Došel je došel zeleni Juraj iz zelene gore u orano polje

Jurjevo, Jurjevdan ili Đurđevdan narodni je blagdan koji pada na dan svetog Juraja 23. travnja. Većina europskih naroda smatra taj dan pravim početkom proljeća i poljodjelskih radova, jer se ovaj svetac smatra utjelovljenjem proljeća i plodnosti, a prikazuje se kako na bijelom konju uz štit i koplje svladava zmaja -  simbolički zimu, mrak i podzemlje.

To je dan kada počinju poljoprivredni poslovi, stoka se svečano vodi na ispašu, unajmljuju pastiri i najamni poljoprivredni radnici. Možemo reći da se ovaj blagdan u narodu i danas tretira kao početak gospodarske godine.

Posebno omiljen u Turopolju

U tradicijskoj baštini Hrvata, Jurjevo je u folklornom smislu uz Badnjak najbogatiji dan u godini. Jurjevski običaji njeguju se u cijeloj zemlji i dijaspori, a s osobitom pažnjom u sjevernoj Hrvatskoj i Turopolju, gdje je od pamtivijeka u obiteljskim zadrugama živjelo slobodno stanovništvo koje je posjedovalo vlastitu zemlju. Nisu bili kmetovi niti podložni feudalcima, a njihova je plemićka zajednica imala pravo biranja vlastitog župana.

Običajno pravo i povlastice potvrdio je 1278. godine i Sabor u Zagrebu, a 1279. čak i hrvatski kralj Ladislav IV Kumanac, te se smatra prvim statutom Turopolja.

Zbog napada Turaka u 15. st., izgradili su utvrdu Lukavec, gdje su čuvali važne dokumente i održavali plemićke rasprave. Utvrdu su prisvajali mnogi hrvatski plemići, ugrožavajući sloboštinu i pokušavajući stanovništvo pretvoriti u svoje kmetove, među njima bili su i Ivaniš Korvin i Juraj Brandenburški i Nikola Zrinski. Ipak, ponosni Turopoljci uspjeli su izboriti i očuvati svoju slobodu, uz blagoslov i darovnice hrvatsko-ugarskih vladara, te konačnom odlukom kraljevskog suda 1524. godine. Itekako se ponose tradicijom svoje Plemenite Opčine Turopoljske koju s ljubavlju čuvaju i njeguju.

"Prošel je prošel pisani Vuzem, došel je, došel zeleni Juraj iz zelene gore u orano polje" - veselo je recitirao moj sugovornik Josip Ceković iz mjesta Dubranec u okolici Velike Gorice na moje pitanje o Jurjevu, sretan što se piše o njegovom kraju i tradiciji.

Ceković, iz obitelji turopoljskih starosjedilaca, veliki je štovatelj i poznavatelj izvorne tradicije i bori se za njeno očuvanje već dvadeset godina kao podžupan, a posljednjih sedam kao predsjednik KUD-a Vrhovje. S neskrivenim ponosom ističe: "Mi smo velikaši!", pa kaže: "Na dan sv. Jurja počinju svi poljoprivredni radovi u vrtu, na polju, počinje sjetva, sadi se krumpir, stoka se izvodi na pašu."

Jurjevski krijesovi

Iako mnogi zapisi spominju kićenje stoke cvijećem, Josipu Cekoviću taj običaj nije poznat. Možda se izgubio, komentira, no u svakom slučaju, prirodno je da se tako važan dan slavi na osobit način. Pale se krijesovi - jedan veliki, kod dvorca Lukavec - jedinog turopoljskog dvorca sagrađenog za obranu od Turaka, te puno malih krijesova po selima. Priprema se kotlovina, puca se iz turopoljskog topa (kojim se nekada stanovništvo upozoravalo da dolaze Turci), a vesele skupine tzv. jurjaša obilaze sela uz jurjevske pjesme.

"Od kuće do kuće idu vesele skupine, muške i ženske, zajedno s djecom i odraslima, popijevaju i na svaku kuću zataknu bukovu grančicu. A u svakoj ženskoj grupi obavezno mora biti jedan muški, da ih čuva", priča Josip. Domaćini ih rado dočekuju i daruju obično svježim jajima, koja se kasnije poklanjaju djeci, da ih prodaju i zarade si džeparac. 

Međutim, kaže, korona im je uzela i Jurjevo. "Već prošle godine nije moglo biti proslave, tek pokoji zalutali jurjevčan, a bojim se da neće ni ove, ništa se ne govori....", komentira ustupajući nam fotografije ranijih proslava za koje se toplo nada da će se uskoro opet moći organizirati.