• Život na selu
  • 12.10.2020. 09:00

Voćarstvo kao ulaznica za smislen život ili 'kako sam shvatio besmisao gradskog života?'

Cijeli sam život okružen poljoprivredom, no maksimalno ju ne doživljavam. Sudjelovao sam u brojnim aktivnostima, ali “bez mozga”, na autopilotu. Što se promijenilo?

Foto: Tomislav Haršanji
  • 286
  • 86
  • 1

Odrastao sam i većinu svog života proveo u Đakovu. Bila je to potpuno normalna mladost. Imao sam gotovo sve što sam trebao zahvaljujući marljivim roditeljima, koji su podrijetlom sa sela. Često sam i boravio na selu. I nije mi odgovaralo. Subote su izgledale radno - u starom šljiviku, ili novijem višnjiku. Bljak. Avanturama po faksovima, u nešto većem gradu, Osijeku, te kasnije zapošljavanjem u telekomu, “napokon” sam se maknuo od toga. Ali, umjesto da sam postao sretniji - upravo suprotno, postajao sam sve nesretniji. 

Počeo sam uviđati besmisao gradskog života. Kakav besmisao? Gradovi su nastali kao “odgovor” na industrijalizaciju društva. Razvojem sve većeg broja tvorničkih pogona, potreba za ljudskom radnom snagom je bila sve veća. Kako ne bi morali svakodnevno putovati na posao, velik broj radnika se odlučuje nastaniti u mjestu gdje su obavljali svoj posao i tako formiraju gradove. Imalo je to smisla u prošlosti, no ubrzo sam uvidio da danas tome više nije tako.

Sve imam, ali mi ništa nema smisla 

Danas preuzimaju jednu drugu ulogu - u trenutnom društvu, gradovi su postali izvor potrošača. Ljudi koji kupuju radi kupovine. Troše radi potrošnje. Uvidjevši to, krenula je potraga za spasom. Zaključujem da sve imam, ali mi ništa nema smisla. Osjećam da sam sposoban napraviti apsolutno sve, ali ništa ne želim. 

Nakon što sam upoznao ženu svog života, zajednički donosimo odluku preseliti na selo te se baviti poljoprivredom. Cijeli sam život okružen njome, no maksimalno ju ne doživljavam. Sudjelovao sam u brojnim aktivnostima, ali “bez mozga”, na autopilotu. Vrlo se to brzo očitovalo i u mojoj vlastitoj poljoprivrednoj “karijeri”. Zaribao mi je traktor. Jer je motor ostao bez ulja. Dotad nijednom nisam provjerio razinu ulja u motoru. Mazalica? Što je to mazalica? Potpuna nepoznanica. Izazov se pokazao puno većim nego sam mislio, ali korak po korak, i to se raspetljavalo. 

Priroda je uvijek u plusu. A ako na taj račun, i mi uplatimo vlastita sredstva, zarada će biti višestruka.

U toj novoj igri, pojavili su se EU fondovi. Posebna priča, no ukratko - “dobivam” sve što želim. Unaprjeđujem proizvodnju, diverzificiram aktivnosti, usvajam potrebna znanja gutajući sve relevantne knjige. Odlaskom na faks uviđam bespotrebnost jedne takve ustanove kad je riječ o akviziciji znanja, ali stječem zanimljive nove kontakte. Još uvijek važem da li nastaviti s tom avanturom. Uz sve to, igramo se s djecom, volimo, svađamo, pa opet volimo. I sve je super. 

Pokazat ću kako i zašto to radim

I onda kreće, kako ja kažem, treći svjetski rat. Na sreću, naša vizija, naš stil života, ostaje relativno nezahvaćen, ali svi oko nas su pogođeni, dezorijentirani. Cijena otpornosti na taj vrlo kataklizmičan događaj je ta, da bi postigli to što jesmo, postali smo totalno “nenormalni” i vrlo često neshvaćeni. Češće neprihvaćeni. No, svjesni da je okolina okovana negativnim utjecajima, odlučujemo nastaviti istim smjerom, ali još čvršće. 

Ove jeseni podižemo novi nasad lijeske i taj ću događaj iskoristiti za detaljnu dokumentaciju podizanja novog voćnjaka. Od digitalnih alata za mjerenje parcela, procesa planiranja i orijentacije nasada, do nabavke sadnog materijala, odabira sortimenta, razmaka sadnje, obrade i pripreme terena pa do sadnje, planiram napraviti cjelokupni rezime dosad steknutog znanja u poljoprivredi. Maksimalno agrumentirano pokazati kako ja radim, i zašto to radim, kako bi svi oni, koji kao i ja, u to ulaze “zeleni”, imali barem jedno iskustvo više. 

Priroda je uvijek u plusu 

Bavljenje voćarstvom vidim kao idealan izlazak iz besmisla svakodnevice za mlade ljude u svim životnim situacijama. Ne mora to biti voćnjak na 10 hektara, može biti i nekolicina voćaka u vrtu. 

Zašto voćnjaci? Razlozi su mnogobrojni i valja ih podijeliti na dvije osnovne razina. Prva je ona fizička. Radom u voćnjaku vrijeme provodimo na svježem zraku, na Suncu, baveći se smislenom aktivnošću koja daje vidljive, opipljive rezultate. Planiramo, čitamo, educiramo se i pratimo rezultate. Na temelju rezultata proučavamo što i kako dalje. Razvijamo intelektualne sposobnosti jer povezujemo naše akcije s rezultatima koji su nam vidljivi golim okom. Tu tek dolazimo do druge, bitnije razine. Emotivne, one na kojoj se javlja osjećaj zadovoljstva. Svi mi volimo vidjeti rezultate našeg rada, a upravo je to najočitije u voćnjaku. Svaka operacija, od samoga početka pa nadalje, je izrazito vidljiva.

Znači, svakim odlaskom, svakim uloženim naporom, jasno vidimo rezultat. A još važnije je to što svojim svjedočanstvom vidimo sinergiju prirode i čovjeka. Vrlo je važan i osjećaj nade, ispunjen znanjem da će naš trud zasigurno biti vraćen. Jer priroda ne uzima ništa za sebe. Sve što damo našoj biljci, ona će nam višestruko vratiti. Takav je svemir u kojem živimo. Da nije, ne bi bilo niti nas, niti našega planeta. Priroda je uvijek u plusu. A ako na taj račun, i mi uplatimo vlastita sredstva, zarada će biti višestruka.


Tagovi

Voćarstvo Život na selu


Autor

Tomislav Haršanji

Više [+]

Tomislav Haršanji, agropoduzetnik koji je svoj ured odlučio smjestiti u prekrasna slavonska polja. Kroz OPG HAHA brine o vlastitim nasadima, a uz to obavlja i usluge održavanja tuđih voćnjaka koji su još ljepši kroz objektiv video kamere koju zajedno sa svojom suprugom Ivanom koristi za izradu promotivnih video uradaka.