Za ne povjerovati je koliko cijene živih svinja mogu padati

Informacija kaže kako su po selima oko Siska, Petrinje i Gline krenuli nakupci i po strašno niskim cijenama otkupljuju stoku od malih uzgajivača. Mnogi sada i bud zašto prodaju da nemaju brige oko nje. Koriste li nakupci priliku ili su pak dobrodošli, veliko je pitanje jer cijene svinja su već dugo na jako niskoj razini. Sramotno niske. I dok veliki proizvođači vjerojatno imaju nekakve sigurnosti otkupa, a možda i dijelom i računicu, ovi mali to nemaju. Izlaz su većini tržišta velikih gradova i prodaja na malo, a traži se svašta. I da po niskoj cijeni obradiš i dovezeš na kućni prag.

Potrošači s druge strane radije kupuju tzv. austrijsku podzemnu ratnu rezervu kako nazivaju meso u trgovačkim lancima. Jedan poljoprivrednik mi prije par dana kaže kako je davao svinje i po cijeni od sedam kuna za kilogram žive vage. Priča o zelenoj i plavoj Hrvatskoj ne funkcionira, a ako i ove godine bude kiksao turizam, problem će biti sve veći. Kažu, priča je jednostavna za posložiti. Stvoriti zatvoreni krug. Općine i gradovi s klaonicama i osiguran otkup, mesar odradi svoje, a hladnjače voze put more. Međutim, i hotele vjerojatno obilaze komercijalisti trgovačkih lanaca i uvoznika te naš seljak svinjogojac izvuče deblji kraj. Ne vidimo uopće kako, ne ovaj s farmom, nego sa svinjama u dvorištu kada uzme papir i olovku uopće i može dati svinje ispod 15 kuna. Nema tu računice.

Sramotno niske cijene 

A i naši bi kupci morali znati da ne može koštati isto životinja iz seljačkog uzgoja kao i ona iz industrijske proizvodnje. Jedan naš stalni komentator, Stric Josip Mlinarić nedavno je na Facebooku rekao da i po šest kuna neće nitko kupiti. To je sada već stvarno zabrinjavajuće. Ljudi na području Banovine kivni su na Gavrilović, koji je nekada tradicionalno otkupljivao stoku s toga područja. Ističu kako izvoze u Ukrajinu poznatu šunku Mandolinu, a od čijih svinja? Za shvatiti je i mesnu industriju.

Ako želimo da za svoje proizvode uzima svinje od naših seljaka, mora ta ista država dati nekakav poticaj. Možda nešto slično kao što Orbanova Mađarska koja daje 100 kuna za svaku zaklanu, u njihovoj klaonici. 

Ili, neka seljak proda po šest kuna, a onda mu institucija doda deset kuna za svaki kilogram žive vage koje prodaju našoj mesnoj industriji. I to se može nekim mjerama. Preko Udruga i slično. A cilj je opstanak sela i ruralnog prostora. Ako ima volje, uvijek se može naći način. Mnogi ističu blizinu velikih gradova i svoje stalne mušterije u njima. No, ne možemo očekivati od svakog našeg djedice i njegove bakice koji imaju stoku da voze pakete svježeg mesa, ali i prerađevine u Zagreb, Osijek, Rijeku i Split.

Ističu da ako prodaju po cijeni od osam ili deset kuna za kilogram žive vage da po svinji od 150 kilograma zarade 200 kuna. Zašto ih svaki dan hraniti i timariti? Pravo ljudi kažu: Poticaji i ne trebaju ako se osigura otkup. Država ne može stalno zatvarati oči pod izgovorom da to nije njihov posao. Nije, ali je da osigura uvjete kako bi drugi otkupljivali i prerađivali. Izvjesni M.J. iz okolice Zagreba ističe da je zvao nekoliko mesara i nije uspio dobiti više od osam kuna. Ovih dana najčešća cijena za krmače ipak je 11, za bravce 13 te za prasce 19 kuna za kilogram žive vage, ali to je najčešće za one koji imaju stalne kupce, odnosno mesare za koje i tove.

Smanjenje broja svinja 

"Imam danas 10 krmača, i tovljenike. No, imao sam prije i 20 krmača, ali sam smanjio taj broj", ispričao mi je i Dejan Miličević iz Bogdanovaca kod Vukovara, pokazujući svinje koje proizvodi za jednog lokalnog mesara. Uglavnom se radi o kombinaciju pasmina Jorkšir i Pijetren. No, Miličević je i ratar te ima uvijek kvalitetnu svoju hranu za njih.

Moramo priznati i da su nam sugrađani sve lošije platežne moći. Nemaju oni ni za domaće, ni za eko, ni za stare sorte. Imaju samo na karticu i za svinjetinu na akciji. Pa po onom starom. Dobro ispeći i skuhati, začiniti i bit će dobro. Možemo si tek misliti od kakve sirovine se proizvode razne salame, hrenovke, debrecinke, kobasice i slično. Na pakiranju piše istina, a to je da je proizvedeno u Hrvatskoj. Da, proizvedeno, ali pod tim se misli samljeveno, nasoljeno, začinjeno i prerađeno. Ne piše da je od sirovine koja je iz Hrvatske. I cipele u Borovu su proizvedene u RH od materijala kupljenog u Kini. Tako je i s mesnom industrijom. 

Ima stara poslovica: Uzdaj se u se i u svoje kljuse. Mala proizvodnja i sami naći što sigurnijeg kupca te kao Dejan Miličević, proizvoditi samo onoliko koliko sigurno možemo prodati. Jer neće skoro država riješiti otkup od malih proizvođača. I papir i olovku u ruku. Znati koliko smo i za koliko proizveli svoju hranu za hranidbu, kao i kolika je cijena onoga što nemate. Primjerice, kukuruz je trenutno 1,20 kuna za kilogram, a soja 4,20. Iako se može naći za kunu, kao i sojina sačma za četiri. I to, naravno, ovisi od koga kupujete i koje količine. Ipak, kod ovih koji imaju čvrste ugovore i dogovore cijena se donekle drži.

Ima li rješenja? 

U komentiranju na društvenoj mreži, jedan uzgajivač iz Slavonije ističe da je ovih dana za svinje težine 230 kilograma dobio 13 kuna/kg. A za njih 25 težine od 100 do 150 kilograma dobio je 12 kuna. Te su cijene po mnogima doista najniže kako bi svinjogojci na našem selu bili u onom malom plusu. No, još da je riječ o nekom dobu godine, a ne u vrijeme svinjokolje kada bi cijene ipak trebale biti nešto više, jer je i potražnja veća.

Stvar je i u tome koliko je kome hitno za prodati. Cijene u Dalmaciji su ipak neka druga priča. Njihovi uzgajivači čak kupuju po tako niskim cijenama upravo na područjima sjevernog dijela zemlje i kod sebe tove do prodaje. Pa su do prije nekoliko tjedana za domaće plaćali i 20 kuna. I što sada reći? U jednom dijelu zemlje, onom središnjem ispod svih cijena, u Slavoniji na nekakvoj granici, ne isplativosti nego propasti od 11, 12, ili 13 kuna, da bi na jugu mogli prodati za 20 kuna. Takva priča, a kažu da ne proizvodimo dovoljno za svoje potrebe.

Teško je seljaku i ostaviti ih u svinjcu. Krajem jeseni zaklali su i zamrzli meso za svoje potrebe. Kuda s ostalima? Ne mogu se hraniti unedogled. Osim što je skupo, nije ni moguće. Pa one veće od 200, 250 kilograma puno jedu, ali i kidaju svinjce i opremu. Kakvo je rješenje? Leži u Ministarstvu, državi, a do tada seljaci moraju ipak smanjiti proizvodnju i toviti samo za sigurne kupce jer će svi izvući gaće na štapu, kako kažu našu ljudi.