Goran Tvrdić: Med kao i Hajduk živi vječno. Jasno pravi med, ne i paštroć

Kažu da je Papa Pio IX. tamo negdje 1876 godine primio poseban dar s otoka Šolte.

Zapravo radilo se o jednoj posudi meda od samoniklog ružmarina "slatkog k'o cukar, a mirisnog ka' ljiljani od svetog Ante", čije je darivanje s otoka do Vatikana tada zabilježila "Katolička Dalmacija“. Navodno se papa kasnije zahvalio šoltanskim pčelarima i blagoslovio njih i njihov trud.

Godinu dana ranije, točnije 1875. pčelari sa Šolte udružili su se u svojevrsnu zadrugu ili danas kako to zovu, konzorcij, tada prvi na svijetu. Cilj je bio javnost u domovini i svekolikom austrijskom carstvu pod kojem se šezdesetak godina ranije našla i Hrvatska, upoznati s dragocjenostima svog otoka čija su ljekovita svojstva bila na glasu još u doba Rimljana.

I nije to bez osnove. Da je njihov med najbolji na svijetu ili bar jedan od tri takva proizvoda podatak je izdavačke kuće Hoepli iz Milana koja je u svojoj knjižici o medu, objavljenoj tamo iza zadnjeg svjetskog rata, uvrstila tri najpoznatija na svijetu. Onaj s Olimpa u Grčkoj, tobože jedan iz Španjolske kojem se ne zna ni imena ni simena, i kao treći, med od ružmarina, nazvan Olintio s otoka Šolte.

Zato se ovim provjerenim proizvodom, koju godinu kasnije na prvom kongresu dalmatinskih pčelara proglašenim najboljim na svijetu, boljim i od onog s grčkog Olimpa, redovito sladila carska obitelj u Beču. I car Josip i Marija Terezija shvatili su značenje i važnost medonosnog ružmarina pa su ga redovito naručivali od šoltanskih pčelara.

Olintio je i dalje najtraženija vrsta meda

Danas kada u Šolti obilježavaju 150 godina od osnivanja prve pčelarske zadruge, Olintio je i dalje najtraženija vrsta meda. Nažalost, od nekadašnjih šestotinjak pčelara i preko dvije tisuće košnica, otočno "zlato“ teče tek iz tristotinjak košnica čijih tek desetak vlasnika i danas "kradu“ pčelama njihov trud i muku.

Jedan od njih je i Goran Tvrdić iz Grohota, nagrađen posebnim priznanjem tijekom manifestacije Suncokret ruralnog turizma održane u Vukovaru.

"Nažalost, danas 150 godina nakon ciljanog udruživanja naših pčelara i tisućama godina nakon što je slatki nektar s našeg otoka počeo teći diljem Europe i svijeta, pčelara je sve manje. Tada je u najboljim vremenima svaka kuća imala po nekoliko košnica. Cijelo mjesto je živjelo od meda, voska, propolisa... Danas je tako kako je", kaže Tvrdić čije su teglice meda unatrag nekoliko godina na zanimljiv način ušle u kućanstva diljem svijeta.

On je izdanak, odnosno treća generacija pčelara obitelji Tvrdić na Šolti koji se tim poslom u kontinuitetu bave preko devedeset godina.

"Prvi iz Splita na Šoltu došao je moj dida. Ne iz razonode, već zbog pčela, jer je bio seleći pčelar. Pošto se tim poslom počeo baviti tamo negdje od 1934. stalno je premješta pčele iz mjesta na mjesto. I tako negdje prije sedamdesetak godina došao je za samoniklim ili divljim ružmarinom. Pogotovo što ga je u to vrijeme na otoku bilo uistinu obilje", priča nam.

Prepoznavši značenje ove biljke i njegova svojstva, djed i otac su kupili zemlju od vlasnika gdje su do tada, uz njegovo dopuštenje, držali košnice. I od onda do sada proteklo je puno godina.

"Iako smo fetivi Splićani, prodao sam stan u gradu i zadnjih dvadesetak godina zajedno sa suprugom živim u Grohotama i bavimo se isključivo pčelarstvom od čega i živimo", dodaje Tvrdić koji za sebe kaže da je "kradljivac“ meda. I ne samo njega, jer iako najpopularniji, taj pčelinji proizvod nije dovoljan za preživjeti. Zato "krade“ i ostalih šest proizvoda. A to su med, cvjetni prah i propolis, matična mliječ, vosak i pčelinji otrov.

Dajmo pčelama šansu

Trenutno imaju sedamdesetak košnica. I više ih ne sele. Upravo iz tog razloga što su svijetu i gradu prezentirali jedan novi projekt svojevrsnog stacioniranja pčela na jednom mjestu pod nazivom "Dajmo pčelama šansu“ za koji su dobili nagradu u gradu na Dunavu.

Pošto život piše romane, tako je bilo i u njihovom slučaju.

"Do prije nekih petnaestak godina, bilo smo doslovno pčelari. Transportirali pčele, proizvodili med i ostale pčelinje proizvode i prodavali na veliko. Sve dok se moj sin, četvrta generacija pčelara naše obitelji, nije dosjetio da bi možda ljudima mogli davati nekakvu edukaciju na temu pčela. Moja prva reakcija bila, ma tko će ti doći na otok slušati o pčelama. Danas se priča, o sirevima, vinu, maslinovom ulju, ali o pčelama? Sumnjam", opisuje nastank ideje.

Srećom, kaže, nisu odustali. Ubrzo je naučio engleski, opet zahvaljujući njemu. Podučio ga je sin i kako sve to prezentirati. Posložili su priču i krenuli s poslom. "Prvih par godina nije bilo nikoga da nas sluša. Desetak godina kasnije ta naša misija doživjela je procvat. Sada se kroz naše imanje "zavrti“ tri, četiri tisuće gostiju iz cijelog svijeta samo da svjedoče priči o pčelama. Bilo preko agencije ili individualno dolaze tu u našu učionicu. Nekada u grupi bude i do trideset ljudi, nekada samo dvoje. Nebitno je. Ono što je važno to je da ljudi iz Japana, Amerike, Skandinavije ili Australije poslušaju što pčela nama znači", zadovoljan je ovaj danas na otoku najprepoznatljiviji uzgajivač pčela.

Guinnessova knjiga rekorda

Tijekom godina njegovog prezentiranja javnosti o važnosti pčela u prirodi kojima prvenstveno treba zahvaliti za oprašivanje tek onda za njihove proizvode, došao je na ideju da mu gosti otkud god da dolazili, donesu ili pošalju teglicu meda iz svoje zemlje. Ne bi li na taj način došli i u Guinnessovu knjigu rekorda. Cilj im je da budu možda jedini pčelari na svijetu s jednom značajnom kolekcijom meda iz cijelog svijeta.

Ta ideja ubrzo se pokazala itekako prihvatljiva. Uzorci su počeli stizati sa svih kontinenata. Tako da sada imaju preko sedamsto bočica raznih vrsta meda.

"Ljudi sa svih šest kontinenata počeli su slati med. Jedino ga nemamo s Antartika. Oni taj poziv mogu vidjeti i na našim web stranicama. Zamolim ih i prilikom dolaska na naše imanje da kupe kod lokalnog proizvođača med i da nam ga pošalju, pa i najmanju bočicu. Ne toliko zbog Guinnessa koliko da pomognemo i tom proizvođaču", kaže.

Glavnina, dodaje, je došla putem pošte. Ljudi možda plaćaju skuplju poštarinu nego je vrijednost toga paketa, ali šalju da doprinesu našoj priči.

"Važno je kazati da nijedan nisam kušao. Jer med kao i Hajduk živi vječno. Jasno pravi med. Ne i paštroć", smije se Tvrdić.

Ne dopala te već dopala mi se Šolta

Ideja je, kada prikupe tisuću staklenki, prijavljuju se na natjecanje. "I znam tko će pobijediti! Ne ja, već ružmarin med s otoka Šolte ponovo će biti najbolji na svijetu i tako vratiti staru slavu", ciljevi su obitelji Tvrdić na što su itekako ponosni.

Jednako kao i na znamenitu obljetnicu, sto pedesetu godišnjicu organiziranog pčelarstva na otoku. Ta dugogodišnja povijest kada se pčele nisu prehranjivale šećernim pogačicama i kada se vosak koristio za voštane svijeće jer nije bilo električne energije, govori da je Šolta uvijek bila ispred svog vremena. Bez obzira na onu poštapalicu, dopala te Šolta, što na otoku sada pokušavaju preinačiti na onu, dopala mi se Šolta.

Niče veliki vinograd na Šolti gdje autohtone sorte sade na starohrvatski uzgojni oblik

Zato naši domaćini pozivaju da ju ne gledaju više s ponistre već da dođu na otok. Pogotovo zato što pokušavaju zajedno s otočnom turističkom zajednicom dostojno obilježiti tih 150 godina ne bi li na taj način pokušali relativizirati tu priču i potaknuli i druge da se ponovo vrate pčelarstvu s obzirom na tradiciju i kvalitetu otočnih pčelinjih proizvoda. Posebno iz razloga da se cijela ta priča može spojiti s turizmom, što bi sigurno dalo rezultata.