• Ferdo Bašić
  • 17.06.2018. 09:00

Akademik Ferdo Bašić: Za Hrvatsku su karakteristične tri vrste gladi u poljoprivredi - glad za zemljištem, mehanizacijom i agrokemikalijama

Možete misliti koliko je kod nas traktora koji su neiskorišteni. To sve košta, ljudi moraju vratiti kredite. Umjesto da ulažu u nešto što bi im donijelo dobit, taj im traktor predstavlja uteg. Za naša obiteljska gospodarstva su dovoljni mali traktori.

Foto: Maja Celing Celić
  • 3.075
  • 266
  • 0

Akademik Ferdo Bašić jedan je od autora dokumenta Regionalizacija hrvatske poljoprivrede, objavljenog 2001. godine. Deset godina poslije dobio je nagradu za životno djelo za cjelokupni znanstveno istraživački rad u području biotehičkih znanosti. Znanstvena grana kojom se i danas bavi je ekologija s fokusom na tlo. 

Radili ste na regionalizaciji hrvatske poljoprivrede. U kojoj je fazi danas taj dokument i kakav je danas odnos politike EU prema poljoprivredi?

Da, ja sam sa stručnjacima u to vrijeme bio jedan od najkvalificiranijih ljudi iz svih sveučilišnih središta Hrvatske koji je pripremio regionalizaciju poljoprivrede Hrvatske. To je dokument od preko 300 stranica. U njemu je izvršena inventarizacija regija, podregija, klime početkom stoljeća, raspoloživih kućanstava za poljoprivredu. Na osnovu toga smo dali ocjene, preporuke i smjernice za regionalizaciju. Taj je dokument dao odgovore na to što sijati, ovisno o prilikama, što popraviti da bi se stvorile prilike za neke druge kulture, što napraviti da se intenzivira poljoprivreda da bismo bili u rangu razvoja europske i svjetske poljoprivrede. U to vrijeme je Europa željela preuzeti primat u izvozu poljoprivrede u svijetu, no, tiho je odustala od toga. Često, kada sam na sastancima s ljudima iz EU, prigovorim zbog toga jer smo pošli s ambicijama vidjevši šansu za Hrvatsku. Hrvatska je onda bila u lošem stanju što se tiče poljoprivrede, a danas je u još gorem, posebno u odnosu na druge zemlje. 

Punuo ljudi danas napušta Hrvatsku. Kako gledate na tu situaciju?  

Meni je o toj temi jako teško i emotivno govoriti. Zašto se odlazi iz područja koja uopće nisu bez perspektive? Živio sam u vremenu i režimima koji po ničemu nisu bili obećavajući pa jedina varijanta koja meni osobno nije dolazila na pamet je bila napustiti zemlju. Razumijem da ljudi traže više standarde i da ne žele, kao što vidimo u zadnje vrijeme, raditi za malu plaću. Ljude treba platiti, ali o tome trebaju voditi računa oni koji vode ovu državu. 

Imaju li ljudi prevelika očekivanja jer na zemlji treba raditi, od 0 do 24, dati cijelog sebe? Ili je problem u državi koja ne stvara uvjete?

I jedno i drugo. Svaka zemlja koja drži do sebe vodi računa o tome da bude samodostatna u proizvodnji hrane. Ako nije tako, dogode se posljedice kojima svjedočimo. Ako nemate čvrstu odluku da proizvodite dovoljno hrane za sebe, onda nemate ni čvrstu politiku prema poljoprivrednom zemljištu, zaštiti okoliša, ulaganju u navodnjavanje, njegu tla, imovinske odnose. Mi još uvijek nismo razriješili pitanja tzv. državnog poljoprivrednog zemljišta. Treba nam 20 godina da se vratimo na iste pozicije na kojima smo bili. Tu je kriva isključivo vlast, i prijašnja i sadašnja. 

reba nam 20 godina da se vratimo na iste pozicije na kojima smo bili, ističe akademik Bašić

Što se tiče teškoća rada u poljoprivredi, to je prošlo vrijeme, danas postoji oprema, postoje strojevi, nema tu toliko problema koliko bi bilo ili ima negdje drugdje. Rad u poljoprivredi je po meni plemenitiji, raznovrsniji, manje dosadan i daleko sadržajniji nego svi druge djelatnosti gdje postoji jednoobraznost i rutina. U poljoprivredi rutine nema, to je čar i izazov. Da nisam ovo što jesam, vrlo rado bih bio poljoprivrednik. Uzgoj bilja ima jednu drugu dimenziju, djeca moraju znati kako bilje nastaje, od sjemena do ploda. Svako proljeće bi naš obrazovni sustav trebao organizirati edukaciju za djecu.  

A kada govorimo o kvaliteti tla, koliko možemo biti sretni što na ovom području tlo nije toliko zagađeno? 

Dobro ste rekli jer, kao prvo, možemo biti sretni što nam je kao narodu pripalo jedno krasno područje. Uživali smo u sreći, ali zanemarivali potrebu da ulažemo u navodnjavanje jer se u sušnim godinama šteta zaboravljala, i prirodna plodnost je donosila dovoljno da se pristojno živi i ima dovoljno. Do konca stoljeća smo bili izvoznici, s te smo strane sretni. No, s druge strane obrazovani ljudi nisu ulazili u poljoprivredu, malo je ljudi onovremeno bilo visoko obrazovano u poljoprivredi. Danas imamo vlasnike koji nisu obrazovani i ne vide potrebu i ne osjećaju opasnost od onoga što slijedi. A mladi, kada vide da vlast o tome ne vodi računa, ne mogu čekati. 

Tlo danas zahtijeva neke nove trendove pa se tako pojedini poljoprivrednici u svijetu odlučuju na neobrađivanje zemljišta, odnosno no till koncept. Kakvo je vaše stajalište o tome? 

Odmor zemljišta se nekada preporučavao. Čak je bio zakonom određen u, primjerice, židovskoj vjeri gdje su morali svake sedme godine ostavljati tlo da se odmori. Odmor je uvijek donosio biološku obnovu života u tlu. Međutim, moderno vrijeme i tržišni odnosi tražili su drugačiji odnos prema zemljištu kada morate isporučiti onoga s kim ste u ugovornim odnosima, vrši se pritisak kojega naši preci nisu poznavali. Dogodilo se i to da nam je stočni fond desetkovan. Dakle, tlo ne dobiva ono što je vjekovima dobilvalo nazad u obliku stajskog gnojiva. Organska tvar i život u tlu vezan uz organsku tvar postali su jedno od najvećih ograničenja u plodnosti tla i prijetnja svim aspektima pa se i klimatske promjene događaju u svjetlu tog problema.

Jedno od rješenja je no till koncept, izostajanje obrade tla. Obavlja se jednim jedinimi prohodom stroja koji je i sijačica koja prosije tlo, gnoji ga ispod i sa strane i iznad sjemena, prska sa sigurnim pesticidom i na kraju kombajnira. Dakle u jednom jedinom prohodu. Na to treba gledati pozitivno. Takva tehnologija s najmanje troškova donosi najveći profit, ali zemlji donosi manje hrane jer prinosi iz takvog uzgoja nisu tako veliki kao u konvencioalnoj proizvodnji. U Hrvatskoj, na čemu je najviše radio Osijek, izostavljena obrada dolazi u obzir na izvrsnim tlima kakvih je u 50.000 hektara u Hrvatskoj, na aluvijalnim tlima, ali i tada, ponovljam, s određenim rizicima za prinos. Gledamo afirmativno, nismo protiv, ali smo i oprezni. Primjerice, u  Daruvaru imamo zemljište za koje se smatra da nikako nije dobro za ovakav koncept. Tamo smo 23 godine uzgajali kukuruz bez obrade. Tek zadnjih 15-ak godina smo imali prinose statistički izjednačene s konvencionalnom obradom što nas je jako iznenadilo. 

Kako komentirate trend ukidanja velike mehanizacije? 

Za Hrvatsku su karakteristične tri vrste gladi u poljoprivredi. Glad za zemljijštem, često iracionalna. Glad za mehanizacijom, često iracionalna. I glad za agrokemikalijama jer nekada nije bilo novca za herbicide, mineralna gnojiva i slično. Svaka od te tri gladi ima svoje posljedice i refleksije na strukturu proizvodnje i rezultate. Ljudi su žurili jeftino kupiti velike traktore. Sjećam se, bili smo u Australiji na imanju koje se bavi samo uzgojem žitarica. Tada nam je vlasnik farme rekao da ako nemaš 10.000 hektara zemlje, ne kupuj traktor od 550 konjskih snaga koji je tada bio najveći na tržištu. Možete misliti koliko je kod nas traktora koji su neiskorišteni. To sve košta, ljudi moraju vratiti kredite. Umjesto da ulažu u nešto što bi im donijelo dobit, taj im traktor predstavlja uteg. Za naša obiteljska gospodarstva su dovoljni mali traktori, pogotovo ako će se ići na reduciranje obrade, koncept između izostavljene i konvencionalne obrade. Dakle, nekoliko zahvata manje od uobičajene obrade. No, tržište će samo prisiliti ljude kada za to dođe vrijeme. 

Za naša obiteljska gospodarstva su dovoljni mali traktori (Foto: Facebook/Tilmor)

Zašto se ljudi ne bi udružili u zadruge pa više njih koristili jedan traktor? 

Korištenje zajedničke mehanizacije kod nas nema tradiciju. Teško bi to zaživjelo. Budućnost će biti servisi koji će raspolagati sa cjelovitom mehanizacijom. Iznajmite traktor i kažete: Molim vas, tu i tu parcelu koja se nalazi na digitaliziranom programu, na njoj želim izvršiti obradu do 60 cm dubine, pognojiti s tim i tim. Ljudi se ne moraju ni vidjeti. Poljoprivrednik plati, servis kvalitetno obavi posao jer mu je u interesu da i drugi puta dobije posao. To će biti put i biznis i za jedne i za druge. Vlasnik nema nepotrebnu brigu o rezervnim dijelovima, prostoru i sl. Naša djeca će sigurno živjeti u drugačijem vremenu i strukturi, ali je to proces koji traje. 

Vratimo se malo na klimatske promjene. Kažete, nema dovoljno stajskog gnojiva. Istovremeno, nedavno je istraživanje pokazalo da stoka predstavlja 60 posto svih sisavaca, ljudi je 36 posto, a samo 4 posto divljih sisavaca. Kako to komentirate i koliki utjecaj na klimu ima spomenuti postotak stoke? 

Velika koncentracija stoke sa stajališta klime uvijek znači emisiju jednog od najsnažnijeg plina staklenika, a to je metan. On se u buragu preživača oslobađa u velikim količinama. Drugo, za uzgoj preživača potrebna je najskuplja hrana. Za prehranu junadi je potrebna velika površina i hrana je vrlo skupa. Navike će se vjerojatno morati preusmjeravati prema brojlerima. Piletina je najjeftinije meso. Jedemo previše mesa, a danas otprilike milijarda ljudi gladuje. No, to nije problem nemogućnosti globalne proizvodnje nego nemogućnosti proizvodnje tamo gdje se to događa. Radi se o socijalnim i političkim pitanjima. 

A kada govorimo o biogorivima i povećanju uzgoja uljane repice?

Mogućnosti Hrvatske za biogorivima su jako velike, od biljnih ostataka s marginalnih zemljišta do uljane repice. Primjerice, vegetacija uz željezničke pruge se uništava herbicidima. Tu biomasu uz pruge, ceste, u parkovima bi trebalo koristiti na pametniji način jer se može koristiti za biogoriva. 

Uzgoj repice za biogoriva je jako koristan jer repica inače jako popravlja tlo, pogotovo na sirovom tlu, gdje su izvršeni neki radovi. Također je jako dobra predkultura za tlo u dobrom stanju. Hrvatske mogućnosti su jako velike. Postoje i oni koji razmišljaju kako uljana repica uzima površinu za proizvodnju hrane, ali za to nije kriva repica nego neorganiziranost. Dilema gorivo ili hrana u Hrvatskoj ne postoji. 


Tagovi

Ferdo Bašić Akademik Intervju No till Regionalizacija Samodostatnost Biološka obnova Mehanizacija


Autorica

Maja Celing Celić

Maja je profesorica hrvatskog jezika i književnosti s dugogodišnjim iskustvom u novinarstvu. Također je hobi vrtlarica te urednica Agrokluba.

Izdvojeni tekstovi

Izdvojeni oglasi