Čudesan vrt hranjivih biljki

I dok nam suvremena industrija i sjemenarske kuće određuju koje ćemo sorte i vrste povrća saditi i sijati u našim vrtovima, sve je više onih ljudi koji nabavljaju i čuvaju staro sjemenje i vraćaju ga iz neopravdanog zaborava. Jedna od njih je i mlada biovrtlarka Silvija Kolar - Fodor koja svake godine svoj vrt u Novom Selu Rok širi za nekoliko novih gradica.

- Sjemenarskim kućama jeftinije je i lakše zasaditi 2 ili 3 sorte jedne kulture u većim količinama, negoli više njih u malim. Obično odaberu najisplativije, odnosno najrodnije i najotpornije, i njih plasiraju na tržište. Najjednostavije je otići u prodavaonicu i kupiti prvu vrećicu sjemenja koje se čovjeku nađe pri ruci - priča mlada biovrtlarka i sakupljačica starih zaboravljenih sorti i vrsti povrća, cvijeća i voća. Ove je godine svoj vrt obogatila s nekoliko sorti mahunarki (uglavnom graha te graška). Sjeme prikuplja ili razmjenjuje putem interneta, kupuje ga na sajmovima, a često putuje i u inozemstvo u kojem ljudi više brinu za autohtono sjeme i smatraju ga baštinom.

- Industrija poznaje dvije-tri sorte niskog te isto toliko visokog graha. No, u stvarnosti to je cijela paleta sorata, od sitnijeg zrnja do onog krupnijeg, bijelog, crnog, šarenog, ranog, kasnog itd. Možda nije tako rodan kao iz prodavaonice, no, ljudi ga čuvaju jer im je bolji i ukusniji, a za njega ih vežu uspomene iz djetinjstva ili su jednostavno navikli na njega. To su upravo razlozi zbog kojih se neke sorte prenose s koljena na koljeno - objašnjava naša sugovornica.

A gdje su međimurci?

Nameće se pitanje gdje je međimurski potencijal za pokretanje projekta čuvane sorte graha, graška ili neke druge mahunarke i njihovo uvrštavanje na sortnu listu RH? Što je s pokretanjanjem projekta izvornosti, odnosno zemljopisnog podrijetla. I dok nas pojedini povrtlari uvjeravaju kako Međimurje nema nijednu kulturu koju bi se moglo uvrstiti na sortnu listu, biovrtlarka Silvija to opovrgava.

- Jednostavno se time nitko ne bavi. To je žalosno. Mislim da bi trebalo uzeti samo malo vremena i uložit trud. U mojoj udruzi Biovrt u skorije se vrijeme mislimo time ozbiljnije pozabaviti. Pokušat ćemo pronaći ljude koji čuvaju staro sjeme, mapirati ga i barem nešto uvrstiti na sortnu listu kao čuvano, autohtono sjeme. Uz veći trud, može se čak doći i do zemljopisne izvornosti.

U Silvijinom vrtu ne rastu samo stare, zapostavljene sorte, već i neke vrste povrća koje su se prije nekoliko stotina godina redovito uzgajale i bile vrlo cijenjene, a danas su ih iz vrtova istisnule moderne vrste.

- Iz perspektive današnjeg čovjeka, to je korov koji nagrđuje gredice i redovito se čupa van. A loboda je, i to bijela, primjerice, Europljane spasila od gladi nakon Drugog svjetskog rata. Tu je i mišjakinja, ljudi bi rekli črevec po međimurskom, koji raste kasno u jesen i rano u proljeće. Upravo u vrijeme u kojem na vrtu nema još ničeg zelenog. Upravo je taj črevec, onako mlad i svjež, veliki izvor vitamina i minerala, kao i loboda. Obje te biljke imaju više hranjivih tvari nego špinat. Vrijedno je spomenuti i dvogodišnju biljku bijeli korijen, pa razne sorte amaranta.

Sve te biljke dobro je imati u svom vrtu - kako zbog hranjivosti, tako i zbog ciklusa rasta. Naime, većina njih je samonikla pa u vrijeme krize i recesije svaka ušteđena kuna dobro dođe.

A imati vrt u današnje vrijeme i više je negoli luksuz. Naime, vrt nije mjesto samo za rast biljnih kultura, već je to i mjesto za razonodu, uklanjanje stresa te povratak prirodi. Danas nije čudno što se sve više mladih okreće vrtu, pa čak i oni koji su oduvijek živjeli u stanu. Iako im možda ne uspije sve od prve, ne odustaju, pokušavaju ponovo - priča Silvija. Pri upoznavanju s novim biljkama, naglašava, treba biti pažljiv i oprezan. Naime, neke mogu biti otrovne ili imati otrovne inačice, stoga novu biljku iz prirode treba koristiti tek kada ju upoznamo.

Autor: Vlasta Vugrinec Foto: RGBStock.com