Damir Novotny: Imamo previše OPG-ova i nisku produktivnost

Hrvatska ima čak 160.000 OPG-ova, šest puta više nego, primjerice, Irska, a poticanje takvog načina poljoprivredne proizvodnje, upozorava ekonomski analitičar, dr.sc. Damir Novotny, nije rezultiralo povećanjem produktivnosti. 

Koji su pogrešni koraci hrvatske agrarne politike i što hitno treba mijenjati proanalizirao je za Agroklub. Da se tako izrazimo, postavio "dijagnozu", ali i sugerirao "terapiju" za ozdravljenje domaće poljoprivrede.

"Strani poljoprivredni proizvođači koji imaju višu razinu produktivnosti, jeftiniji su, a time i konkurentniji na tržištu od hrvatskih. Upravo takvi prodrli su i na naše tržište, zbog čega su se naši proizvođači hrane, u relativno kratkom vremenu, suočili s vrlo oštrom konkurencijom na domaćem terenu“, kaže nam. 

Bio je to, smatra, veliki šok za najveći dio naših proizvođača hrane, od primarne proizvodnje do prerađivačke industrije.

U proteklih 30 godina, raspadom velikih kombinata i njihovih kapaciteta, prerada poljoprivrednih proizvoda u Hrvatskoj je značajno smanjena. S druge strane, u proteklih 20-ak godina, dogodila se, podsjeća, eksplozija uvoza - Hrvatska godišnje uvozi prehrambenih proizvoda u vrijednosti između dvije i 2,5 milijarde eura.

I dok se proizvodnja i prerađivački kapaciteti smanjuju, rasla je potražnja iz turističkog sektora u proteklih desetak godina. No, struktura potražnje nije onakva kakvu su naši proizvođači hrane očekivali. Turisti, kaže Novotny, traže jeftinu hranu, a hrvatski ju proizvođači, zbog niza strukturnih razloga, jednostavno ne mogu osigurati po tim cijenama.

Poticaji u poljoprivredi nisu novost. Od 60-ih godina prošlog stoljeća postoje različiti tipovi subvencioniranja proizvodnje. "Čuveni krediti iz primarne emisije su do sredine 90-ih subvencionirali poljoprivrednu proizvodnju, ali produktivnost nije rasla", navodi i dodaje da o tome postoji niz istraživanja. "Ekspert svjetske reputacije u području ekonomike poljoprivrede, akademik Stipetić, analizirao je produktivnost u ovoj proizvodnji tijekom čitavog stoljeća te je utvrdio da je ista u dubokoj krizi iz koje ju ne mogu izvući ni poticaji, ni subvencije troškova".

Problem su male poljoprivredne površine

Podsjeća na početak prošlog stoljeća, kada je, u Kraljevini Slavoniji, dijelu Austrougarske monarhije, desetak veleposjeda brzo uvelo inovacije, modernu mehanizaciju, parne strojeve, što je rezultiralo sve boljim i većim prinosima te rastom produktivnosti. 

"Prvi, veliki šok u poljoprivrednoj proizvodnji dogodio se nakon prvog svjetskog rata, najprije monetarna, a potom i agrarna reforma, nakon koje su nastali mali, mikro posjedi, od tri do četiri hektara", objašnjava navodeći da potom, nakon II. svjetskog rata, dolazi do druge agrarne reforme te su se poljoprivredni posjedi dodatno umanjili. Samo 16 posto poljoprivrednih površina ostalo je u vlasništvu države. "Te su površine počeli obrađivati kombinati koji su 70-ih godina prošlog stoljeća imali relativno veliku produktivnost“, napominje dodajući da su čak 80 posto ukupne količine hrane proizvodili tadašnji PIK-ovi.

Hrvatska se ne može natjecati s Mađarskom i Rumunjskom u ratarstvu, niti s Poljskom u voćarstvu, ali s obzirom na naše prirodne resurse, mogli bismo biti izvoznici povrća.

Sa smanjenjem posjeda, postepeno se smanjuje i količina obrađene zemlje, a time i prinosi i produktivnost. Primjera radi, početkom 20-og stoljeća, na području današnje Hrvatske obrađivalo se oko 2,4 milijuna hektara zemlje, a danas je, upozorava, ta brojka smanjena na oko milijun i pol. 

"PIK-ovi su početkom tranzicije reformirani. Na to je djelomično utjecao rat, okupacija dijela područja, ali u velikoj mjeri i politička odluka da se vratimo na OPG-ove, kao nositelje poljoprivredne proizvodnje. No, iako im se davao veliki novac, oni nisu podigli produktivnost jer to jednostavno nisu bili u stanju“, kaže.

Naglašava kako se produktivnost u poljoprivredi u Hrvatskoj nije povećala u posljednjih 100 godina te rješenje vidi u okrupnjivanju. U Austriji se, priča nam, u proteklih 20 godina, dogodilo veliko okrupnjivanje površina te je sada prosječni posjed oko 40 ha. Irska, koja ima sličnu površinu, a imala je i slične probleme kao Hrvatska, nije išla na povećanje posjeda, nego na organiziranje zadruga.

"Kod nas se to nije dogodilo jer nije bilo političke volje da se zadrugarstvo obnovi te su dio površina nekadašnjih PIK-ova preuzele privatne kompanije poput Žita ii Agrokora, no produktivnost se niti tada nije povećala“, kaže ekonomski analitičar.

Imamo kvalitetno mlijeko, ali sir uvozimo

Za razliku od Hrvatske, Irska je produktivnost naglo povećala - veliki je izvoznik poljoprivrednih proizvoda, osobito mlijeka, mliječnih proizvoda i mesa. Na europska tržišta izvozi oko dvije milijarde mliječnih prerađevina, sira i maslaca, koji dolaze i do našeg tržišta. Iako ima površine slične našima, ta zemlja ima oko 150 mljekara koje su izgrađene europskim sredstvima te su uspješni proizvođači.

Nažalost, dodaje, u većini mljekara u Hrvatskoj nije postojala tradicija prerađivanja osim nešto malo u mljekari Staro Petrovo Selo, koja je najstarija mljekara i sirana na području čitave jugoistočne Europe, a recepture je preuzela iz trapističkog samostana u Banjaluci. "Činjenica je da ne možete dodati vrijednost na njegovoj preradi tako što ćete proizvoditi kiselo mlijeko ili ga prodavati kao svježe. Takav model nije održiv nigdje u svijetu", upozorava naglašavajući da se ono mora preraditi u sir po uzoru na Irsku, Austriju, Švicarsku, Italiju, koje imaju veliku proizvodnju dok je, s druge strane, RH veliki uvoznik sira.

Pogrešnim potezom smatra i to što poticajima, i kapitalnih ulaganja i europskih fondova, novac nismo usmjerili u izgradnju sirana, nego isključivo u farme te smo tako poticali isključivo farmersku proizvodnju. 

Iako je agrarna politika EU pokrenula određene procese te je poljoprivredna proizvodnja, nakon ulaska u Uniju, počela rasti, strukturni su problemi ostali neriješeni. 

"U Hrvatskoj se i danas oko 90 posto mlijeka preradi u svježe, pasterizirano ili fermentirane proizvode, dok se u EU više od 60 posto preradi u sir. Desetak dobrih sirana imamo u Istri, dobre promjene su se dogodile i na Pagu, ali u Dalmaciji i Slavoniji tih pozitivnih pomaka nema“, kaže Novotny, dodajući da je problem domaćih mljekara i niska produktivnost.

Kao primjer navodi da je prosječna proizvodnja po muznoj kravi u Hrvatskoj oko 7.000 kg godišnje proizvodnje, dok austrijski mljekari, postižu između 10.000 i 12.000 kg. 

Imamo li previše OPG-ova?

U Hrvatskoj ima preko 160.000 registriranih OPG-ova, a oko 110.000 ih je ostvarilo pravo na potpore. Usporedbe radi, u Irskoj ima samo 25.000 OPG-ova.

"Mišljenja sam da ih imamo previše jer smo ih pretvorili u socijalnu kategoriju. Nismo jasno definirali crtu razdvajanja između OPG-a koji nije tržišno razvijen i poljoprivrednih posjeda koji su tržišno orijentirani", drži ekonomski analitičar.

Prema njemu, poseban fenomen je i to što je političkim odlukama omogućeno da se zemlja u državnom vlasništvu dodjeljuje u zakup određenim skupinama koje nisu niti namjeravale ulagati u poljoprivrednu proizvodnju, nego su se orijentirali isključivo na poticaje. "Danas tako imamo velik broj OPG-ova koji su formirani samo zbog poticaja. Uložili su, primjerice, u trajne voćarske nasade i čekaju 10-ak godina da orah izraste, a u međuvremenu, svake godine, dobivaju potporu po hektaru zemlje“, kaže te upozorava da je takvih primjera mnogo, no nije riječ samo o našim ljudima.

Ima i stranaca koji su iskoristili situaciju u kojoj ne postoje nikakva ograničenja, te su osnovali poduzeće, zakupili ili od seljaka otkupili po par stotina hektara zemljišta, na koje su zasijali djetelinu te primaju poticaje od 4.000 kuna po hektaru.

Pandemija je pokrenula nove trendove

Hrvatska se, napominje, nalazi u ozbiljnoj krizi poljoprivredne proizvodnje hrane, a u prilog tome idu aktualni trendovi, posebno Covid-19 kriza, koja je pokrenula proces koji će, prema njegovom mišljenju, biti dugoročan. Tržište je počelo sve više tražiti domaću hranu, ali pretpostavka je da kvaliteta te hrane odgovara cijeni. "Ako je proizvod kvalitetan, cijena nije problem - to se pokazalo kao dobitna kombinacija mnogih farmera. Konkretan primjer je opet proizvodnja sira gdje gotovo nitko ne pita za cijenu. Mnogi slavonski uzgajivači svinja prešli su na uzgoj crne slavonske i na tržištu također postižu dobre cijene“, kaže Novotny. 

Smatra da je to trend koji će se nastaviti, no treba imati na umu da je tržište strukturirano te samo 10 do 15 posto ljudi može platiti tako visoke cijene. Ista je situacija i u Austriji, gdje je oko 18 posto tržišta spremno platiti višu cijenu za višu kvalitetu. 

"Znatan dio tržišta gleda isključivo na cijenu i tu imamo problem, jer naša prehrambena industrija, naročito prerada mesa, nije u stanju proizvesti proizvod niže dodane vrijednosti, po konkurentnim cijenama", nastavlja i napominje da u Slavoniji ipak postoji niz dobrih inicijativa mladih farmera koji kreću u proizvodnju crnih slavonskih svinja, no treba im 30-ak hektara da opstanu, ako imaju proizvodnju s visokom dodanom vrijednošću i u tome im dosta pomažu europski novci.

Početkom 20-og stoljeća, na području današnje Hrvatske obrađivalo se oko 2,4 milijuna hektara zemlje, a danas je, upozorava, ta brojka smanjena na oko milijun i pol.

Trenutna kriza je, tvrdi, rezultirala ubrzanom digitalizacijom srednje velikih proizvođača hrane koji su usmjereni prema proizvodima s visokom dodanom vrijednošću. Tu prednjači Istra, a njihov je pršut proizveden isključivo od domaće sirovine, iz Slavonije. Istrani prednjače i u preradi mlijeka, rade proizvode i od kravljeg, ali i od ovčjeg i kozjeg mlijeka.

Imamo uvjete biti izvoznici, a velik smo uvoznik povrća 

Zabrinjava podatak da je RH samodostatna samo u proizvodnji jaja, a s obzirom na prirodne resurse, mogli bismo biti više nego samodostatni i u proizvodnji povrća. 

Hrvatska se, priča nam, ne može natjecati s Mađarskom i Rumunjskom u ratarstvu, niti s Poljskom u ratarstvu i voćarstvu. "To jednostavno nije moguće, ali, s obzirom na naše prirodne resurse, mogli smo biti izvoznici povrća. Umjesto toga, godišnje uvezemo 13.000 tona rajčice, što je čak dvije trećine od ukupne potrošnje, koja je oko 20-ak tisuća tona na godinu“, kaže naš sugovornik.

Naglašava da upravo turistički sektor ima veliku potražnju za povrćem, no u tom dijelu Hrvatske, iako imamo sjajne uvjete, nemamo proizvodnju.

"U Dalmaciji su ljudi hipnotizirani turizmom, a pandemija je pokazala koliko je ranjiv i nestabilan. Svaka kriza, ekonomska, pandemijska, ratna, najprije pogađa taj sektor", upozorava navodeći da je s druge strane, struktura naše turističke ponude takva da turisti hranu nabavljaju u supermarketima. Traže jeftinu hranu, koja se odmah može konzumirati te su nekadašnji restorani, koji su mogli biti kanal distribucije domaće hrane, praktično nestali.

"Lijek" je okrupnjivanje posjeda i podizanje produktivnosti

Ekonomski analitičar smatra da se u Hrvatskoj, prije svega, mora riješiti zemljišno pitanje. Naglašava da treba sustavno poticati okrupnjivanje posjeda i udruživanje poljoprivrednih proizvođača, kao što se to radi u svim europskim zemljama. 

"Svi imaju neku vrstu kooperativa, no kad nas toga nema i mislim da je jedini razlog za to manipuliranje poticajima. No, ulaskom u EU prihvaćamo zajedničku agrarnu politiku koja potiče ruralni razvoj i investicije u ruralni prostor, što je dobar smjer", kaže naglašavajući da je dobro i to što se na tržištu pojavljuje sve više mladih, obrazovanih poljoprivrednika, jer ova proizvodnja zahtijeva mnogo znanja.

Mišljenja je da će se u narednim godinama ubrzavati restrukturiranje domaće poljoprivredne proizvodnje. Okrupnjivat će se posjedi i podizati produktivnost, ali Vlada mora usmjeriti sredstva prema prerađivačkom dijelu. 

"U Hrvatskoj nemamo preradu mesa, mlijeka, povrća... Nužno je stoga da se revitalizira prerađivačku industriju i to ne velike, mega pogone, nego male i srednje i tada će Hrvatska, od uvoznika, postati izvoznik hrane“, poručuje naglašavajući da Vlada mora što prije riješiti i pitanje državnog zemljišta.