"Ne može netko u prosincu imati povrće koje kod nas raste na proljeće. Ono nije došlo iz nekog staklenika u Ravnim kotarima nego iz uvoza", kaže OPG-ovka Drita Dunatov.
"Ideja da OPG-ovci moraju evidentirati robu koju prodaju, bez obzira prodaju li pravnim ili fizičkim osobama, je zanimljiva i razraditi ćemo je. Prvo moramo vidjeti je li ona moguća s obzirom na ustroj OPG-a", komentar je ministra poljoprivrede Tihomira Jakovine na nedavno aktualiziran problem šverca preko OPG-a na gradskoj tržnici u Zadru.
Na situaciju na crnom tržištu javno je upozorila prodavačica s tržnice i vlasnica OPG-a Drita Dunatov. Događa se da su nekadašnji prekupci, šverceri, na brzinu registrirali OPG i sada im služi kao paravan za daljnju prodaju.
Praksa je sljedeća. Netko ima 10-ak stabala masline, njivu od par stotina kvadrata na temelju kojih se upisao u Upisnik Obiteljskih poljoprivrednih gospodarstava. Tada kao OPG-ovac ima pravo prodavati maslinovo ulje, povrće i slično. Problem nastaje što OPG-ovci nisu dužni izdati nikakav račun ni potvrdu o prodanoj količini robe.
preko OPG-a treba stati na kraj
Potvrde izdaju eventualno ugostiteljima koji to zatraže od njih kada moraju pravdati svoje troškove u računovodstvu. Time se stvorilo plodno tlo za razvoj crnog tržišta i nelojalne konkurencije.
U teoriji onaj tko ima deset maslina, sto kvadrata zemlje može na pijaci bez problema prodati 200 litara maslinovog ulja lampante kvalitete, par tona krumpira, mrkve koje se skladištilo u hladnjačama drugih zemalja. Kada dođe inspekcija i carina da dokaže podrijetlo robe samo pokaže iskaznicu OPG-a, odvede ih svojih sto kvadrata polja, na deset maslina i kaže kako je sve što on prodaje njegovo. Nema podataka o prodanoj količini robe i nitko ne može postaviti pitanje kako je netko s 10 maslina proizveo i prodao 200 litara ulja.
Ovo je jedan dio priče. Drugi se odnosi na vlasnike obrta, kao i društva ograničene odgovornosti koji u svom vlasništvu ili nekom obliku najma imaju veće poljoprivredne površine.
Postoje također slučajevi kada ti isti osnivaju obiteljska poljoprivredna gospodarstva kako bi na veletržniciama ili mjestima gdje se više trguje s robom prodali dio svojih proizvoda po boljim cijenama nego što bi to u otkupu.
U ovom slučaju ne bi bilo ništa sporno da ne postoji sumnja da oni prodaju robe u većoj vrijednosti od 233.000 kuna, što je granica kada OPG mora ući u sustav PDV-a. Kada nema kontrole prodane robe i njene vrijednosti, širom su otvorena vrata da se država zakine za plaćanje poreza na jednom mjestu, a korištenje poreznih olakšica i odbijanja PDV-a za na drugim pozicijama. OPG-ovka Drita Dunatov prepričava svoja loša iskustva od strane nelojalne konkurencije na zadarskoj tržnici te predlaže rješenje problema.
"Ne može netko u prosincu imati povrće koje kod nas raste na proljeće. Ono nije došlo iz nekog staklenika u Ravnim kotarima nego iz uvoza. Treba svima uvesti fiskalnu blagajnu. Na taj način najbolje će se vidjeti koliko tko što prodaje, u koje doba godine i po kojoj vrijednosti. Zna se koliko se može proizvesti na jednom komadu zemlje. Kad su evidentirane prodane količine, ne bi bilo šverca. Isto tako vidjelo bi se koji OPG ne mora ući u sustav PDV-a, a koji treba", kaže Drita Dunatov.
prodanih količina OPG-a
Dodatan problem je što šverceri svojim načinom poslovanja ruše ugled proizvođačima koji igraju po pravilima. Kupci brzo shvate da im se pod krinkom domaćeg proizvoda po skupoj cijeni prodaje bofl roba, generaliziraju cijelu priču i etiketiraju većinu proizvođača kao švercere.
S druge strane, kupci su željni domaćih proizvoda što potvrđuje interes za kupovinom na zadarskoj Seljačkoj tržnici gdje postoji kontrola tko, što i kolike količine prodaje, pa čak i u nekim slučajevima po kojoj cijeni.
Pozitivnih primjera borbe protiv prekupaca i nakupaca te poticanje domaćih proizvođača ima u drugim hrvatskim gradovima. Vladimir Kovačević, prvi čovjek Agencije za ruralni razvoj Zadarske županije koja vodi projekt Seljačke tržnice, daje primjer iz Varaždina koji bi se mogao preslikati na Zadar.
"U Upravom odjelu za poljoprivredu Zadarske županije postoji registar poljoprivrednika i baza podataka. Dakle postoje parametri pomoću kojih bi mogli pratiti iskače li tko iz standarda.
U Varaždinu imamo dobar primjer. Varaždinska županija subvencionira troškove iznajmljivanja štanda OPG-ovcima koji se odluče ući u sustav kontrole prodane količine robe.
Također tim proizvođačima se omogućuje prezentcija njihovog domaćeg proizvoda kroz vizualni identitet štanda. Na taj način ih kupci prepoznaju kao proizvođače koji uistinu prodaju ono što su proizveli na svojoj zemlji i koji poštuju pravilnike o hrani", kaže ravnatelj AGRRA-e Vladimir Kovačević.
Tagovi
Autor
Marijan Pavliša
prije 10 godina
Ima tu brdo propusta i problema ali nikome nije stalo da se dovede reda ne samo na tržnice. Ako vlasnik OPG cijeli dan stoji na tržnici, pitanje je tko radi na polju. Istina je da nas ucjenjuju prekupci, trgovački lanci, restorani itd. jer ode u Metro ili negdje drugdje gdje je povrće na akciji i sruši ti cijenu. Mali OPG plaća PDV na sav repromaterijal i nemože pravdati dok oni veći u sustavu PDV mogu.Sustavom arkoda se vidi takoreć svaka stabiljka na njivama, vrlo lako se može ustanoviti ko je koliko proizveo, a fiskalna blagajna je prića za sebe. Dođeš kod frizera nema račun a zaradi tjedno koliko neki od nas cijeli mjesec a birtije da ne spominjemo.Prićali smo o tome puno u min. poljop. al sad mi je stvarno dosta.
Ante Vidović
prije 10 godina
Đuro, meni kao autoru ovog teksta nije problem kada mi na pijaci prodaju mrkvu koja je kupljena na veletržnici od nekoga tko ju je izvadio na polju 10-15 kilometara od grada. Problem je kad je ta mrkva prošla par tisuća kilometara i bila pola godine u hladnjači, a meni se servira kao "izvorno Hrvatska".Priča koju si ti u komentaru prezentirao, da se uvođenjem reda ugrožavaju oni s najmanjim količinama i asortimanom, najviše ide u korist švercerima i drugim koji love u mutnom. Takvi će sigurno ponavljati kako se uvođenjem fiskalnih blagajni ugrožavaju socijalno osjetljive skupine. Sigurno će potencirati atmosferu straha kod žena koje kupe dva kilograma blitve od drugog da popuni svoj štand kako bi nešto prodale i kupile djeci ručak. Neće to sigurno napraviti iz ljubavi prema njima nego da zaštite svoj šverc gdje zarađuju na maržama.