• Vjeran Piršić
  • 09.12.2015. 11:30

Budućnost Hrvatske je u zelenoj ekonomiji

Hrvatska proizvodi samo polovicu potrebnih količina hrane, a u isto vrijeme ima milijun hektara neobrađenog zemljišta.

Foto: Vjeran Piršić/Facebook
  • 302
  • 65
  • 0

Vjeran Piršić je jedan od istaknutijih aktivista civilnog društva u Hrvatskoj, s naglašenim ekološkim senzibilitetom. Rođen je u Rijeci, gdje je proveo dio djetinjstva, da bi se potom s obitelji odselio na Krk. Početkom osamdesetih godina prošloga stojeća upisao je studij matematike na Prirodoslovno-matematičkom fakultetu u Zagrebu.

Upravo tada, kako kaže, u život mu je veliki nemir unio pokušaj realizacije projekta Družbe Adria. Strah da će, saživi li taj projekt, Omišalj na Krku, koji je do tada bio uvozna, postati izvozna luka za rusku naftu te da će supertankeri s balastnim vodama, zagađenim različitim organizmima, ploviti Kvarnerskim zaljevom, potaknuo ga je na akciju.

Udruga je privukla mnoge domaće i strane ekologe

Pobunio se protiv toga i u prosincu 2002. godine osnovana je ekološka Udruga Eko Kvarner s ciljem da se spomenuti projekt zaustavi. Udruga se i danas bavi upoznavanjem javnosti s ekološkim problemima koji bi mogli narušili prirodni sklad te zalaže za veće korištenje obnovljivih izvora energije. S obzirom da su navedene teme također glavna problematika pariške konferencije COP21, s Vjeranom smo razgovarali o tom aktualnom događaju, kao i hrvatskoj poziciji u svemu tome.

Da nije bilo terorističkih napada u Parizu, puno nas bi sad tamo demonstriralo

Što je slijedećih dana potrebno napraviti na Konferenciji o klimi u Parizu, kako bi se postigao dogovor o ograničenju rasta temperature za 2°C?

Problem pariške konferencije jest činjenica da su sve delegacije došle s preddefiniranim stavovima. A kada imate takve stavove u vezi bilo čega, imate izuzetno suženi manevarski prostor. Na konferenciji postoji niz pitanja, primjerice, tko će smjeti emitirati koliko plinova, kakva će biti kontrola, koji će biti penali i slično. No, ono što je trenutno važno, jest umijeće diplomacije. Mi kao civilno društvo, imamo strateški smanjene mogućnosti nakon terorističkog napada u Parizu, jer se ne može napraviti marš s milijunima ljudi. A opet, teško je napraviti nešto iz Zagreba, s Krka ili recimo s Aljaske. Puno važnije je postići bilo kakav sporazum, jer njegova je implementacija sljedećih godina opet u domeni utjecaja nas obične, male ljude.

Koje rezultate pariške klimatske konferencije bi doživjeli kao uspješne?

Ne smatram sebe autoritetom koji bi bio mjerodavan odrediti uspješnost i neuspješnost, jer je referentnu točku postavila svjetska znanstvena zajednica (IPCC). Ono što mi možemo procijeniti, kao aktivisti i kao građani, jest činjenica je li pažnja javnosti dovoljno skrenuta na taj važan problem. Zapravo, na ovoj konferenciji najvažnije je da se problematika klimatskih promjena konačno nađe u fokusu interesa čovječanstva.

Lobiji plaćaju kampanje političarima, a oni onda igraju po njihovom

Koji su najveći izazovi i prepreke u procesu donošenja odluka na konferenciji?

Interesi lobija, kao i uvijek. Zadnjih 150 godina naš svijet funkcionira tako da određeni lobisti plate određene političare, pri čemu, ne mislim samo da ih korumpiraju, nego da plate i njihove predizborne kampanje, što je legalno i legitimno. Druga je stvar što je to dekadentno i nemoralno. Dakle, mi imamo situaciju da su političari dosada uvijek branili interese svojih sponzora, a s druge strane kompanije su generirale političare koji servisiraju njihove interese. I dok god imamo situaciju da ljudi koji nas vode, koji su izabrani ili na bilo koji način došli na vlast, nemaju javni interes kao primarni interes, mi kao građani imamo problem. I to je zapravo poanta cijele priče. Javni interes prije privatnog, to je aksiom koji treba doći do punog značenja.

Uz klimatske beneficije, koji bi bio ekonomski i socijalni učinak dogovora?

Bio bi dvostruk. Kao prvo, imali bi snažan razvoj zelene ekonomije i zelenog gospodarstva koje je samo po sebi daleko manje koruptivno nego dominanta velikih centraliziranih sustava, npr. nuklearne energije.

Autohone sorte treba čuvati, jer se lakše podnose klimatske promjene

Druga stvar koja bi se dogodila jest, da bi glavnina prihoda dolazila od zelene ekonomije. Npr. proizvodnja hrane od autohtonih sorti koje su same po sebi otpornije na klimatske promjene, na malim farmama koje su puno manje pohlepne od velikih mega kombinata i kompanija koje inzistiraju isključivo na GMO sjemenu. Dakle, u tom slučaju bi i profit, odnosno dobit, u zemljama poput Hrvatske ostao u rukama malog čovjeka.

Koja je uloga Hrvatske u pregovaranju?

Hrvatska bi mogla imati značajnu ulogu u smislu da se može dosta toga postići kad se za to založi više malih zemalja kao što je naša. Mi imamo, istina, zanemarivo malu emisiju stakleničkih plinova, no propustili smo šansu da budemo lider zemalja jugoistočne Europe. A mogli smo biti pokretač procesa u regiji koji bi potaknuli da se odmaknemo od neobnovljivih izvora energije. Pojednostavljeno, kada ima dovoljno sunca i vjetra na Jadranu, hidroelektrane u Bosni i Hercegovini mogu mirovati. Kada ga nestane na Jadranu, onda bi se to moglo kompenzirati hidroenergijom iz BiH.

Morali bi više surađivati s BiH, a učiti od Danske

Što možemo naučiti od drugih zemalja o smanjenju emisije stakleničkih plinova te korištenju obnovljivih izvora energije?

Vrlo jednostavno. Hrvatska može shvatiti da je jedini realni i brzi razvoj moguć u zelenoj ekonomiji, zelenoj energetici i zelenom gospodarstvu. Tu možemo kopirati iskustva manjih, pametnijih, zemalja poput Danske. Poanta je napraviti sustavnu tranziciju društva i pri tome razviti zeleno gospodarstvo.

Koji su po Vama glavni ekološki problemi Hrvatske i što bi prvo promijenili da možete?

Glavni ekološki problem Hrvatske je neshvaćanje činjenice da je nezagađeni okoliš naš glavni resurs, kako u proizvodnji hrane, tako i u turizmu. Dakle mi imamo crne točke kao što je Vranjic pored Solina, gdje problem stvara azbest i Bakarski zaljev s koksnim katranom, ali to je u biti pitanje tehnološke sanacije. No sam odnos Hrvatske prema okolišu je zapravo nakaradan. Nitko ne pita može li se uopće kod nas, uz našu nekonkurentnost u odnosu na, primjerice, neke ekonomije azijskih zemalja, doći do klasične reindustrijalizacije u prerađivačkoj industriji?!

Uvozimo polovicu potrebnih količina hrane, a imamo milijun hektara neobrađenog zemljišta

Recimo, formula je da Hrvatskoj trenutno nedostaje 50% hrane i 50% energije. To Hrvatska nema. No što imamo? Imamo više od milijun hektara neobrađenog poljoprivrednog zemljišta, gotovo pola milijuna radno sposobnih ljudi na burzi ili u prijevremenoj mirovini. Hrvatska ima sunca kao Abu Dhabi i dovoljno vjetra i vode. Dakle, Hrvatska se treba posvetiti razvoju zelene ekonomije kroz korištenje obnovljivih izvora energije, prvenstveno sunca i vjetra, te nešto manje geotermalnih izvora i biomase. Hrvatska treba početi proizvoditi zdravu hranu. To treba plasirati u turizmu te od toga izgraditi novi turistički brand.

Postavilo se i pitanje koliko je hrvatsko izaslanstvo na konferenciji COP21 u Parizu, kompetentno da nas predstavlja ako uzmemu u obzir njihove prijašnje odluke?!

Otvoreno ću reći kako je bizarno i cinično da Zoran Milanović, bivši premijer Vlade koja je svesrdno, ali srećom bezuspješno, pokušavala realizirati projekt termoelektrane na ugljen u Plominu i Pločama, te bušenje nafte u Jadranu, govori na otvaranju COP21 konferencije. On jednostavno nema legitimitet govoriti o klimatskim promjenama.

Razgovarao: Milan Mažar, Foto: Vjeran Piršić/Facebook


Tagovi

Vjeran Piršić Aktivist Eko Kvarner Konferencija o klimi Pariz COP21 Klimatske promjene Zeleno gospodarstvo Staklenički plinovi Danska BiH Zdrava hrana Zoran Milanović


Autorica

Sandra Špoljar

Više [+]

Autorica i upravna pravnica Sandra Špoljar dolazi iz Koprivnice, gdje je na razne načine, tradicijom i obiteljski, vezana uz poljoprivredu. Godinama je radila kao novinarka u informativnom programu HTV-a te za Plodove zemlje i Agroglas.

Izdvojeni tekstovi

Izdvojen oglas

KLUB

Prihrana :))