnjih dana prepolovio (od 70% na 34%), djelomice i kao rezultat izdvajanja sredstava protiv opće nerazvijenosti novih članica u posebne tzv. kohezijske fondove. Europski je parlament, međutim, cijeli dugoročni proračun odbio potvrditi pa će se o njemu voditi pregovori s Vijećem vjerojatno do ljeta 2013. U tako predviđenom proračunskom prostoru za poljoprivredu više od tri četvrtine sredstava (77%) namijenjeno je tzv. stupu I, tj. izravnim isplatama proizvođačima bez obzira na vrstu i količinu proizvodnje a ostatak će financirati mjere općeg ruralnog razvoja u stupu II. No za sredstva se treba kvalificirati zadovoljavanjem brojnih uvjeta vezanih uz higijenu/sigurnost hrane, zdravlje i dobrobit životinja, biološke i krajobrazne zaštite. Pri tome sustav omogućuje članicama određenu fleksibilnost time što se manji dio sredstava na nacionalnoj razini može premjestiti s jednog »stupa« na drugi.

Hrvatski udio u proračunu

Hrvatska će u idućem sedmogodišnjem proračunskom razdoblju (2014-2020) vjerojatno moći povući do 11,7 milijardi eura, od čega 8 milijardi iz kohezijske politike, 3,5 milijarde iz zajedničke poljoprivredne politike te 200 milijuna za schengensku granicu. U tom razdoblju Hrvatska mora uplatiti između 3,5 i 4 milijarde eura. Stvarni obujam primanja i njihov učinak ovisit će o mnogim čimbenicima: prihvaćanju zahtjevnih programskih prijedloga, mogućnostima Hrvatske da sama sufinancira brojne projekte, udjelu stranih konzultanata i proizvođača itd. Bio bi zato nesumnjiv uspjeh kad bi se u zemlju povratio barem udvostručen iznos vlastitih uplata. Što se izravnih plaćanja poljoprivrednicima tiče, Hrvatska je ispregovarala godišnju »omotnicu« sredstava u iznosu od € 373 milijuna. Podijeljeno s brojem trenutačno prijavljenih hektara (u tzv. ARKOD-sustavu registriranja obrađenih površina), poticaj iznosi otprilike 278 €/ha. Ta će se brojka, međutim, sigurno smanjiti zbog upisa dodatnih površina u sustav čija »omotnica« ostaje nepromijenjena. Plaćanje će se izvoditi tako da proračun Europske unije u 2013. iz proračuna RH preuzme isplatu četvrtine iznosa pa zatim nastavi godišnje preuzimati najprije po 5% a zatim 10% ukupne »omotnice« do završne 2022., kada će sva izravna plaćanja dolaziti iz europske blagajne. Tijekom idućih nekoliko godina hrvatski će poljoprivrednici dakle biti i dalje uvelike ovisni o proračunu RH pa bi im kronična kriza državnih financija mogla dodatno pogoršati položaj. Kako su poticaji važan dohodak obiteljskih gospodarstava, zanimljivo je usporediti aktualne poticaje hrvatskog poljoprivrednika i njegova prvog susjeda iz Slovenije. Slovenski poljoprivrednik ima trenutačno u prosjeku po hektaru poljoprivredne površine u različitim poticajnim razredima i do dva puta veći poticaj. Ako se računica pojednostavni i uzmu u obzir razlike u strukturi zemljišta (više oranica u Hrvatskoj), moglo bi se zaključiti da je prosječna razlika manja, ali da bi slovenski seljak ipak mogao trenutačno u prosjeku primati 35-45% više poticaja od hrvatskoga. Uloga poticaja je posebno velika u prilikama kad obiteljskim gospodarstvima još uvijek nije omogućeno da se afirmiraju kao dominantan tržišni čimbenik, već u njima još uvijek prevladava element ekonomije preživljavanja i proizvodnje za vlastite potrebe a time i ovisnost o poticajima kao važnom izvoru monetizacije.

Usporedba visine poticaja (u €) u Sloveniji i Hrvatskoj na hektar (ha) u 2013.

Kako upravljati tržištem?

Jedna je od čestih kritika hrvatske taktike u pregovorima s Unijom da se pozornost usmjerila na izravne poticaje, a vrlo se površno prešlo preko mogućnosti koje se otvaraju u europskom sufinanciranju općeg ruralnog razvitka. Ta gotovo četvrtina proračunskog prostora predviđenog za poljoprivredu odnosi se upravo na one ključne aspekte života u seoskom prostoru u kojima je naše zaostajanje najočitije i u kome se često odražavaju i naše specifične tegobe prouzrokovane ratom. No izostanak nekih većih inicijativa s hrvatske strane može se protumačiti i činjenicom da Hrvatska tijekom svih ovih godina nije bila u stanju donijeti neki vlastiti okvirni program za ruralni prostor i da ne shvaća kako uključiti tržište u taj proces. Čak i kad je država nakon dugog zavlačenja odlučila aktivirati stotine tisuća hektara poljoprivrednog zemljišta u svojem vlasništvu, ona to pokušava učiniti kao da joj je glavna briga stvoriti i zaposliti što veću birokraciju umjesto da prostore što jednostavnije i brže privede svrsi. Sve što seljak treba kad se nađe u posjedu zemlje jest spoznaja da će država učiniti što može da u najvećoj mogućoj mjeri stabilizira cijene proizvoda koji se od njega očekuju. Nesnalaženje oko izbora između tržišnih mehanizama i administrativnog nadgledanja proizvodnje nije na žalost neka iznimka. U klimi u kojoj mnogi još uvijek očekuju rješenje društvenih i razvojnih problema od onemoćale i okoštale države, drugi, dinamičniji dio zauzima se za privatne inicijative u okviru tržišnoga gospodarstva. Puno se energije troši na rasprave oko tih dvaju pristupa kao da su oni međusobno potpuno isključivi, umjesto da se shvati da je gospodarstvo najuspješnije kad profilira tržište i jača tržišne mehanizme unutar široko postavljenih razvojnih okvira. Treba konačno prihvatiti da vizija i strategija kojom se ta vizija želi ostvariti - u konačnici neki okvirni plan i hijerarhija takvih planova - nije i ne smije biti neka nova petoljetka, već upućivanje na smjer u kojem želimo da se slobodno društvo razvija.

U pregovorima s Europskom unijom često je bila izražena odsutnost strateškog ili barem dugoročnog razmišljanja na razini države. Slika potpune podložnosti pregovaračkim diktatima velikog europskog brata koja dominira u našoj javnosti skriva tu važnu i u nas potpuno prešućenu komponentu. Jednostavna je istina da mi sami često ne znamo što hoćemo. Nije toga manjkalo ni u briselskim raspravama o poljoprivredi pa smo često bez pravog temelja u vlastitim upravnim, stručnim i financijskim kapacitetima i uz minimalne prosvjede preuzimali obveze koje su skupe i teško ostvarive u kratkom roku. Tako smo se npr. obvezali brzo primijeniti Unijinu tzv. nitratnu direktivu čija je svrha zaustaviti onečišćenje podzemnih voda nitratima iz poljoprivredne proizvodnje. Možemo se izložiti vrlo velikim kaznama kad izostanu, a izostale su, energične tehničke i organizacijske pripreme zahtjevnog sustava monitoringa i provedbe, a poljoprivredna gospodarstva ne dobiju dovoljno vremena i eventualno pomoć u kreditiranju provedbe potrebnih mjera zaštite okoliša. To je samo jedan od mnogih primjera negativnih rezultata same dinamike pristupanja u kojoj je Europska unija iz političkih razloga na posve nov način maksimalno inzistirala na dalekosežnim uvjetovanjima a Hrvatska odgovarala brzopoteznim pravnim usklađivanjem bez pravih provedbenih mjera. Operativno su proradile one institucije i praktična primjena onih pravila koji su bili izravno važni za komercijalne EU-interese, odnosno hrvatske mogućnosti da uhodanim slijedom primaju EU-sredstva. Obje su strane, dakle, pridonijele da se dobar dio pretpristupnih aktivnosti sveo na pravne formalije, a ne na produbljivanje obostranog razumijevanja sličnosti i razlika, čime bi se olakšalo i ubrzalo vrijednosno urastanje Hrvatske u europsku obitelj. U Hrvatskoj je taj pristup pogodovao i inače prisutnoj napasti da se život ograniči na formalije pa da se, katkad iz neznanja, kao argument i u najozbiljnijim unutarnjopolitičkim raspravama, rabi - često neutemeljena - tvrdnja kako se »to baš tako radi u Europi«. Pravi čar Europe, a barem za sada i Europske unije, nije uniformnost pravila, nego razina usklađenosti koja dopušta raznim sustavima da koegzistiraju jer počivaju na istim ili sličnim vrijednosnim zasadama.

Dvostruka mjerila

Poljoprivreda pruža dobar primjer dvostrukih mjerila kad se s jedne strane pristupni ugovor s Europskom unijom tumači kao nešto što potpuno određuje okvire domaće djelatnosti i razvoja a s druge se strane domaća politika u predmetu za predmetom nastavlja ponašati u opreci sa široko prihvaćenim trendovima u europskom agraru pa i temeljnim načelima europske politike na selu. Nezainteresiranost da se izvuku pouke u velikom planu, iz načina na koji se s pomoću obiteljskih gospodarstava razvila uspješna europska poljoprivreda, najočigledniji je pokazatelj da je zazivanje europskih primjera u drugim slučajevima često samo taktičke prirode i da se koristi kao jeftin neobvezujući argument u nedostatku drugih. U nizu pitanja koja su se aktualizirala npr. tijekom 2012. dolazilo je do jasnog raskoraka između EU-vrednovanja i poteza hrvatske poljoprivredne politike. Dok europska politika u bavljenju seljaka i drugim gospodarskim aktivnostima vidi dobrodošao dodatak primanjima, hrvatski ministar to navodi kao povod da ih se više ne tretira kao seljake. Dok je Unija zabrinuta za pregovaračku slabost proizvođača mlijeka u odnosu na velike otkupljivače/prerađivače pa nakon dugih konzultacija donosi čak i formalne odredbe koje bi trebale ojačati slabu proizvođačku pregovaračku poziciju, vodeći ljudi ministarstva se tijekom dvaju sučeljavanja tih skupina otvoreno i bez najmanjih skrupula stavljaju na stranu jačih, prerađivačke industrije. To se poslije očituje i u načinu na koji se priprema provedba odgovarajuće EU-uredbe. Zanimljiv je i primjer »tržišno neutralnih« izravnih plaćanja EU-poljoprivrednicima po hektaru obradive zemlje. U Europi je uočena dvojbena tržišna neutralnost toga načela jer dodatno uvećava troškovnu prednost velikih posjeda pa mnoge zemlje isplatu nacionalne »omotnice« upotpunjuju drugim sredstvima za manja obiteljska gospodarstva. U Europskom parlamentu velika većina zastupnika inzistira da se načelo regresivnosti u odnosu na veličinu gospodarstva, tzv. modulacija, primijeni na razini Unije u idućem sedmogodišnjem razdoblju. Jedan je visoki francuski dužnosnik već slavodobitno uskliknuo da će britanska kraljica konačno prestati dobivati poklone na svoj imetak. No ispostavilo se da se Komisija tomu protivi pod utjecajem upravo Britanaca i, zanimljivo, Nijemaca, koji u bivšoj Istočnoj Njemačkoj imaju nekoliko velikih dobara. Konačna odluka još nije donesena, no Hrvatska, koja je u domaćim isplatama primjenjivala modulaciju, makar u vrlo blagom obliku, već ju je prošle godine ukinula favorizirajući i na taj način velika dobra. Kao da je instinktivno osjetila da europski vjetrovi pušu u protivnom smjeru!

Osnovni problem: neshvaćanje uloge obiteljskoga gospodarstva u Europi

Kao što je već spomenuto, najveća hrvatska slabost u odnosu na Europu nije vezana za ugovorne obveze spram Europske unije, nego počiva u nespremnosti da se prepozna do koje je mjere osnovni vrijednosni izbor hrvatske poljoprivredne politike - industrijalizacija sela - u raskoraku s europskim. Kao dio indoktrinacije javnosti posljednjih nekoliko godina ona je »bombardirana« informacijama kako mala obiteljska poljoprivredna gospodarstva neće opstati na zahtjevnom i konkurentnom tržištu Europske unije. Čak i ako ne poznajete tematiku poljoprivredne politike Europske unije, dovoljno se provozati Slovenijom i Austrijom, zemljama s kojima imamo puno zajedničkoga, i puno će toga biti jasnije. Nema nigdje nekih velikih aglomeracija, uglavnom nema ni velikih stada, a ni parcele nisu baš velike. A divit ćete se uređenom krajobrazu, divnoj prirodi, sjest ćete u obližnji kafić na osvježenje, a možda sasvim blizu ugledate staju s 10 krava, koje su ključ malog ali materijalno osiguranoga gospodarstva.

U Europskoj uniji se malim gospodarstvima (engl.: subsistence and semi-subsistence farms - tj. održiva i poluodrživa) smatraju ona koja proizvode hranu za vlastite potrebe i u vrlo malom postotku sudjeluju na tržištu. Svrstava ih se obično po fizičkoj veličini (do 5 ha), marži gospodarske aktivnosti (ESU = € 1,200) i sudjelovanju na tržištu, a namjerno se izbjeglo postavljanje bilo kakvih minimuma i prepustilo zemljama članicama da same donesu kriterije. Tako je primjerice Bugarska definirala malu farmu između 1 i 4 tzv. ESU (dakle otprilike € 1,200-5,000), Litva 2-4 ESU, Rumunjska 2-8 ESU. Posljednja dva proširenja, u 2004. i 2007., unijela su u Europsku uniju milijune malih gospodarstava. Njihova konkurentnost i tržišna integracija vrlo su niske. Ta se mala gospodarstva najčešće nalaze u zapostavljenim regijama, gdje prije svega služe kao potpora lokalnim zajednicama i važnim društvenim i kulturnim uslugama te uzdržavanju okoliša, pa bi njihov nestanak imao velik utjecaj na ruralna područja unutar Europske unije. Prema službenoj statistici registrirano je više od 11 milijuna malih gospodarstava (manje od 8 ESU) a od tog je broja više od polovice čak manje od 1 ESU. Mala gospodarstva čine između trećine i gotovo polovice ukupnog broja poljoprivrednih gospodarstva u raznim zemljama. Ponegdje se udio malih gospodarstava smanjuje, ali ima i zemalja gdje se povećava (Estonija, Slovačka, Češka). U nekim od razvijenijih zemalja Europske unije (Portugal, Grčka, Italija, Velika Britanija, Španjolska i Austrija) evidentirano je da je više od 50% gospodarstva djelovalo na razini manjoj od 8 ESU, tj. kao mala gospodarstva. Hrvatska se u svojoj novijoj povijesti nije trebala »sramiti « činjenice da je cijela zemlja u prosjeku jedno malo gospodarstvo (više od 90% je manje od 5 ha), jer čak i neke zemlje EU-15 imaju u svojoj strukturi po toj mjeri velik broj malih poljoprivrednih gospodarstava (Portugal 76%; Italija 76.8%; Grčka 75.4%; Španjolska 53.2%), dok se zastupljenost malih u novim članicama (EU-12) kreće između 50 i 95%.

Uloga i opstanak malih gospodarstava ne ovise u prvom redu o ekonomskom razvoju, već uglavnom o poljoprivrednoj politici, naslijeđenoj zemljišnoj strukturi, politici gospodarenja zemljom i kulturi pojedinog naroda. Važnu ulogu u njihovu preživljavanju imala je starija populacija poljoprivrednika, koja ne želi mijenjati svoje navike ili se ne želi odvojiti od primarne proizvodnje. Međutim, pojavljuju se i novi mlađi, obrazovani naraštaji, motivirani da povećaju svoje poslovanje razvojem poljoprivredne proizvodnje ili diverzifikacijom kroz nepoljoprivredne djelatnosti. Mala gospodarstva mogu u Hrvatskoj preživjeti kao što preživljavaju drugdje a mnoga od njih mogu, baš kao i posvuda u Europi, biti važan izvor rasta. Formula preživljavanja je jednostavna: za one koji nemaju ambicije da rastu treba smanjiti ovisnost o prihodima iz primarne proizvodnje i to kombinirati s drugim vrstama djelatnosti. Zato je važno s pomoću ruralnog i regionalnog razvoja poboljšavati atraktivnost seoskog prostora i tako povećavati mogućnosti zapošljavanja. Onima koji žele i mogu rasti potrebno je u prvom redu osigurati zemlju. Politika koja se gubi u snovima skoka u velike proizvodne serije a ne osigurava da seljaci željni rasta mogu doći do zemlje čini tešku pogrešku, a to je na žalost hrvatska stvarnost već dugo vremena. Nema jednog zareza u europskoj regulativi koji bi sprečavao brzo aktiviranje zemljišta u državnom vlasništvu i brzu razradu provedbe svih onih mjera i politika koje su potrebne da se aktivira i zemljište u privatnom vlasništvu. To je jednostavan odgovor na enigmu zašto je hrvatska poljoprivreda u odnosu na europsku zapela. Zapela je jer ne dolazi do svojega primarnog faktora proizvodnje, a politika, umjesto da joj olakša da ga dobije, kuka kako nema s kime raditi.

Autor: Branko Salaj / Dragutin Vincek


Tagovi

Poticaji Zajednička poljoprivredna politika Nitratna direktiva Tržište ARKOD Konkurentnost

Izdvojeni tekstovi

Izdvojeni oglasi