Turizam na Jadranu: Imaju kravu muzaru, a ne žele je iskoristiti? Zato nas gube

Na moru smo. U apartmanu. 
Kuham ručak. Juhu od piletine dinstanu na luku, s krumpirom, mrkvom i graškom. Malo soli, malo bibera. Prženi krumpir na maslinovom ulju i petominutni svinjski odrezak. Zelena salata s malo luka, graha i rajčice. 
Čini se jednostavno. I je, zapravo. No, čovjek bi očekivao, kada već plati 5.500 kuna za 11 noćenja da će ga u apartmanu dočekati veći asortiman posuđa. A ne emajlirane šerpe stare 30 i više godina, tri poklopca koja ne pristaju ni na jednu od njih. 
Šta se žališ, pita se moj muž svaki puta kada prigovorim. Njemu ništa ne smeta. On može sve pretrpjeti. 
Mogu i ja. 
I jesam.
Jer, ipak, drugu smo godinu zaredom u istom mjestu i u istom apartmanu. 
Zato jer: nemamo auto pa nam je to najbliže; nismo baš proaktivni u traženju apartmana; ne da nam se kopati cijelu godinu da bi dobili vrh vrhova za pristojne pare. 

A vrh vrhova bi mogao biti ovaj apartman kada bi vlasnici i mrvicu svoje pažnje, mrvicu svoga vremena, mrvicu želje posvetili toj svojoj kravi muzari. 
Apartman se sastoji od spavaće sobe, hodnika, veće kupaonice, trpezarije koja je ujedno i dnevna soba, velike terase i malo zemljišta u podnožju. 
Gledam tu zemlju i stišće me u prsima. Ima jedan grm lovora. Prošle je godine bio još jedan. No, očito ga je uništio nametnik koji će uništiti i ovoga što je ostao jer je pun sitnih mušica. 
Sve drugo, zemlja pod travom, tu i tamo maslačak, loboda. Nasred travnjaka stalak za sušenje veša i kojekakav drlog. I mislim si, da je ovo moj apartman, zasadila bih u jednom redu paradajz. Ma makar samo paradajz. U teglama na terasi začinsko bilje. Moja priča bi bila to: Imamo domaće, imamo mirisno…

Jer, da, vjerovali ili ne, postoje žene koje vole kuhati i na godišnjem odmoru. Postoje žene koje se jedino na godišnjem odmoru mogu opustiti kuhajući. One kojima se to ne da, odu u hotel. Ili jedu vani. Nema tu neke posebne priče. 
Ali od ovoga bi se dala ispričati priča.  
Iza zida je i smokva, čije su grane prošle godine dosezale i u naše dvorište. Jela sam ih u ogromnim količinama (na žalost kćeri i muža jer znamo kako smokve djeluju na probavni trakt). Ove je godine smokva orezana, ubrala sam tek 2-3. Ostale trunu i padaju u dvorište iza zida.
A pazi priču! Srbi odlaze u Grčku praviti ajvar. A ovdje možeš ispričati prekrasnu, mirisnu priču. Imaš drvo smokve, ponudiš posuđe za napraviti teglicu, dvije, pekmeza. Vlasnik dođe sa svojim znanjem, eventualno s malo potrebnih začina. Ne moraš daviti goste i nametati im svoje vrijeme. Ostaviš im recept, "utenane" objašnjen, sve potrebne sastojke, dvije dunst boce i oni si naprave pekmez kojega će koristiti u posebnim prilikama, sjećat će te se čitave godine i vratiti nagodinu opet. 

Ok, to ti je posao. Ne da ti se. I nećeš. No, ako poštuješ svoje, svoje obiteljsko naslijeđe koje ti je dalo zemlju, parcelu ili čak kuću koja je tebi danas krava muzara, pa daj se onda barem malo oduži time što ćeš svojim postupcima pomoći drugim sumještanima, ljudima iz svog kraja.
Preko puta mjesta u kojem smo odjseli je Vrbnik. Sa svojom poznatom Vrbničkom žlahtinom. U mjestu je jedna vinarija pored koje usput, slučajno, prođemo. 
Zašto u našem apartmanu ne postoji kakav letak koji će me upututi u tu vinariju? Zašto u našem apartmanu nema ama baš ništa o lokalnim restoranima koji koriste domaće proizvode? Zašto u našem apartmanu nema baš ništa o maloj pijaci u centru mjesta na kojoj se prodaju domaći proizvodi? Zašto, o zašto, ne postoji simbioza između iznajmljivača i proizvođača? 

Vratimo se na paradajz. I drugo povrće i voće. Kad već ne raste u toj zamišljenoj maloj baščici u dvorištu apartmana, bilo bi normalno da ih po normalnim cijenama mogu naći na maloj gradskoj pijaci. Ali, ne. Kilogram rajčice, volovsko srce, je 25 kuna! “Domaći” košta 20 kuna. Kažu, dolazi iz Slavonije. A ja znam da je trenutno cijena takve rajčice u Osijeku najviše 10 kuna. 
I da većina turista paradajz kupuje u obližnjem trgovačkom centru. 
I ne samo turista. 
Sjedimo neki dan u poznatoj konobi tog mjesta, čekamo ručak (da ne bude kako samo kuham na moru… o ne, itekako znamo ugoditi svojoj guzici i to masno platiti) i skužim vlasnika kako negdje odlazi. Uskoro se vraća i u vrećici s logom poznatog trgovačkog centra nosi patlidžan, tikvice, rajčicu. Iz “Bog zna koje zemlje”!
Zar je toliko nemoguće udružiti se s nekim lokalnim proizvođačima? Zar je nemoguće udružiti se s, primjerice, Slavoncima pa onda na ploči terase osim “happy hour” istaknuti da će gost uz dalmatinsku spizu moći pojesti i nešto i iz Slavonije? Recimo, buzara od dagnji na bijelo sa slavonskim češnjakom? Ili brancin s blitvom i krumpirom iz Međimurja? Ili Like?
Kaže moj muž, pa koliko bi tek onda koštalo jelo? 
Koliko bi koštalo? Možda mrvicu više. Ali tada imaš višu dimenziju. Imaš poljoprivrednog proizvođača (ne samo iz svog kraja) koji ima sigurnog otkupljivača. Imaš konobu u kojoj furaš samo domaće. Onda naziv tvoje konobe dobiva smisao. 

Toliko bi toga ovdje moglo imati smisao. Svoju priču. Priču o domaćem povrću. Priču o mirisnom aromatičnom, ljekovitom bilju. Priču o vinu. Priču o autohtonoj hrani.
Sigurna sam da je priča nebrojeno mnogo. Da bi jedan mikro brainstorming doveo do nevjerojatnih ideja koje bi se mogle realizirati već sutra. Za koje ne bi trebalo čekati godine da smokva naraste, da lovor naraste, da vino dozrije. Da netko doveze paradajz, bijeli luk, šljive ili lubenice iz Slavonije. 
Sve je već tu. 
Samo treba uzeti. I ispričati priču.
A oni to ne znaju. Ili ne žele znati. 
I zato nas gube.