Bez udruživanja propast će i selo i poljoprivreda

Što raditi s malim poljoprivrednicima i koji su to stvarno mali? Ima netko 5 hektara ratarskih, pa hektar nekoga voća, ili dvije krmače, jednu kravu. Hektar, tamo, jutar vamo. To su pravi poljoprivrednici. Kako nam je rekao naš sugovornik Petar Pranjić, predsjednik udruge seljaka Brazda, radi se o vrijednim, čestitim i poštenim ljudima. Tu ne treba novaca. Treba dobre volje i udružiti te naše ljudi koji čuvaju život u ruralnim područjima zemlje. Imamo selo u kojem živi i radi 20 ljudi s par ili desetak hektara zemlje. Pa to je onda jedan pravi od 200 hektara. Oni će si još negdje zaraditi. To ne treba nikoga zabrinjavati. Ali to je jako mnogo hrane, i to zdrave i domaće. Zamislite selo gdje u 50 kuća imamo 100 krava. Pa to je onda bogato selo s bar 100 teladi godišnje, s mnogo mlijeka, sira i vrhnja. Ovako više nemamo ništa. No, Petar Pranjić iz Novoga Čeminca se ne miri s postojećom situacijom.

Mi smo prisiljeni da se udružujemo. U udruge, zadruge, klastere. Nije važno. Mala gospodarstva od tri, pet ili 10 hektara ne zanimaju nikoga, a posebice velike, a vidljivo je da ne zanimaju ni državu. To su vrijedni, marljivi i čestiti ljudi koji pošteno odrade i svoj, taj za mnoge, mali posao. Mi smo kao pčelice. 100 pčelica će napraviti kilogram meda. No, i mi tako radimo. Mnogo nas malih sa svojim kvalitetnim proizvodima probijamo tržište bez problema. Imamo svoje mjesto na tržištu. Naša pšenica završava u izvozu i ti kupci su sigurniji i pošteniji. Nema nikakvih smicalica. Robu vide i plate. Ona mora biti u standardima, ali ne možete očekivati da će vam poslije prišivati nekakve lomove ili tko zna što, ističe Pranjić pokazujući nam svoju mehanizaciju pod nadstrešnicama.

Tu su postigli brz dotok novca za razliku od drugih otkupljivača koji ih mjesecima cijede, kao i ovo naše ministarstvo s poticajima. Imaju svjetlo na kraju tunela, a ulaskom u Europsku uniju nadamo se još boljem plasmanu.

A važno je istaći da imamo kvalitetnu robu, posebno kvalitetnu pšenicu i u Europi ju vole. Jedna Austrija i Njemačka ne može proizvesti tu kvalitetu. Oni mogu proizvesti kvantitetu, ali takvu kakvoću ne.

Tu ćemo konačno imati i pravilnik koji je pošten, a ne da naše pšenice s 13 ili 14 posto vlage tumače kao vlažne i slabije kvalitete i manje ih plaćaju. Odbijalo nam se po 10 ili 20 posto na troškove sušenja kod naših otkupljivača. To se više neće događati jer je u Europskoj uniji važi pravilnik da je super kvaliteta pšenice s 14 i 15 posto vlage. A manji su parametri u primjesama, lomu i drugom. I gledajte - ako vam netko na vagon robe odbije 20 posto? Pa to je naša zarada. Tu smo mi razočarani. Borimo se ovih godina i dalje ćemo se boriti. Nije nama šansa samo plasman naše pšenice.

Naš je šećer najbolji

Pa i naša šećerna repa je izuzetne kvalitete i nema toga tko ne želi kupiti šećer iz naše šećerne repe. Ima najbolju saharozu a koriste ga i u farmaceutskoj industriji. Pa cijela hrvatska proizvodnja šećera je unaprijed prodana svake godine. Zapad nije lud i dobro znaju kakve mi resurse imamo. I zasigurno će i u Europskoj uniji će opstati sve tri šećerane. Ove godine zbog nemilih vremenskih uvjeta bilo je problema u prvoj fazi i sjetvi šećerne repe. Imali smo ekstremno mnogo vlage i naglo je došlo zatopljenje, a i bilo je nicanje repe pedeset ili šesdeset postotno, ističe naš domaćin.

Repe su krenule i onda se stvorila pokorica i spriječila rast, a i naglo zatopljenje pogodovalo je pojavi bolesti pipa, pa je što se tiče kemije potrošeno skoro 30 posto više novaca na taj segment u proizvodnji. I na žitaricama je bilo pjegavosti lista, hrđe i drugih bolesti više nego inače. Nije samo bio problem više potrošnje zaštitnih sredstava, već su ratari doslovce lovili i dane. Nije se moglo u polje i bili su, u da tako kažemo, 24 satnoj pripravnosti.

Zašto država ne stoji iza malih proizvođača i ne potiče njihovo udruživanje?

Država ciljano pogoduje krupnom kapitalu a to je vidljivo i u našoj zemljišnoj politici. I udruge i pojedinci mnogo smo truda ulagali da ih uvjerimo da se razbije taj model bodovanja kojim se favoriziraju veliki. Pa ne možemo mi konkurirati onima koji imaju sve od polja do prerade, i na kraju trgovine. Oni uvijek imaju bolji program i odnesu našu zemlju iz naših sela. Oni koji se bave ratarstvom samo, ili recimo mljekarstvom, nikada neće imati takav program i normalno da oni, veliki, dolaze u prvi plan. Tu je vidljivo da ni država, ni Jakovina, ni Vlada ne mare brigu o malom čovjeku, o selu, o ruralnom području naše države. Ako nemaju rješenja, ili ne znaju, pa neka prekopiraju od drugih kako se radi. Vrijeme je i za smanjenje PDV-a na repromaterijal i tako dati podršku ulaganju u proizvodnju. Ako smanjimo ulazne troškove u proizvodnji hrane, i ona bi za naše građane trebala pojeftiniti. Sada je situacija očajna. Pa u Slavoniji gdje se pšenica proizvodi plaćamo najskuplji kruh, a i mnogi su ovdje i doslovce gladni. I to svima prolazi tako samo kroz glavu i ništa ne reagiraju. Mora se više novaca ostavljati u tim sredinama jer doista nitko neće htjeti ovdje živjeti. Nijedna vlada nije ništa poduzela. Doslovce ignoriraju sela, a posebice Slavoniju i Baranju. Mi nemamo tu automobilsku industriju. Ali imamo proizvodnju hrane, tu zlatnu ravnicu i prekrasno plavo more i nevjerojatno je da se ti resursi ne iskorištavaju. Čak se 80 posto hrane u turizmu plasira iz uvoza. I strašno smo ljuti tvrdi Petar Pranjić.

Trgovački lanci grobari domaće industrije

Treba obavezati sve ove trgovačke lance na određeni postotak domaće hrane, a tako i turističke komplekse. Nije moguće da država daje kredite i poticaje za pripremu turističke sezone našim zajedničkim novcima, a oni se potroše na uvoznu hranu. To je sve ubilo naše selo i to nas je pokopalo i zato smo strašno razočarani. Nemamo izgleda stručnjake koji bi to sve povezali a što prije treba staviti struku na čelo pojedinih resursa a ne da se tu neki uče na nama. Počelo je još s Pankretićem. Stari je Joža Pankretić imao sve u malom prstu, ali iza njega je došao njegov sin i pokrenuo uništavanje svega. Na kraju je taj HSS pao na jednog zastupnika ili ni jednoga, a ovaj sadašnji ministar kao da ima zadatak da sve upropasti.

Autor: Damir RUKOVANJSKI