Zapuštena privatna zemljišta velik su potencijal hrvatske poljoprivrede, evo priče o Imotskoj bari

Otvorio sam početkom godine serijal priča o potencijalima hrvatske poljoprivrede. Pisao sam do sada o potencijalima komasacije, navodnjavanja i šumskih zemljišta. Obilazio sam otpočetka kao mačka oko vruće kaše temu aktivacije potencijala privatnih poljoprivrednih zemljišta. Znao sam da je ovo najtvrđi orah od svih potencijala jer je u njemu nagomilano stotine godine zemljišno knjižnog nereda, iseljavanja, promjena načina života, a ni karakter našeg naroda nije lak za promjene. A to je posebno izraženo kad se radi o međama na djedovinama. Nema obitelji u Dalmaciji koja se oko međa nije posvadila, bez obzira na kojem su kontinentu nasljednici.

I onda mi se spontano dogodila Priča o Lišanskoj bari gdje sam imao ambiciju otići malo od brojki prema priči o ljudima, vremenima i događajima. I gdje mi se u nekom trenu dok sam probavljao tekst upalila lampica. Pa Lišanska bara je upravo tip projekta na čijem primjeru se treba ispričati priča o potencijalima zapuštenih privatnih poljoprivrednih zemljišta. U njoj je drug Tito prije 70 godina rekao “napravite to” i oni su napravili. Dvije generacije kasnije i dalje imamo lijepo poljoprivredno imanje sa 200-ak hektara zemljišta pogodnog za povrtlarstvo, sa sustavom navodnjavanja, proizvodnjom krumpira, a u isto vrijeme većina privatnog zemljišta oko Lišanske bare (koje Tito tada nije nacionalizirao) je zaraslo i ne stvara gotovo nikakvu vrijednost.

Ako je mogao drug Tito imati viziju i stvoriti od bare bezvremensku poljoprivrednu vrijednost u ruralnom kraju, zašto ne možemo isto napraviti i mi?

Kako oko Lišanske bare leži još nekoliko potencijalih bara (u katastru, područje južno od Lišanske zove se “donje bare”, a zapadno su “gornje bare”…) počeo sam razmišljati: Pa stvarno, u čemu je problem da se napravi još stotine takvih bara po Dalmaciji? Privatna poljoprivredna zemljišta u dalmatinskim krškim poljima su već godinama zapuštena i pretvorila su se u korove ili uzgajališta potpora. Primjera radi, na livade u mome Buliću upisan je u poticaje neki OPG iz sela koje je 30 kilometara od nas. Primijetio sam to jer mi je maslinik u blizini, pa sam se prvo začudio otkud nekom tako velika parcela (veća od 5ha) u selu, i onda sam išao vidjeti o kome se radi. Očekivao sam nekog domaćeg Rubelja, Šarića ili Nakića, a našao gospođu iz Islama Latinskog.

Kako revitalizirati poljoprivredu Imotskog kraja?

Kakve to veze ima s pravom poljoprivredom i kakvu vrijednost takva poljoprivreda proizvodi? Osim naravno vrijednosti za vlasnicu koja dobije novac za potpore jer jedanput godišnje pokosi te livade. Te livade su loše kvalitete, mogu godišnje proizvesti jedan otkos sijena od maksimalno 1 tona/sijena po hektaru, što je nekih 100-njak EUR vrijednosti poljoprivrednih proizvoda (računam kvalitetu tog sijena na 100 EUR/toni). Mi (građani EU, porezni obveznici) za to platimo 400 do 500 potpora po hektaru. “Dobar” odnos dobiveno/uloženo od 4:1, 5:1. Ovakve “sve je po zakonima i propisima” anomalije su jedan od glavnih razloga zašto hrvatska poljoprivreda godinama stvara sve manje stvarne vrijednosti u odnosu na iznos uloženih potpora.

Onda sam krenuo fantazirati kako ću optimizirati Bulićko polje, pa sam shvatio da ću zaratiti sa selom jer bi netko moje fantaziranje mogao krivo shvatiti, i okrenuo se prema - Imotskom. Dovoljno je daleko, a “od tamo” sam nedavno upoznao jednog sjajnog Josipa koji mi je pristupio s inicijativom pod radnim nazivom “kako revitalizirati poljoprivredu Imotskog kraja”. Prvo nisam tu vidio neki potencijal, ali Josip je bio uporan, a prilika čini lopova.

Ova priča bavi se vizijom razvoja Imotskog polja u smjeru moderne, produktivne, profitabilne i održive poljoprivrede. Na njoj će se polomiti svi hrvatski zakoni, navike i okoštale prakse nedjelovanja u području razvoja ruralnih krajeva baziranog na prirodnim bogatstvima - zemljištu, vodi, klimi i - ljudima. Ta vizija je apsolutno neprovediva, pa kao takva nema niti granica u mojim fantazijama. Nema granice u raspoloživim novcima, volji, ekološkim propisima, zakonodavnim ovlastima niti ljudskim resursima.

Ovo je jedna poljoprivredna fantazija, pa je tako i shvatite. U suprotnom ćete mojoj priči lako naći mane i brzo odustati od čitanja.

Imotska bara

Obuhvat ove vizije je sljedeći: dobar dio Imotskog polja, površine oko 1.200 hektara.

Na tom području, na nadmorskoj visini od 250-270 metara, uzeo sam samo dio površine koja je veličine oko 1.200 hektara (označeno žuto na slici). Na tom području vide se mnogi tragovi rijeka (Vrljika), rječica i potoka (jaruga). S obzirom da krška polja funkcioniraju tako da uglavnom imaju previše vode u zimskom periodu i često poplave niži dijelovi polja, pretpostavio sam i da ima dovoljno vode koja se može zimi akumulirati kako bi se koristila za ljetno navodnjavanje.

Trenutno se označeno područje buduće Imotske bare za poljoprivredu koristi na način da je manje od 5 % tih površina upisano u ARKOD. Zato je idealno za ovu moju mentalnu gimnastiku (a i daleko je od rodbine). Pogledajte na slici ispod sadašnje stanje dijela Imotskog polja iz ARKOD preglednika - ljubičasto su oranice, zeleno su pašnjaci, žuto su voćnjaci - uglavnom se vrlo malo toga koristi (na slici je područje veličine cca 200 hektara).

Katastarski, situacija je kao na slici ispod. Ostavljam ju bez komentara, osim jedne brojke: ima katastarskih čestica širine 1,6 metara a dužine 400 metara.

U zemljišnim knjigama sam pogledao stanje par parcela slučajnim odabirom, uglavnom deseci vlasnika na jednoj parceli. Tipična dalmatinska ZK situacija, isto je i u Buliću.

Na tom području napravit će se u mojoj fantaziji sljedeće:

• postojeće stanje će se izbrisati, a napraviti će se 50 parcela prosječne veličine 20 hektara, sa pripadajućom mrežom kanala za odvodnju i navodnjavanje (računam da će min 10% površine otpasti na putove, kanale i akumulaciju).
• Na jednoj lokaciji napraviti će se veliko centralno skladište mehanizacije, skladišne i preradbene kapacitete, pakirnicu, logistiku (interesno - zadružni model).
• Svaka parcela će imati osiguranu vodu za navodnjavanje dovedenu do table. Na tabli svaki proizvođač investira u svoj sustav navodnjavanja
• Osigurat će se centralna akumulacija za navodnjavanje, dovoljne zapremine da osigura 250 litara/m2 vode godišnje na cijeloj površini Imotske bare. To je ugrubo 50 hektara velika akumulacija (na 5 m dubini akumulacije). Možda će biti i manja ovisno o dostupnosti vode kroz ljeto, nebitno za ovu fantaziju to će struka riješiti kad dođe vrijeme.
• Ključnom mehanizacijom će se upravljati centralno po modelu usluge. Sadilice, vadilice, kombajni, veliki traktori (interesno - zadružni model).
• Svako gospodarstvo će posjedovati vlastite strojeve za kultivaciju, gnojidbu i zaštitu.

A Imotska bara će za 5 godina izgledati kao na slici ispod:

Način upravljanja poljoprivrednom proizvodnjom:

• 50 parcela će se dati u zakup 50 poljoprivrednih gospodarstava ili 100, nebitno, na period 25 godina. Cijena zakupa će biti (relativno) visoka, oko 1000 EUR/hektaru godišnje. U to će biti uključeno korištenje sustava navodnjavanja i voda. S obzirom da je iznos investicije 24 milijuna EUR (država investira u otkup izgradnju i daje u najam parcele, to će značiti 24 godine za povrat investicije državi). Indirektne koristi države su povećana poljoprivredna proizvodnja, zapošljavanje, porezi i doprinosi, opstanak ruralnih krajeva, povećanje prehrambene samodostatnosti...
• Preradom, pakiranjem i zajedničkom mehanizacijom upravlja Imotska bara d.o.o. Oni ulažu u pogone, krupnu mehanizaciju, bave se tržištem i prodajom, upravljaju sa nabavom repromaterijala za sve “zadrugare”.

Pravni dio: nacionalizacija 1.200 ha zemljišta, uz obeštećenje vlasnicima po fer vrijednosti. Rekao bih da je to nekih max 10.000 EUR/ha - ovo sam lupio po principu stvaranja vrijednosti - sad ta zemlja ne stvara nikakvu vrijednost vlasnicima pa i ne vrijedi puno. Nema drugog načina nego nacionalizacija. Ta zemlja se ionako ne koristi, niti će se skoro koristiti - parcele su premalene, infrastruktura nikakva, poljoprivredom se više nitko ne bavi niti će se baviti. Ima lakšeg kruha od poljoprivrede “uz more”.

Ulaganja i koristi

Potrebna ulaganja u projektu Imotsko blato:

• 10.000 EUR/ha za nacionalizirati zemljište
• 10.000 EUR/ha za urediti infrastrukturu, kanale, navodnjavanje, okrupnjivanje (uredio sam u životu par tisuća hektara ribnjaka i izgradio par stotina hektara navodnjavanja pa mi je stomak izbacio ovu cifru bez previše ulaženja u detalje)
• Ukupno ulaganje u zemljište: 1200 ha x 20.000 EUR/ha=24 milijuna EUR
• mehanizacija: 5 milijuna EUR
• prerada, pakirnica, skladištenje: 5 milijuna EUR
• stavke koje sam zaboravio: 5 milijuna EUR

Ukupno ulaganja: 40 milijuna EUR (i nije neka lova za moćne Imoćane i još bogatiju državu)

Moguća proizvodnja povrća je 40 tona/ha x 1000 ha = 40.000 tona godišnje. To je oko 10% godišnje uvoza povrća i krumpira u Hrvatsku.

Vrijednost proizvodnje: 10 milijuna EUR godišnje (računam konzervativnih 0,25 EUR/kg po kg proizvedenog povrća), a dobit 2 milijuna EUR godišnje. Povrat investicije za državu je 25+ godina, za privatne investitore do 10 godina.

Nisam agronom, ali mogu pogledati: Što je s proizvodnjom duhana? Je li taj kraj pogodan i za vinograde, neke druge intenzivne voćne vrste? Plastenici/staklenici mogu brutalno podignuti vrijednost proizvodnje…

Indirektne koristi:

• zaposlit će se na 5 godina dok se ne napravi Imotska bara svi imotski bageri, buldozeri i kamioni (ima ih!)
• dobar posao i osiguranje opstanka za 50 obitelji u ruralnim krajevima
• dobar posao za još stotinjak radnika u preradi, logistici, prodaji i nabavi, održavanju strojeva, prodavačima mehanizacije i repromaterijala
• potpora razvoju ruralnog turizma
• moguć windsurfing na akumulaciji
• ponos jer smo opet pobijedili druga Tita i pokazalo da se imamo sposobnost mijenjati kad se radi o širem društvenom interesu

I da napokon završim dok nisam pretjerao sa fantaziranjem. Za kraj, postavio bih jedno, ali suštinsko pitanje: zar je moguće da je zadnju reformu dalmatinske poljoprivrede proveo SFRJ, da mi Hrvati otkad smo slobodni i “svoji na svome” baš ništa nismo uspjeli reformirati?

Austrijanci su tu ulagali, Jugoslavija isto. Zašto Hrvati ne ulažu sami u sebe? Zar nam nije dosadilo gledati zapuštena polja dok pored njih, na putu za trgovački centar, prolaze šleperi puni povrća iz pametnijih i sposobnih zemalja?

Koliko je hektara ovakvih krških polja samo u Dalmaciji?

Evo što kaže MS Copilot kojeg koristim zadnjih dana:

Polje Površina (ha): Imotsko polje 9.500 (AI se prevario, dio Imotskog polja je u BiH, računam pola u RH), Sinjsko polje 6.400, Petrovo polje 5.700, Dicmo polje 3.500, Vrgoračko polje 3.000, Kosovo polje 2.700, Kninsko polje 2.000, Polje Brštanovo 1.200, Polje Hrvace 1.000, Polje Otok 900, Polje Dugopolje 800, Polje Muć 700, Polje Kijevo 600, Polje Žrnovnica 500, Polje Vrlika 400.

Ovo je samo dio popisa. Ima ih još mnogo manjih, često isprekidanih ili sezonski aktivnih, koji se ne vode kao zasebna polja u svim izvorima.

Ako zbrojimo poznate površine većih i srednjih dalmatinskih polja (~50-ak), dolazimo do preko 50.000 hektara. Kada uključimo i preostalih 80-ak manjih polja, realna ukupna površina svih krških polja u Dalmaciji iznosi između 55.000 i 60.000 hektara.

Poljoprivredne priče Ivana Malića možete pročitati i na njegovu blogu.

Podsjećam, hrvatska proizvodnja povrća i krumpira odvija se zadnjih 5 godina na ukupno 15-20.000 ha.

Slika pokazuje “baru” na krškom polju na jugu Španjolske. Ovo bijelo su plastenici/staklenici.