Uništena proizvodnja mlijeka teško se obnavlja, ali šansu treba dati drugim govedarskim pravcima uzgoja

Moramo priznati da posljednji potezi hrvatskih vlasti, ali i onih Europske unije ipak donose nekakve pomake u govedarskoj proizvodnji, čak i u mliječnoj gdje smo se srozali. Je li to svjetlo na kraju tunela? Teško da možemo tako reći, jer svjetlo je u posljednjih 10 godina tako ugašeno da se teško pali.

Naime, sjetim se početaka sajma u Bjelovaru i popularnog Gudovca. On je upravo i nastao na govedarskoj proizvodnji toga kraja jer su proizvođači mlijeka vukli cijelu poljoprivrednu proizvodnju i prerađivačku industriju. Sjećamo se da je tada samo Sirela imala oko 38 tisuća kooperanata i to na području Bjelovarsko-bilogorske  i Koprivničko-križevačke županije. Strašna brojka. Koliko je to telića bilo, koliko otkupnih mjesta. Koliko pak muznih uređaja, ljudi koji su ih servisirali. Kada se uzme u obzir da je uz svaki laktofriz i sabirno mjesto bila vezana barem jedna zaposlena žena iz sela. Uh! 

Krava u štali - kotač zamašnjak

Danas te dvije županije imaju zajedno manje od šest tisuća proizvođača. Što je s ljudima koji su držali krave a sada ih više nemaju u svojim štalama? Našli su se u nekim drugim proizvodnjama. Ali da se u tim krajevima može mnogo ljudi baviti ratarstvom i ne može. Nekako je krava u štali kotač zamašnjak za ta imanja. Za vjerovati je da su u tim kućama i dalje ljudi koji znaju držati krave. Sjetimo se i tih godina kako je bila razvijena kooperacija osječke mljekare. U svakom selu, obitelj koja je na svom imanju imala laktofriz imala je na četiri sata zaposlenu i ženu u osječkoj mljekari. Tada IPK  Osijek. Koliko je to bilo davno. A i nije. Morao bi postojati program kojem bi bio cilj upravo poticanje onih koji su prestali držati krave, a imaju sve raspoložive potencijale za pokretanje uzgoja. Štalu, strojeve, zemlje...

Međutim, teško da će se odlučiti za uzgoj mliječnih krava. Ali oni bi svoje kapacitete mogli odlično iskoristiti za uzgoj krava po sistemu krava-tele, za držanje mesnih pasmina i slično. Poznato je da Hrvatska unatoč 100 i nešto godina uzgoja simentalca, nije nikada iskoristila taj potencijal, a zadnja prodaja rasplodnih junica vjerojatno je bila prije 30 godina.

Svake godine u BiH i Srbiju iz Njemačke, Austrije, a sve više i iz Češke, Slovačke i Mađarske dolaze tisuće rasplodnih junica simentalske pasmine. Sad se moramo pitati zašto ne i od nas, a imamo tako stručne službe, poznatu selekcijsku, savjetodavnu službu? Imamo vrhunske fakultete i učilišta. Gdje je greška? Mi nemamo krava! Teško je nekoga optužiti, ali sve te vrhunske stručnjake smo imali i prije deset, i prije dvadeset godina i ipak je došlo do kataklizme.

Potencijala ima, treba nam strategija

Ono što u govedarstvu rade Česi i Mađari, a sve više im se približavaju i Slovaci, mi ne možemo više uz nikakve mjere uhvatiti. U njihovim strategijama, na prvom mjestu je proizvodnja rasplodnih grla, jer je uvijek cijena kg žive vage za najmanje 1 euro veća od tovnih grla, a mi već 25 godina govorimo o potrebi izrade nekakve strategije. No da je nepopravljiva šteta učinjena, istina je. Simentalac, Buša, Podolac, Salers, Aberdin angus, Limousin i brojne druge pasmine mogu nas živnuti. Nije važno koja. Neke su tradicionalne, neke podnose bolje ili lošije uvjete držanja, a opet neke daju i nešto mlijeka, a neke samo koliko treba teletu.

Moramo priznati da imamo potencijala ali netko mora napraviti strategiju. Teško da ćemo vratiti mužnji krava one poljoprivrednike koji su propali na tom poslu, one što su jako razočarani, ali njihove štale, balirke, traktori, mogu se iskoristiti u tom pravcu. A to su krave na paši. Te krave koje su dijelom na paši, a dijelom u štali.

Samo nam ne daj bože više onih Operativnih programa razvoja govedarstva gdje smo natjerali ljude da s farmi od 20 krava rastu na 100 i 200. Čini se da je to ipak bio najbolji program za one koji su tim ljudima prodavali junice, opremu, a posebice one koji su izgrađivali štale.