• Pčelarstvo Priljeva
  • 06.09.2021. 13:30
  • Sisačko-moslavačka, Petrinja

Iako slijep, Đuro Priljeva već 22 godine uspješno se bavi pčelarstvom

Postoje ljudi koji jedva čekaju reći 'ja to ne mogu, ja to ne znam' i tako se rješavaju posla, a ja sve što mogu odradim sam, kaže i pita zašto ne postoji prilagođeni program pčelinje škole za slijepe i osobe s drugim zdravstvenim poteškoćama?

Foto: arhiva obitelji Priljeva
  • 458
  • 515
  • 0

"Prilikom osnivanja OPG-a traži se pčelarska škola, no nitko ne razmišlja o slijepima ili, recimo, ljudima u kolicima“, kaže nam Đuro Priljeva, pčelar iz Petrinje koji iza sebe broji 22 godine iskustva u pčelarstvu iako ne vidi. Na edukaciju je išla supruga, ali nemaju svi priliku snaći se na takav ili sličan način, nastavlja.

Ističe i kako se jedno vrijeme bavio izradom suvenira od kojih su neki bili proglašeni autohtonim petrinjskim suvenirima. "Jednoga dana se netko dosjetio da i za to treba imati završenu školu, no opet se zaboravilo na ljude kao što sam ja“, negoduje. Naime, velikim dijelom se time bavio upravo on jer voli raditi rukama, posebno s drvom. Kaže da su na kraju odustali, ali ga je cijela situacija dosta pogodila.

"Ideju i sposobnost ili imaš ili nemaš. Ako nemaš, niti jedna edukacija ne može ti pomoći“, kategoričan je.

Presudna je dobra volja

Prvih nekoliko godina obitelj Priljeva je pčele držala na okućnici. Kada su došli do 30-ak zajednica, shvativši da od stacionarnog pčelarenja u gradu nema značajnije koristi, odlučili su ih seliti. Trenutno rade sa 60 zajednica, a najviše su ih u jednom periodu imali 120. Zadnjih godina pčele su stacionirane u Zrinskoj gori.

"Postoje ljudi koji jedva čekaju reći 'ja to ne mogu, ja to ne znam' i tako se rješavaju posla, a ja sve što mogu odradim. Moji prijatelji znaju da se, kada pitam za pomoć, radi o nečemu što zbilja ne mogu sam. Tako sam naučen odmalena“, opisuje.

Nastavlja da prilikom rada u pčelinjaku supruga otvori košnicu, izvadi okvir i pregleda leglo. No, nastavak treba dignuti, pomaknuti u stranu, što nije baš lagano. Za to ne treba vid, već samo jake ruke. "Ja sam taj koji nastavak pun meda nosi u prikolicu, istovarujem stvari, prenašam ih.. Puno je poslova za koje vid nije presudan već je dovoljna dobra volja“, govori i dodaje da je svakodnevno u pčelinjaku pa se savršeno snalazi u prostoru.

Život je izazov

Đuro je već s tri godine polako počeo gubiti vid i nositi naočale. "Morao sam se izboriti za svoje mjesto pod Suncem, maksimalno se angažirati da bih lovio korak s ostalima“, kaže. I u tome je uspio. Nedostatke je zanemario i posvetio se prednostima.

Košnice vrijednog pčelara 

Nakon završene gimnazije i srednje tehničke škole za telefoniste počeo je raditi u struci što je trajalo do rata, no kasnije više nitko telefoniste nije trebao i država ga je odlučila umiroviti. Primao je manje od 500 kuna mjesečne naknade.

Slijepom osobom se smatra ona kojoj je ostalo do pet posto ostatka vida, što je on tada imao. To je bilo dovoljno da, na nagovor ujaka pčelara, krene njegovim stopama. "Nećeš ti meni hodati po gostionicama, tu imaš pčele i bavi se njima“, bile su ujakove riječi. Radilo se o osobi s kojom je Đuro odrastao i koja je znala njegove mogućnosti.

Ostatak vida je dosta dobro iskoristio da stekne osnovna znanja - pročitao je svu dostupnu literaturu tako što je na internetu povećavao slova do veličine 18 i više. "Uspio sam u nekoliko godina saznati sve što se saznati dalo“, navodi.

Sam izradio košnice

Polako se zainteresirala i supruga pa su nastavili tako da je on odrađivao sve što je mogao sam, a ostalo ona.

"Valja razbiti predrasudu o tome tko je pčelar. Pretpostavka je da je to onaj koji otvara poklopac na košnici. A što s ostalima koji vrcaju, toče med u staklenke, pakiraju? Da bi sve funkcioniralo, svašta treba prirediti prije otvaranja košnice kao i poslije“, govori. Naime, supruga rastoči med u staklenke, lijepi etikete, dočeka svakog kupca, a ne vide ju kao pčelarku.

Njih su dvoje odlično usklađeni. On bez problema čisti dijelove košnice te pod prstima osjeti kada je posao završen. Rezanje starog voska iz okvira i topljenje je moguće odraditi bez gledanja. Prilikom užičavanja, žicu uvodi supruga, a on je zategne. "To radimo serijski i zaista nam ide brzo“, kaže.

Prisjeća se početaka kada su košnice bile vrlo skupe, a njegova mirovina izrazito niska, pa nije imao izbora nego izraditi ih sam. Stolaru je samo odnio daske na 'hoblanje'.

"Rezanje, krojenje, spajanje, lijepljenje – to je bio moj dio. Kolege i prijatelji su mi uskočili pri izradi raznih alata za olakšavanje posla. Za većinu onoga što ne mogu, moram pokušati naći način na koji bih mogao. Mnogi kolege koji imaju zdrave oči, nakon što su vidjeli kako sam si složio cirkular, krenuli su raditi na moj način“, priča i pojašnjava da su uvidjeli koliko su tako u radu brži.  

Održavali radionice za djecu

Svoj nedostatak je iskoristio kako bi drugima koji su u istoj situaciji približio svoj rad i zainteresirao ih za pčelarstvo.

Obitelj je duže vrijeme održavala edukativne radionice u sklopu kojih su na njihov pčelinjak dolazila djeca iz Udruge slijepih grada Siska i Sisačko-moslovačke županije. U jednoj od njih djeci je približeno pčelarstvo kao njihovo moguće zanimanje.

"Radionicu sam održao na način koji sam smatrao najprikladnijim kako bi što bolje shvatili pčelarenje i od kojih se sve elemenata taj posao sastoji. Naime, sve smo radili taktilno – djeca su dobila svaki dio košnice zasebno da bi osjetili pod prstima što je to. Naučili su što je podnica, nastavak, okvir, kako izgleda prazan okvir, a kako kada je u njemu žica. Sve su mogli osjetiti pod prstima, vosak, saće, med“, opisuje Đuro.

Brojni proizvodi nastaju na Pčelarstvu Priljeva 

Obukli su ih u pčelarska odijela i odveli do košnica gdje su, prislonivši uho, mogli čuti zvukove koje pčele proizvode, dok im je on opisivao njihov život i kako nastaje med. Čak su ga imali priliku vrcati, a izvrcano odnijeti kući.

"Prvi puta su doživjeli da im se nešto objasni na njima potpuno prihvatljiv i jasan način, bio im je to doista poseban doživljaj“, prisjeća se i dodaje da je s njegove strane sve odrađeno volonterski.

Surađivali su i s Udrugom za izvaninstitucionalni odgoj i obrazovanje iz Prnjavora Čuntićkog kamo dolaze djeca iz metropole na nastavu u prirodi. Također nekoliko godina i s Gradskom knjižnicom i čitaonicom Petrinja na projektu namijenjenom osnovnoškolcima gdje su u prostoru knjižnice simulirali rad na pčelinjaku. Donijeli su košnice, neke djevojčice i dječake obukli u pčelarsku odjeću i dali im dimilice, a oni su ostalima demonstrirali kako funkcioniraju.

"U taj projekt je u tri godine bilo uključeno oko 400 djece, a radilo se o puno malih grupa“, doznajemo. Sličnih aktivnosti je bilo još.

Snašle ih brojne nedaće

Osvrnuo se na potrese i druge nedaće te naveo da je u proljeće situacija djelovala jako loše. "Nismo znali kako će pčele reagirati. U svoj dostupnoj literaturi navodi se da u zimskom periodu traže mir i tišinu, da se s košnica niti snijeg ne struže, dakle ne raditi ništa što ih uznemiruje. A mi smo imali potres 6,3 i kasnije niz manjih, ali čestih“, govori.

Dodaje da u prosjeku bude 3-4 potresa tjedno, ali se ne spominju, osim kada je neki značajniji. No, pčele ih sve jako osjete. "Nitko nije mogao pretpostaviti kako će reagirati, na kraju se pokazalo da su one u košnicama koje nisu bile porušene, tu situaciju savim solidno podnijele“, doznajemo.

Proljeće je bilo neobično, imali su vrlo dobar proljetni razvoj, sve proljetnice su dobro medile i košnice su bile pune. Kada krene bagremova paša, cvjetni proljetni med inače vade van. No došao je problematični travanj koji je bio hladan i kišan radi čega je bagrem stradao.

"Na našem području ga uoće nije bilo pa nismo vadili cvjetni med nego ga ostavili pčelama. Ali nije bilo dovoljno i dodatno smo ih hranili pogačama i šećernim sirupom. U tom periodu je bilo puno legla, zajednice su bile razvijene da unesu ogromnu količinu bagrema jer nam je to glavna paša. A bilo je u potpunosti bespašno. Nismo niti jedan okvir bagrema izvadili“, povjerava nam.

Kasnije su krenuli kesten i lipa, zamedilo je prosječno, ali nisu vrcali koliko bi mogli jer su morali ostaviti kao zamjenu za bagrem. Sebi su izvadili malo, možda trećinu od uobičajenog.

"Poslije kestena više nemamo paše, može biti livade, djeteline, ali to je malo i pčele će unijeti tek toliko da imaju nešto za sebe. Mi smo s vrcanjem ove godine završili“, zaključuje i dodaje da su kolege koji su selili puno bolje prošli.

Fale još samo skakavci, šali se

Cvjetnog meda i bagrema nema, kestena ima cca 1/3 količine neke prosječne godine. A posao se morao odraditi kao da su vrcali sve navedene paše. Treba redovno dolaziti na pčelinjak, a potrošilo se i za dohranu.

"Nakon svega što nas je snašlo, kažem da nam samo još skakavci fale“, nalazi snage za humor prisjećajući se kako su prije par godina imali četiri poplave, a voda im je ušla i u kuću. Čovjeka to sve izmori, priznaje Priljeva.

Godina nije bila laka za pčelarenje, posebice u petrinjskom kraju

Govori da je opet treslo noć prije našeg razgovora, epicentar je bio nekoliko stotina metara od njihove kuće u Petrinji. Poslije onog od šest, ovaj je trajao najduže. Ne zna koliko sekundi, ali su bile strašno duge, povjerava nam. Radi blizine je tutnjava bila izuzetno neugodna, slušali su kako stijene stružu jedna o drugu, a nakon trešnje tutnjanje se nastavilo.

Na kraju razgovora je poželio zamoliti poljoprivrednike i hobiste koji na okućnicama imaju ukrasno ili drugo bilje da pripaze čime i kada ih tretiraju i da, ako ikako mogu, susjeda pčelara obavijeste o tome jer im pčele često stradavaju. Smatra da bi uz malo više razumijevanja i suradnje situacija mogla biti daleko bolja.


Fotoprilog


Tagovi

Đuro Priljeva Pčelarenje Potres Slabovidne osobe


Autorica

Blanka Kufner

Više [+]

Završila je Upravno pravo i Menadžment u turizmu, a posebno ju zanimaju teme vezane uz ruralni i održivi turizam te sve što se tiče ekologije i očuvanja prirode. Misao vodilja: "Čovjek pripada prirodi, a ne priroda čovjeku - prirodu nismo naslijedili od predaka, nego posudili od unuka."