Do čega nas dovodi borba za poticaje?

Što se dogodi kada se i banke i država ogluše na vapaj za pomoći malim poljoprivrednicima, svjedoči uznemiravajuća priča iz Udbine. Tamošnjem proizvođaču, Lovri Kolumbatoviću prijete dvije godine zatvora zbog nebrige, mučenja i ubijanja životinja iz koristoljublja. On pak navodi da se ne smatra krivim i da mu namjera nikako nije bila mučiti životinje koje je smatrao svojim blagom. U agoniji opisuje svoju tragediju i nebrigu države i banaka o proizvođačima, sa čijom se egzistencijom ni više ni manje nego – igraju.

Kolumbatović se tereti da je od prosinca 2010. do ožujka 2011. godine, kako bi se okoristio poticajima, pribavio 327 krava, koje je uzgajao na svojoj farmi na Krbavskom polju. Budući da životinje nije hranio prehranom odgovarajuće kvalitete, a ni u odgovarajućoj količini, nebriga je rezultirala uginućem 199 životinja, što je potvrđeno u ožujku 2013. godine, kako navodi Jutarnji List. No, on se ne osjeća krivim i u agoniji opisuje da je, svjestan da farmi prijeti tragedija, banke molio da mu odobre kredit, na što su se one oglušile. Mjesečni su mu izdatci iznosili čak 150.000 kuna, a budući da te novce nije imao, životinje je bio u mogućnosti hraniti samo sijenom. Otkupna cijena mijeka natjerala ga je da se okuša u proizvodnji teladi, no niti tu proizvodnju nije uspio realizirati. Kolumbatović je sada bankrotirao, imanje su preuzele banke, a on je ostao bez imovine.

Iste priče poljoprivrednika diljem svijeta

Slične se priče poljoprivrednih proizvođača mogu čuti diljem svijeta. Tako su primjerice u Velikoj Britaniji oformljene skupine volontera, a ima ih više od 6.000, educiranih kako bi pojoprivrednicima telefonski pružali psihološku pomoć. Najgori su slučajevi pritiska kojem su podvrgnuti proizvođači zabilježeni u Indiji, gdje su samoubojstva poljoprivrednika postala svakodnevna vijest. Prema nekim procjenama, od 1997. godine, odnosno u posljednjih 13 godina, život si je oduzelo 200.000 indijskih poljoprivrednika. Razlog je naime, dužničko ropstvo u koje su ih dovele kompanije koje se bave proizvodnjom sjemena i zaštitnih sredstava. U medijima je ovaj tragičan trend već prozvan "biotehnološkim genocidom" . Stjerani pred zid, indijski proizvođači egzistenciju obitelji pokušavaju osigurati čak i prodajom bubrega, a procjenjuje se da svaki dan samoubojstvo u prosjeku izvrši 46 proizvođača. Iza njih ostaju udovice koje iznenada postaju hraniteljice obitelji te sada pronalaze razne načine kako bi prehranile svoju djecu, čime problem postaje još i veći. Budući da se radi o problemu koji je uzeo zamaha, od indijske se Vlade očekuje da uskoro usustavi mehanizme koji će poljoprivrednicima i njihovim obiteljima osigurati psihičku i novčanu pomoć.

A kakvo je stanje u nas?

Iako se uvijek smatramo dijelom Zapadnog svijeta, naprednijima i sposobnijima od ostalih, naša je poljoprivreda i dalje u brojnim problema. Prosječno gospodarstvo obrađuje 5,6 hektara poljoprivredne površine, a prosječan je hrvatski poljoprivrednik starosne dobi od 59,8 godina. Što se tiče stupnja obrazovanja zaposlenih na obiteljskim poljoprivrednim gospodarstvima, niti po tom se pitanju ne možemo pohvaliti. Naime, na hrvatskim je OPG-ima zaposleno tek 8.500 više ili visoko obrazovanih osoba. I dok se Hrvatska, čak možemo reći srami svojih gospodarstava, važno je znati da čak 70 posto od ukupne poljoprivredne proizvodnje ostvaruju obiteljska gospodarstva, a ukoliko se uzme u obzir da je ukupna vrijednost poljoprivredne proizvodnje u prošloj godini iznosila 20 milijardi kuna, uistinu je riječ o vrijednom iznosu koje nam privređuju naši proizvođači.

S druge strane, brojna su gospodarstva koja se, ponekad se čini, više oslanjaju na isplatu potpora nego na vlastitu proizvodnju. Problemi koji su godinama kamen spoticanja u našoj proizvodnji su rascjepkanost zemljišta, zastarjelost mehanizacije i modela proizvodnje, uzgoj tradicionalnih kultura koje zahtjevaju manji angažman rada, zbog kojih se čini gotovo je nemoguće krenuti naprije. Stručnjaci su suglasni, za poboljšanje perspektive u kojoj se nalazi današnja poljoprivreda Hrvatske potrebno je udruživanje i pomlađivanje gospodarstava novim, obrazovanim snagama. Ukoliko već, u nekim kulturama, ne možemo konkurirati količinom, onda bi se trebali koncentrirati na kvalitetu proizvoda, koju će tada popratiti i cijena. Ipak, naši si ljudi navikli raditi sami i teško se prilagođavaju ideji da će samo zajedničkim radom i udruživanjem postići uspjeh. Manjak želje i sposobnosti da za prilagodbu promjenama, brojna će gospodarstva previše skupo platiti. Iako će u ovome trenutku najveću cijenu nebrige za poljoprivredu platiti mali poljoprivrednik, u skoroj budućnosti učinke ćemo nebrige itekako osjetiti svi.

Foto: depositphotos.com