Afrička svinjska kuga će nas natjerati da reduciramo populaciju divljih svinja. Prilika je za progovoriti o drugim štetama u poljoprivredi koje predugo toleriramo. Je li došlo vrijeme obračuna i s drugim zvijerima?
Recentni slučaj s afričkom svinjskom kugom i ulozi divljih svinja u širenju zaraze, pokazao je da nismo dobro izbalansirali divlji i kultivirani životinjski svijet. Više je primjera gdje smo promašili mjeru, gdje smo pokušavajući održati prirodu počeli štetiti čovjeku.
Prije nego pročitate moj grubi napad ostima na slatke dupine: ja prvi podržavam održivost - snimam videa kako peglati da se troši što manje CO2, razdvajam otpad, skupljam tuđe smeće oko zgrade, ponekad se vozim biciklom, javnim prijevozom i BlaBla carom. Usprkos tome što vjerujem da nas neće biti kad nestanu pčele, postoji neka mjera gdje divlji svijet bespotrebno ugrožava ljudski svijet. Meni se čini da smo tu mjeru davno prešli kad se radi o nekim kategorijama životinja.
Divlje svinje već godinama rade veliku štetu hrvatskoj poljoprivredi. Postoje područja Hrvatske koja svoj kukuruz drže ograđenim u električne pastire, što samo djelomično rješava probleme, a poskupljuje proizvodnju. Problem je to na koji poljoprivrednici ukazuju već duže vremena, ali koji se u praksi nije rješavao. U ovom trenu na divlje svinje se pokazuje kao na jedan od vektora širenja virusa ASK, te ćemo po hitnom postupku smanjiti njihovu populaciju.
Ministri će narediti vojsci i lovcima da pucaju, populacija će se smanjiti, time i njihov utjecaj na širenje ASK-a. Koletaralna korist je isto tu - smanjit će se i uništavanje usjeva poljoprivrednika.
S obzirom da je tema vruća pa smo možda otvoreniji za promjene, istaknuo bih još neka područja gdje mislim da smo promašili mjeru održivosti, i gdje se čini da smo prirodi dali pretjerano ustupaka pred društvom.
To su prekomjerne količine tune i dupina u Jadranskom moru što negativno djeluje na populaciju plave morske ribe. Što znači da naši ribari manje love, da naše prerade manje prerađuju. A svi znamo što to znači za zaposlenost, punjenje proračuna, ekosustav ribarske industrije u RH. O tome je više pisao Neven Bosnić, čiji članak “Gdje je nestala srdela” predlažem da pročitate ako već niste.
Ostajemo u ribarskom sektoru. Kormoran, neprijatelj broj 1 slatkovodnog ribnjačarstva godišnje napravi višemilijunske štete na hrvatskim ribnjacima. Populacija kormorana je porasla toliko da ugrožava slatkovodno ribnjačarstvo i povezane ekosustave poput turizma u Slavoniji i Baranji. Pročitajte više i o toj temi.
Vuk se isto raširio po Hrvatskoj u mjeri koja je počela ugrožavati ovčarstvo, ionako klimav sektor. Evo malo više i o ovoj temi.
Sad kad smo krenuli tamaniti divlju svinju, zašto ne nastavimo s kormoranima, tunama, dupinima i vukom? Zaštita prirode je OK, ali ne nauštrb čovjeka. Promašili smo mjeru i taj promašaj dovodi do povlačenja čovjeka iz ruralnog prostora. Sad je vrijeme za promijeniti mjeru, te i ubuduće raditi korekcije - bilo minus ili plus. Izbor je naš, želimo li stvarno toliko dupina koji pojedu 55.000 tona plave ribe godišnje ili želimo da naši ribari i dalje love srdelu i inćuna, da rade naše prerade duž obale? Želimo li kolonije kormorana ili želimo jesti slavonski fiš od slavonskog šarana? Želimo li domaće janje ili domaćeg vuka?
Poljoprivredne priče Ivana Malića možete pročitati i na njegovu blogu.
Moramo čvršće upravljati zapuštenim prostorom, inače uskoro neće biti čovjeka u njemu.
Kako bi zapjevao pok. Coce, veliki ljubitelj slatke janjetine i ljuta fiša: Špurtilom i ostima, dobit će po kostima.
Tagovi
Autor
