Uopće nije sada važno da li će na tržište ići pod zaštićenim imenom Slavonski kulen, ili pak nekakav drugi kulen. No, od kojega mesa ćemo praviti, od kojih svinja će to biti, i u kojim pogonima bi pravili te Slavonske kulene?
Lijepo je to što se događa. Imamo zaštićene kupuse, purane, pršute, medove i mnogo toga, a odnedavno i kulen i to naš slavonski. Bravo Europska unija. Super. No, što sada dalje? Kakve nam to prednosti donosi? U svakom slučaju da Slovenci ne mogu onu svoju industrijsku kobasicu nazvati Slavonski kulen. Ali smiju ju nazvati kulen i prodavati pod imenom kulen. To, čini se, nije zaštićeno. I Mađari mogu prodavati kulen, i kulin, i u Srbiji i tako redom. No, mi ga možemo nazvati Slavonski kulen i probati ga prodati na tržištu zemalja Europske unije, možda i Kanade, Švicarske, USA. Daj bože da je tako.
No, uopće nije sada važno da li će na tržište ići pod zaštićenim imenom Slavonski kulen, ili pak nekakav drugi kulen. No, od kojega mesa ćemo praviti, od kojih svinja će to biti, i u kojim pogonima bi pravili te Slavonske kulene? Mnogo je tu problema. Svinja i svinjogojstva gotovo da i nemamo u Hrvatskoj. Svinjci na selima su prazni, farme velike i male ili prazne i zapuštene ili radi po koja nešto malo i za poznatog kupca. Kulen se ipak najviše proizvodi u domaćinstvima, a ovaj dio ljudi koji ga radi uspiju te male količine i sami prodati. Ali, stalno se provlači pitanje svinja za proizvodnju kulena.
Po svemu ovome možete kupiti svinje u Mađarskoj, Ukrajini, Nizozemskoj, pa kupiti smrznuto meso i napraviti Slavonski kulen. Ali tko će regulirati proizvodnju sirovine? Možda bi pored te zaštite trebala ići i neka markica da je napravljen od svinja hranjenih u Slavoniji. Što znači hranjenih u Slavoniji? Da su jeli domaću soju, ječam, i ostale žitarice, da su domaći ljudi radili na farmi gdje se uzgajaju te svinje, ali i da su domaći ljudi vozili i traktor i kombajn da proizvedu hranu za hranidbu tih svinja. I onda da je na koncu i proizveden u Slavoniji i da ga rade domaći majstori. Onda bi taj lanac nekako bio zatvoren i on bi se doista mogao zvati pravi Slavonski kulen. Ovako je to samo ime i mrtvo slovo na papiru. Ovi što prave pravi kulen, i ovi koji od njih kupuju i bez oznake znaju što je kvaliteta i to plaćaju najmanje 200 kuna za kilogram. Slavonski kulen od 80 kuna za kilogram ne može ići pa ni u rasprodaji.
Zamke postoje i to jako velike. Županjska posavina, Cvelferija, ili županjski kraj kako ga god zvali je poznat po proizvodnji kulena. No, u tom cijelom kraju nema ni jedne klaonice gdje bi se svinje zaklale, pa onda u polutkama dovezle na preradu u domaćinstvo. A vrlo često i to domaćinstvo nema dozvole da proizvede više nego li za svoje potrebe.
Treba svakako naći rješenje za malog proizvođača. Nama nije rješenje ovaj sadašnji pravilnik. Treba malo liberalizirati zakon i dopustiti malom čovjeku da proizvede te male količine suhomesnatih proizvoda uz neke minimalne uvjete. Ne uz neka skupanja ulaganja gdje treba uložiti 300 tisuća eura i da onda propadnete. Jednu malu priručnu preradu u kojoj će se moći zaklati svinja ili prase i preraditi. Zašto ne dopustiti malom proizvođaču da proda prase, zakolje u nekoj maloj svojoj mini klaonici, da ispeče to prase u krušnoj peći i da ga tako proda?
Rješenje bi bilo da taj proizvod ide na kontrolu. Pa ako je taj proizvod ispravan i u redu zašto je važno u kakvim uvjetima preradimo. Znači važno je da bude ispravno. Ako ću ja dizati leđima polutku, a neću imati dizalicu, pa to je valjda moj problem, priča nam nedavno o tom problemu Josip Margić iz Gunje.
Dakle stigli smo pred zid. Nema druge nego uvoziti polutke i od njih praviti Slavonske kulene. Kada bi i to prebrodili onda se postavlja pitanje kako promijeniti navike hotelijera i ugostitelja da za doručke i večere nude originalni Slavonski kulen, a ne neku industrijsku kobasicu i salame iz trgovačkih lanaca. Tu će trebati i vremena i novaca, ali i osigurati neku podršku trgovcima i turističkim djelatnicima da forsiraju Slavonski kulen. Negdje im moramo dati popusta zato što bi to radili. Odnosno stavljali na tržište Slavonski kulen, a ne neki drugi kulen.
Od Talijana bi se dalo mnogo naučiti. Nema šanse da vam u restoranu daju neki uvozni sir parmezan, ili neku mortadelu koja nije iz Italije. Ili pak pršut da vam prodaju iz Hrvatske ili Španjolske. Kao što će te na pladnjevima jesti neku salamu podrigušu umjesto naših kulenova, kobasica, slanine, pršuta, šunke i sličnoga. Onda tek kada kod kućemo riješimo probleme, onda treba razmišljati kako na druga tržišta Europske unije. No da se vratimo na početak priče. Zaštita izvornosti Slavonski kulen svakako je pohvalna i jedan korak od 100 kojih trebamo napraviti da Slavonija, Baranja i Srijem postanu doista mjesta izvornosti toga kulena.
Tagovi
Autor