Zašto kažemo ne zadrugama?

Zašto kažemo ne zadrugama i kako ući u poljoprivredu bez zemlje? 

Mislim da je pozadina problema vezana uz to, da bi postali članovi zadruge, moramo priznati da nam je potrebna pomoć u nekom segmentu našega poslovanja. 

Upravo primanje pomoći, taj čin “zaduživanja” je prepreka za napredak naše proizvodnje. Iako vani stvari savršeno funkcioniraju u svakojakim oblicima zadruga, kod nas ta priča ne prolazi. Problem je izgleda u tome što smo preponosni.

Ponos ili poniznost?

Taj je ponos vidljiv kroz akumulaciju sve većeg broja strojeva i priključaka; čak i pod cijenu opstanka našeg imanja. Život nam svima prođe u kreiranju “savršenog” gospodarstva, provodeći dragocjeno vrijeme za “zaokruživanje” priče - kad skupimo strojeve za obradu, trebaju nam strojevi za transport. Kad smo riješili transport, bilo bi dobro imati svoje skladište. Pa kad je gotovo skladište, trebala bi nam i sušara. Možda i pokoja linija za preradu. Naravno, treba onda razviti i vlastiti brend. Pa na priču o marketingu ode vremena kao za sve ovo do sada zajedno.

I u konačnici smo u toj strci frci panici protratili život. Umjesto da smo kroz poslovanje stekli 5 poslovnih partnera, prijatelja, s čijim smo obiteljima surađivali cijeli život, mi nismo imali vremena niti za vlastitu obitelj. Upravo zbog toga što nam je bilo teško zatražiti pomoć. I osnovati zadrugu. Ne mora zadruga brojiti 500 članova. Minimalan broj za osnivanje je 7 ljudi. Pa to mogu dvije obitelji osnovati, i već je “borba” puno lakša i zabavnija.

Kako početi s poljoprivredom bez zemlje? To je pitanje s kojim se često susrećem. Moje mišljenje je da prvo treba imati viziju, izučiti materiju što detaljnije, a onda potražiti pomoć. Sasvim je normalno da u početcima nemamo sve potrebne resurse, niti dovoljno znanja za realizaciju naše ideje. Upravo odlaskom kod iskusnih, uspješnih ljudi, prezentirajući im svoju viziju, želju te spremnost za primanje pomoći, pokazujući da smo uložili značajne napore u istraživanje svih potencijalnih prepreka do kojih može doći kod realizacije projekta, otvaramo vrata vlastitom uspjehu.

Priznajmo si da svoje mane skrivamo neopravdanim ponosom

I tu se provlači priča o zadruzi. Velika većina poljoprivrednika muku muči sa radnom snagom. Pa zašto član zadruge ne bi bio netko tko možda nema zemlju ni mehanizaciju, ali ima volju, želju i ideje koje bi drastično unaprijedile tehnologiju proizvodnje unutar navedene zadruge? Upravo takva vrsta odnosa nam omogućava i primanje i pružanje pomoći. A mislim da su to dva najljepša iskustva u životu.

Društvo prolazi krizu jer mnogi smatraju da ne trebaju pomoć. Za njih pomoć znači priznavanje svojih manjkavosti. Priznajmo si da svoje mane skrivamo neopravdanim ponosom. Da često žudimo za tuđom pomoći, ali ju se isto tako bojimo prihvatiti. Mislim da je trenutno nevjerojatno naopaka situacija u našemu okruženju - broj ljudi koji je spreman pomoći je itekako veći od broja ljudi koji su spremni tu istu pomoć primiti. Fali nam jedna ključna osobina - a to je poniznost.

Nikada neću zaboraviti dan kada sam imao možda 10 godina te pješke išao u školu. Na putu do škole se nalazilo brdo na kojem sam ugledao staru bakicu, kako se polako uspinje. Za sobom je vukla ogromni kofer. “Mogu li vam pomoći ponijeti kofer na stepenice” riječi su koje su same izašle iz mene. Baka je bila presretna i dozvolila mi da joj pomognem. Naravno da taj čin meni nije predstavljao nikakav teret, a bakine rječi hvale su mi punile dušu. To je trenutak u kojem sam bio ispunjen enormnom količinom radosti i siguran sam da ću ga pamtiti zauvijek.

Ekipa malobrojnih negativaca je stvorila izrazito lošu klimu oko poljoprivredne proizvodnje. Ali što više kontakta ostvarujem, sve je veći broj onih koji su voljni, spremni pomoći. Razlika je samo u tome što je ovim negativcima dan medijski prostor, dok za ove pozitivne nitko ne mari.

Ono što želim istaknuti je da, iako sam ja ponudio pomoć, baka je, kao većina ljudi koji danas žive, mogla reći, hvala ti sinko, ali mogu sama. Kao što zasigurno i može, budući da se tim stepenicama sigurno često penjala samostalno. Baka je ponizno prihvatila moju pomoć te mi tom svojom gestom omogućila da se ja osjećam spektakularno. Baka je meni pomogla, a ne ja njoj. Ona je podnijela teret. Teret poniznosti. 

Naučimo primiti pomoć

Na takav sam način i ja primao pomoć u svojoj poljoprivrednoj “karijeri”. Što kroz obitelj, što kroz prijatelje, što kroz poznanike ali čak i “neznanike”, primio sam ogromnu količinu pomoći koju sam objeručke prihvatio, imavši na umu da ću iz svega toga ja doći u poziciju da jednoga dana nekom drugom pomognem. A omogučivši drugima da pomognu meni, pružio sam im, na neki način, ono što je meni pružila baka kojoj sam pomogao ponijeti kofer.

Ekipa malobrojnih negativaca je stvorila izrazito lošu klimu oko poljoprivredne proizvodnje. Ali što više kontakta ostvarujem, sve je veći broj onih koji su voljni, spremni pomoći. Razlika je samo u tome što je ovim negativcima dan medijski prostor, dok za ove pozitivne nitko ne mari. Upravo to je nešto što sam si uzeo za zadatak - želim da se njihov glas čuje, da odjekuje. Ako netko od vas želi podjeliti pozitivnu viziju poljoprivrede, molim da mi se obratite.

Umjesto društva koje potiče lažnu prepotentnost, razne titule i položaje, naučimo biti ponizni. Priznajmo sami sebi, pa onda i drugima, da je naša razina znanja, praktički o svim temama koje nas okružuju, apsolutno smiješna. Svi se mi igramo “stručnjaka”. Je li još nekom poznata izreka mislioca Sokrata - znam da ništa ne znam? Mislim da smo svi itekako svjesni vlastitog neznanja, ali zbog straha od neprihvaćanja radimo još goru stvar - pravimo se da znamo. I itekako borbeno branimo i opravdavamo svoje “znanje”.

Upravo su nedostatak poniznosti, višak “znanja” te nedovoljna spremnost na traženje i primanje pomoći ključni u savladavanju problema zadruge i zajedništva. Došlo je pravo vrijeme za promjenu klime.