Uskoro ćemo turistima naplaćivati gledanje naših komedija i drama na noćnim pregovorima s Čobankovićem. To treba vidjeti. Glumci iz Doline sunca koji se također bave nekakvom poljoprivredom mogli bi se uključiti u tu sapunicu koja traje desetak i više godina. Samo što oni tamo znaju tko je režiser, a tko kulise nosi. Ovdje kod nas ne zna tko pije, a tko plaća.
Ovo je već folklor. Sada bi već mogli slobodno zvati turiste da svakih par mjeseci dođu u Hrvatsku organizirano gledati seljačke vođe i Čobankovića kako mlate praznu slamu. Mnogi platili da mogu prisustvovati tim kasno noćnim dramama i komedijama po istočnim hrvatskim varošima. Pa te konferencije za novinare, desetine mikrofona pred njima su doista kao trube raštimanog orkestra koji prati scenu.
I onda opet. Dogovorili smo 90 posto. Pa nakon mjesec dana nismo dogovorili. Onda se opet nađe jedan koji da bezrezervnu podršku Ministru a da je ovaj drugi blesav i ispolitiziran. Sutra s opet zajedno na cesti s traktorima.Onda uzmu na zub trećeg koji si po njima uzima previše za pravo, pa solira, pa uživa u broju članaka objavljenim u novinama. I na kraju će nas javnost objesiti i reći što mi više hoćemo. Ma kakvi seljačke vođe. Ne može ih tu biti dvadeset koji pregovaraju. Pa onda ispadne da jedan je za, drugi je protiv, a svi su u biti protiv kada pričaju na televiziji. A ima i onih koji kada se pojavi Čobanković tako postanu umiljati, tako štucaju kada govore, tako snize svoje glasiće da ih ni rođena majka ne bi prepoznala.
Hrvatska pod hitno treba novoga seljačkog vođu. Jednog koji će biti pametan, razborit, ali i od autoriteta. Mlaki i površni Željko Mavrović nije bio to. Jednostavno ga seljaci ne priznaju za jednog od njih. Još jedan propali pokušaj HSS. U svoje vrijeme Laslo i Kolar su imali određenu snagu, ali onda su se po Hrvatskoj počele formirati druge udruge, pa je došlo do hiperprodukcije malih Lasla i Kolara, tako da su i ovi postojeći postali još manji. A i malo su se više nego je trebalo ogrezli u politiku pa ih je i vrijeme popapalo. I sad je lako Čobankoviću i Kosorici sa šakom malih Lasla raditi što hoće. Nekada Đurkić i Mata Janković nisu mogli spavati kada ih je protresla seljačka udruga i zaprijetila blokadom cesta. Sada je jasno da će se sve srediti.
Imaš kuću, vrati stan! Sjeća li se netko toga. A ovi stari sigurno da. No, jel netko čuo za krilaticu Imaš poticaj vrati penziju. Je, čuli su posebno oni koji se s iznosom poticaja vrte na iznosima malo iznad 24.000,00 kuna. Što im se događa. Nema poticaja za njih ako su penzioneri. Traži naša država da ili otkažu penziju ili niš od poticaja. Jedno i drugo ne ide. I što sada. Podijeliti na babu i sebe. Može, ali ne važi za ovu godinu, ne važi ni za slijedeću godinu. Tek za onu treću. A do tad tko živ, tko mrtav. Ako ne od muke, a ono od budalaštine mogao bi da ili baba ili on već budu na drugom svijetu. Ma ta nam stvarno država ko maćeha. Svako malo te udari, onako nekad ćušne, a nekada i jako tresne. Sad su tresnuli. A mi se uskukali nad nevremenom.
Pa nema te vijavice, pijavice, leda i bujice koja može više štete učiniti nego li čovjek čovjeku. I nema ljudi više igara sa 100 hektara pšenice, kukuruza, suncokreta ili bilo čega. Ili zafrkancije s pet hektara povrća. Ljudi, pa ako osiguravate automobil vrijedan 50 tisuća eura, pa moramo osigurati i 50 ili 100 hektara pšenice. To vam je ljudi mercedes koji vas voza. Stalna priča kako su u osiguravajućim kućama lopovi i lažovi može ići s pet hektara kuruze koja tak služi da nam malo popravi kućni budžet. Pa možemo reći ma tko vas šiša. Neću i gotovo. Lijepo je reći. Ma neće mene poplava, led i slično. Nije ni prošle godine. A kad vas i vaših 100 ha lupi, bolit će tintara do penzije koju nikada nećete zaraziti.
Nemaju ni ti osiguravatelji ponudu za poplavu. Ali samo kada im se na vratima pojavite s većom količinom zemlje već će oni naći način da vas osiguraju. I od poplave, a ako treba i od smanjenog prinosa, pa i od rizika da vam predana pšenica ili neš slično nikada ne bude plaćeno od strane tamo neke Đakovštine.
Inače da nije mala stvar moramo konstatirati da iza ovakvih, medijima zanimljivih stvari i tema, ostanu životne tragedije. Imamo u ovom slučaju jedan infarkt koji je završio smrću predsjednika Uprave. Vlasnik jedne od stotinu tvrtki koju je Đakovština odvukla u ponor izvršio je samoubojstvo. Nekoliko velikih tvrtki je pred stečajem, a da nisu ništa krivi. Jednostavno njihove partnere i kupce uništila je Đakovština. Doista tragedija kakva se rijetko događa. A iza toga na kraju uvijek netko profitira.
Za ljudske sudbine očito više nitko ne mari. Nema fer pleya u poslovanju. Ne mari se za ljude, za poštenje, izgubili smo osnovne kršćanske vrijednosti i prema partnerima, radnicima i klijentima. Mnogi svjesno druge vuku u probleme. I zato moramo cijeniti mnoge među nama koji čuvaju svoje poslovne partnere i korektno se odnose prema kooperantima i kupcima, ali i sami sebima. Jedan je direktor poljoprivredne tvrtke koja se bavi mehanizacijom i sjemenom lijepo rekao kako jedni druge trebamo čuvati da bi mogli kvalitetno raditi i kada dođu bolja vremena, odnosno da bi imali s kim raditi.
Danas smo svjesni da ima firmi u poljoprivrednom svijetu koje se penju. U svakom slučaju među njih spadaju Žito, Agrokor, M-San grupa. Svi bi rado s njima radili. Oni imaju dužnost da sačuvaju ovo tržište. No, moraju znati da postoji jedna poslovica a glasi ovako - Vi koji se penjete mislite na one koje ćete trebati kada budete silazili. Nakon nekih 17 godina u novinarstvu, od toga 13 u gospodarskom nagledali smo se svakakvih slučajeva. Sjećate li se Gucića, Kutle, Novalića, Marčinka, pa u novije vrijeme Stanića, Peveca, Mladinića iz SMS-a. Ili je možda dovoljno reći Podravka, IPK Osijek, Đakovština, Županjska banka, Cibalae banka. I one, te tvrtke, ti menađeri i poduzetnici, tada su mi se činile strašno moćno. Vedrili su i oblačili. Bez kucanja su ulazili kod Tuđmana, Glavaša, Mateše, Šuška.
Gdje su danas? Imaju što raditi i biti s nekim ako su pazili na ljude oko sebe dok su se penjali. Ako nisu onda im nije lagano u svijetu od kojega su se već dobrano otuđili. A u recesiji i ovakvoj krizi će se vidjeti tko je kakav. I ono što nikako ne smijemo zaboraviti. Ni u kakvom slučaju ne smijemo prestati proizvoditi. Moramo imati svoje proizvode a ne biti samo kupci strane robe.
Pogodila nas je jedna od klimatski najspecifičnijih godina, jer toliko padalina i niskih temperatura nije zabilježeno godinama, pa i desetljećima. Realne procjene šteta na poljima pod pšenicom su i više od 20 posto, pa ne možemo očekivati prinose više od 500.000 tona pšeničnog zrna, pa sigurno nećemo imati viška pšenice sa 140.000 hektara zasijanih tom kulturom rekao prije neki dan Čobanković. No, ipak smo proizveli i imati ćemo. A i naši ratari će imati barem što očekivati da im bude plaćeno. Jer da nismo proizveli tek bi bila muka. Tresemo se ipak i zbog cijene, ali ipak i iskustvo govori da će svi oni koji imaju dobre prinose, veće površine i dogovorenu proizvodnju dostići cijenu koja im odgovara. S onima malima će biti problema, ali jedno je sigurno da oni imaju još različitih proizvodnji na svom imanju i da će već kompenzirati na neki način podbačaj određene kulture zbog nevremena ili pak zbog cijene.
Autor: Damir Rukovanjski
Damir Senj
prije 2 dana
Vidi se po slici što najviše mirše, janjetina na prvom mjestu a traktor i ovako nema što da radi pa nek čeka u redu na prasetinu 😂. A ja samo prošao Više [+]
