Vraćamo se kmetstvu jer za bolje ne znamo

"Drago nam je da Hrvatska ulazi u EU. Mi smo već jednom živjeli u jednoj zajednici", riječi su jednog Bečanina izgovorene laskavim tonom uoči hrvatskog ulaska u zajednicu europskih naroda koje mi proteklih dana zvone u ušima.

Da, istina je, živjeli smo u zajednici. Zvala se Habsburška monarhija. U njoj su se nama dodavali između Beča i Pešte, koristili nas kao živi obrambeni zid od Osmanlija, oni su uživali blagodati manifakturne proizvodnje i radili korake u industrijskoj revoluciji, a mi bili kmetovi.

Pirovi spas višnje maraške

U istoj toj zajednici imali su praksu naše seljačke vođe raščetvoriti, a seljake sakatiti i vješati po stablima. Zvoni mi ta bečka rečenica ovih dana kada čitam po nekim portalima hvalospjeve kako su Austrijanci i Nijemci spasili urod višnje maraške u Ravnim kotarima i to tako što su našim Škabrnjancima ponudili rekordno nisku otkupnu cijenu od kada postoji kune. Da je tih pišljivih 3,75 kuna po kilogramu ponudila neka domaća tvrtka, na primjer Maraska koja je ove godine odustala od otkupa, sigurno bi se dizala buna kako se ruši cijena i uništava domaći proizvođač. U Hrvatstvu je duboko urođeno da svoj treba napadati svoga. Ovako, pošto se radi o strancima s kojima nas još veže monarhijsko nasljeđe, nastaje druga atmosfera. Njihovo bacanje kikirikija pod naše noge dočekuje se kao radosna vijest.

Što će nama proizvodnja?

I tako vrtim te bečke fraze po glavi, kombiniram ih sa najnovijim događajima i polako osjetim kako padam u vrtlog u kojem se sve više osjećam kao njihov podanik. Imam i zašto se tako osjećati u cijeloj priči. Čitam odgovor predsjednika uprave Maraske d.d. zbog čega su odustali od otkupa višnje maraške prvi puta u povijesti svoga postojanja. Razlog jest što u Hrvatskoj ne postoji tvornica u kojoj bi napravili koncentrat od plodova i visoki troškovi istoga u drugim zemljama u okruženju. Mislim se, pa zar je dotle došla naša industrija da u cijeloj državi nema tko obaviti postupak koncentracije vrhunskog ploda da bi se kasnije napravili poznati sokovi, alkoholna pića, keksi. Što se to događa s našim sekundarnim sektorom, onim koji bi trebao biti motorom koji vuče primarnu proizvodnju i gura uslužni sektor?

Kmet u pravom smislu riječi

Zato se ja, dok padam u vrtlog prvo osjećam kao seljak koji je ostao bez svoje industrije i kojeg malo dijeli od toga da postane kmet. Ove godine, Nijemci i Austrijanci su nam bacili 3,75 kuna za višnju marašku, iduće će još manje, a mi ćemo samo padati pod pritiskom troškova i kredita dignutim u njihovim bankama. Jednog dana će netko doći i milostivo nam ponuditi da im predamo našu zemlju za oprost dugova. Mi dalje možemo ostati na njoj, ali ćemo desetinu davati njima kao vladarima. Tada ja više neću biti ni seljak, već pravi kmet. Kmet koji obrađuje tuđu zemlju u vlastitoj zemlji i za to plaća porez drugima. Trebat ću još biti sretan zbog toga, jer ako nisam, mogao bih završiti na stablu. Povijest me tome naučila.

Traktori na cesti - Slavonci na sezoni

Nisu ovo crne misli jednog pesimistički nastrojenog novinara. Ovo se nama već događa u turizmu. Prije dvije godine sam razgovarao s Dimitrijem, momkom iz jednog sela pokraj Vukovara. Dimitrija sam upoznao u Božavi na Dugom otoku. Tamo je radio kao konobar u hotelu, služio strance i prodavao veliki makijato po 12 kuna za račun stranih gazda. Taj strani gazda do hotela je došao hrvatskom privatizacijom, modernim pravilnicima dobio je koncesiju nad pomorskim dobrom i skupom ulaznicom svoje zemljake zaštitio od domorodaca. Dok su Dimitrije i njegovi vršnjaci iz bogate Slavonije konobarili, njihovi očevi morali su izlaziti traktorima na ceste u borbi za golu egzistenciju.

Stvarno je za zapitati se gdje smo to pogriješili da momci i cure iz bogate Slavonije na more dolaze služiti, a ne kupati se i odmarati? Gdje smo pogriješili da Ravni kotari kikiriki stranaca prihvaćaju kao slamku spasa, a nemaju priliku prodati bolje svoj proizvod?

U tom padanju kroz vrtlog, vrtim se u kmetskom svijetu i gledam što se događa s maraschinom koji se pravi od višnje maraške. S njim su se upoznati svi kraljevski dvorovi Europe. On više nije naš. Ne može biti naš jer sirovina od koja se proizvod nije naša. Nije ni sok amarena. Nisu nam ih uzeli Nijemci i Austrijanci s početka priče. Sjetili su se svoje pravo na njih položiti Talijani. Isto se događa i s drugom našom baštinom, svi nas cjepkaju i uzimaju kako i što žele. Groznog li vrtloga, hoće li me netko izvaditi iz njega?

Foto: depositphotos.com, @dcwcreations