• Izmeđ međe
  • 24.01.2018. 11:45

Zašto je brodogradnji financijska pomoć opravdana, a poljoprivredi nije?

Kada Europska unija i država trebaju intervenirati u poljoprivredu i ruralne krajeve, četvrtina stanovništva koja živi u gradovima to ne podržava i s podrugivanjem govori o takvim potezima pomoći za zemljoradnju, voćarstvo, vinogradarstvo, povrtlarstvo, a posebno za stočarstvo.

  • 994
  • 117
  • 0

Zanimljiva je priča o toj našoj brodogradnji. Kažu da ona ne može biti profitabilna i da ju zato i država i Europska unija mora pomagati. I da će uvijek jeftinije takav brod napraviti negdje u Aziji.

Onda ide i priča da ona nije profitabilna, a treba se naći strateški partner. Što je to? To je netko tko će dati svoje novce. I to dati u nešto što mu neće dati profit. Pa tko je tu lud? Zašto?

Kažu da brodogradnja pokreće sve drugo, da onda oko toga rade i kooperanti, pa da onda ima i života, rade i vrtići i škole - sve ako tisuće ljudi radi u brodogradnji? Ali zašto bi sad Danko Končar ili nekakva talijanska firma dala svoje pare, a ne bi izvukla poslije profit? Njih sigurno ne zanima i nemaju ništa od toga što će u mjestu gdje brodogradilište djeluje, radnici bolje trošiti novce u trgovačkim centrima, u okolnim kafićima i slično.

Ali, u javnosti se uvijek stječe dojam da hrvatska javnost daje podršku intervenciji države u takav sektor. Jer nekada je tu radillo tisuće i tisuće ljudi. Zašto sada ne rade? Na to ćemo pitanje kasnije odgovoriti, a sada ćemo povući paralelu s poljoprivredom.

Stanovništvo ne podržava intervencije u poljoprivredi i ruralnim krajevima

Kada Europska unija i država trebaju intervenirati i ulagati u poljoprivredu i ruralne krajeve, četvrtina stanovništva koja živi u gradovima, to ne podržava i s podrugivanjem govori o takvim potezima u zemljoradnju, voćarstvo, vinogradarstvo, povrtlarstvo, a posebno u stočarstvo. "Kaj" bi njima trebalo pomagati, a meni koji u Zagrebu kuvam kavu u svom kafiću meni ne daju.

Upravo tu sada treba povući paralelu s brodogradnjom. Jer, kada u nekom našem selu, ili općini postoji nekoliko razvijenih ratara, puno povrtlara, nešto stočara, voćara i vinogradara, pa koji pčelar i slično, onda u tom selu radi i kafić, i pošta, i nekoliko trgovina, i benzinska pumpa. Ima razloga da autobus dođe u selo i vozi ljude u grad na posao i u školu. Sve živi. Kao i kada radi brodogradnja.

Spašavajući poljoprivredu spašavamo i birtiju pored silosa

Ako u selu ništa od toga u poljoprivrednoj proizvodnji ne radi, onda se u onom jednom kafiću nema kome kuhati kavu. Pa mu tamo u Zagrebu, Osijeku i drugim gradovima ne treba pomoć'?. Kuha on kavu. A ljudi onda sa sela dolaze u grad raditi, kupovati u trgovačkim centrima i piti kavu kada su u gradu. Zašto se ne bi spašavalo 100 tisuća radnih mjesta, koliko ja procjenjujem da postoji u osnovnoj poljoprivredi? Da spasimo radna mjesta i u pekarama, mlinovima, mljekarama, uljarama, silosima i svugdje gdje su vezani uz poljoprivredu. Pa i u birtiji pored toga silosa, a i u vrtićima i školama, pa onda i u maloj seoskoj pošti.

Zašto je propala tvornica šibica Drava?

E sada odgovor zašto više toliko tisuća ljudi ne radi u proizvodnji broda. Tehnologija se razvila? Sada se svi vraćaju u neka vremena pa drobe i lupetaju kako je u socijalizmu u brodogradnji radilo toliko i toliko tisuća ljudi. Sjetim se uvijek osječke tvornice šibica Drava. Tamo negdje prije 20 godina ondašnji direktor te tvornice koja je zauzimala ogroman prostor u gradu, imala tradiciju od 100 i više godina i zapošljavala uvijek od 600 do tisuću ljudi, mi je nešto rekao. Što? Pa da će za par godina šibicara koja je sada uspješna - propasti. Nisam to mogao shvatiti. A on kaže, ja moram zadržati ovoliko ljudi na poslu u proizvodnji šibica, a u svijetu se već danas ta količina šibica proizvede na stroju u prostoriji veličine malo veće garaže u kojoj radi nekoliko ljudi. Tu mi je sve bilo jasno.

Cijelo selo vadilo šećernu repu

Uzmimo da se u ataru jednog sela radi pet tisuća hektara zemlje. Ajde da kažemo kako se tih pet tisuća obrađivalo i prije 100 godina. Kada kažemo kako je u brodogradilištu radilo mnogo ljudi, a sada ne, ajmo se pitati koliko je ljudi trebalo prije 100 godina, dakle 1918.?

Daleki je datum 24. rujna 1905. kada je konstituirano Prvo hrvatsko-slavonsko dioničko društvo za industriju šećera u Osijeku. Gradnja tvornice je započela odmah poslije konstituiranja na lokaciji periferije Donjeg grada, na velikom kompleksu zemljišta dobivenom besplatno od gradske uprave. 17. rujna 1906. započela prva kampanja koja je trajala 79 dana. Početni kapacitet tvornice iznosio je 700 t repe na dan. Stručno osoblje u tvornici kao i osoblje angažirano na unaprjeđenju uzgoja šećerne repe je bilo iz Češke.

E sada da se vratimo na priču o selu i proizvodnji repe. Koliko je radnika tada vadilo šećernu repu. Cijelo selo. Ajmo reći stotinu ljudi među kojima i djeca i žene. A danas jedan radnik u stroju marke Ropa ili Holmer, pa jedan radnik u stroju koji pročišćava repu od blata. I onda jedan u traktoru koji vuče prikolicu ili kamion koji vozi u tu istu šećeranu. Tu se vraćamo na priču zašto u brodogradnji više ne radi nekoliko tisuća. No, brodogradnja uvijek ima podršku, a problem je podržati poljoprivredu.

300 krava muzlo 100 žena

Ajmo se pitati koliko je žena trebalo da pomuze krave na Belju prije 100 godina. Evo zanimljiv podatak. Podaci iz 1852. govore kako su na beljskom posjedu postojale 753 staje s više od 58.000 životinja. Pa onda primjerice 1918. godine na farmi Belja 300 krava moralo je musti 100 žena. I te žene su živjele na selu. Dobivale nadnicu za to što rade, pa onda radile i rađale kod kuće i još radile u svom polju. I sada bi se netko trebao pitati zašto smo svi danas krivi što u jednom selu 1.000 ljudi ne radi u poljoprivredi na spomenutih pet tisuća hektara, jer se nekada toliko radilo, a sada se zamislite radi mnogo, mnogo manje. Nema pomoći.

Tehnologija je napredovala, povratka nema

Moramo shvatiti da je tehnologija napredovala i da povratka na staro nema. I upravo zato, ako već ne možemo više napraviti da 100 ljudi danima okopava kukuruz, da 150 žena iz sela muze krave, i da sto ljudi čupa repu dva mjeseca, možemo pomoći da uz ovakvu poljoprivredu rade mali preradbeni kapaciteti, pa da rade kafići, trgovine, vrtići, škole i slično. Evo, zato treba javnosti u Zagrebu i velikim gradovima objasniti da treba podržati pomoć i poticaj i poljoprivrednoj proizvodnji, ali i brodogradnji da bi upravo oni koji su u tim gradovima zaposleni u birokraciji i uslužnim djelatnostima imali što raditi i dobivati plaću. Sve je povezano, ali nek se ne ljute građani i malograđani, sve upravo polazi iz sela, poljoprivrede i ruralnog dijela Hrvatske


Tagovi

Brodogradnja Poljoprivreda Šećerana Danko Končar Uljara Silos Izmeđ međe


Autor

Damir Rukovanjski

Diplomirani agronom - dugogodišnji dopisnik, novinar i urednik u Glasu Slavonije, osnivač i urednik AgroGlasa od 2000 do 2008. Urednik EU agro info od 2008 do 2013., urednik Agrotehnike, izdavač brojne stručne poljoprivredne literature. Kolumnist Agrokluba od 2008.godine. Nekadašnji honorarni suradnik Gospodarskog lista, Nove Zemlje. Član Hrvatskog novinarskog društva od 1993.godine, i član Izvršnog odbora Zbora agrarnih novinara HND.

Izdvojeni tekstovi

Izdvojen oglas

KLUB

Već imamo što za brati, a ostalo, samo što nije.