Za nas nisu novi traktori!

Više nego ikad, i negoli igdje na jednom mjestu u Hrvatskoj vidjeli smo toliko suvremene i po konjskim snagama jake ratarske mehanizacije. Traktori gusjeničari John Deere i Case, samohodne prskalice Agrifac i Mazzotti. Traktori od 100 do 300 tisuća eura. Plugovi od 35 tisuća eura.

Prikolice za razbacivanje stajskog krutog gnojiva vrijedne 45 tisuća eura. I tako redom. Doista nema što nema. Dileri, zastupnici, trgovci i svjetski proizvođači su spremni to sve ponuditi hrvatskom tržištu. Ali.

Neće to ići tako lako

Tu je sada veliko ali. Neće to ići. Njih 10 velikih koji rade preko 1.000 hektara, plus Agrokor i Žito. Svi su na njih navalili, a njima to sve ne treba. Mnogo toga oni već imaju, i veće i jače. Hrvatskom seljaku, rataru to ponuditi? Može. Kada govorimo o ratarima koji rade, 300, 500, 700 hektara zemlje zasigurno da govorimo o jakima, ali nisu ni oni kupci svega toga. Što se tu treba promijeniti? Glave se moraju mijenjati.

Njih 10 velikih koji rade preko 1.000 hektara, plus Agrokor i Žito. Svi su na njih navalili, a njima to sve ne treba.

Uzmimo za primjer jedan plug. Imamo poljoprivrednika koji ima 55 godina. Hoće li njegova djeca nastaviti raditi, upitno je. On ima jedan plug, i trebao bi mu primjerice jedan jaki tipa Rabe, Lemken, Kverneland, Kuhn od tri glave i on svoje godišnje oranje odradi za svojih 200 hektara za 10 dana. I manje. Najam takvog pluga 3, ili 4 brazde košta 2.000,00 kuna.

Novi plug teško će prosječni poljoprivrednik isplatiti

I lijepo ga vrati. Ako ga misli kupiti, platiti ga treba nekih 100.000,00 kuna. Za taj njegov posao koji će on raditi još recimo 15 godina do svoje 70-te godine, ako ide u najam, treba izdvojiti 30 tisuća kuna i svake godine orati s novim, ili gotovo novim plugom.

A za to da bi imao još taj jedan plug dat će tri puta više, a za 10 ili 15 godina imati će stari plug, nekoliko puta će mijenjati i vitalne dijelove na njemu. Reći ćete: pa može i on iznajmljivati. A može, ali vjerojatno neće. Prije će biti da će ga posuditi koji puta nekome. Znači za svoga radnoga vijeka neće isplatiti taj plug, osim što će imati to zadovoljstvo da svi u selu znaju da ga on ima. Primjerice, jedna prikolica za razbacivanje stajnjaka, humusa, silaže i mnogo toga jednom farmeru treba mjesec dana. I on ju može iznajmiti za 6.000,00 kuna svake godine na jedan mjesec.

Da bi se isplatio toliki ulog, treba s njim raditi oko 60 godina

Ista priča kao i s plugom. Ta prikolica viđena i na sajmu košta 50.000,00 eura ili oko 350 tisuća kuna. Približno. Gledat će ju u svom dvorištu 11 mjeseci godišnje. Trebao bi s njom raditi 58 godina da bi bio u nekoj računici. A za 20 godina on ima stari stroj koji će raditi, ali neće više biti to, to, kako se kaže. A ovako on svake godine iznajmi za šest tisuća kuna novi, ili par godina svega star stroj. I za 58 godina netko njegov opet radi s novim strojem, a ne nekim starim koji mu je ostao od pradjedova.

Tko ima takvu garanciju da će mu djeca nastaviti s poljoprivredom?

Znači, to sve nije za hrvatskog poljoprivrednika. A kako je za njemačkog ili austrijskog? E upravo zato što oni imaju drugačije glave. Imaju nekoliko solucija. Ili strojne prstenove pa je taj jedan njemački poljoprivrednik kupio plug i za svih njih 10 bavi se plugovima i oranjem, a neki drugi iz toga prstena je kupio tu prikolicu i bavi se samo, da tako kažemo "izmetom" od svih njih i popravljanjem strukture tla kod svih udruženih poljoprivrednika u strojnom prstenu.

U Hrvatskoj su isprobali strojne prstenovime, ali to nije išlo. No, danas imamo sve više udruživanje u zadruge, proizvođačke organizacije, udruge i slično. U biti, zašto i ne bi se njih pet udružilo i određene strojeve kupili zajedno, odredili jednog koji svake godine određuje kako se koristi.

Iznajmljivanje je naša budućnost

I lijepo svakom od njih u džepu ostane mnogo novaca za potrebe njegove obitelji. Ili jednostavno, da se vrati na početak priče i da takve skupe strojeve koji mu trebaju povremeno iznajmi. Ima već dosta njih koji su spremni iznajmljivati takve strojeve ako ih imaju, a ima njih dosta, a iznjamljivat će ih sve više i sami prodavatelji kada pojedine strojeve budu gledali po dvije ili tri godine na svojim skladištima. Znam da će sada mnogi komentirati kako to zajedničko kod naših ljudi ne ide. Slažem se, ali sam zato i u samom početku rekao da ćemo morati mijenjati glave.

Morati ćemo jer nema druge. A druga priča bi bila da za našeg seljaka i nije novi stroj. Novi je za te prstenove u Njemačkoj ili Austriji i kada ga oni idu zamijeniti nakon tri ili pet godina, taj stroj ili traktor onda kupuje naš poljoprivrednik. To je možda i bliža priča pa zato i imamo već nekoliko trgovaca koji gotovo isključivo prodaju takvu mehanizaciju. Ali nisu ni oni potrebni. Nađe poljoprivrednik stroj na internetu i ode u Austriju, Njemačku ili u novije vrijeme u Poljsku i kupi ga sam bez posrednika. Upravo tako je nedavno stigla u Hrvatsku i jedna takva samohodna prskalica.