Tri posto novca za 40% poljoprivrednika. Kako bi bilo kad bi organizirali sustav drukčije?

Razmišljam o tome kakve naš obiteljski maslinarski OPG ima koristi od toga što je u poljoprivrednom administrativnom sustavu? Podsjećam, OPG Malić godišnje proizvede 500-njak litara maslinova ulja te od prodaje i potpora ostvaruje godišnji prihod u prosječnoj vrijednosti od 7.700 EUR.

Vrijede li potpore koje dobijemo truda koji ulažemo? Prvo idem u analizu prihodovne strane. Da li zbog toga što smo u evidencijama naše ulje ima bolju cijenu? Nema.

Nervoza u hodnicima administracije

Potpore za 2024. godinu su nam iznosile iznosile ukupno 430 EUR (stari je nešto zaboravio prijaviti inače bi bilo malo više, ali nebitno za priču). Ukupna površina iznosi 1,45 ha, a prema odluci za 2024. godinu, kroz Agronet (RP + DPP + PPO) ostvareno je 430,04 EUR. Za te potpore imamo obvezu odraditi godišnje edukaciju i provedemo još par sati u APPRRR podružnici Zadar kod predaje potpora (stari prijavu još obavlja tradicionalno - u podružnici. Tko nije prošao red u APPRRR Zadar zadnjeg dana prijave potpora ne zna što je nervoza u hodnicima administracije). Mi smo još dodatno prijavljeni u registar poreznih obveznika, pa i to generira par sati godišnje neke papirologije i troškova.

Plavi dizel? Trošimo 50 litara godišnje, tu dobijemo dodatnih 30 EUR godišnje subvencije kroz plavi dizel. Što se OPG Malić tiče, na interakciju sa APPRRR se potroši 15-tak sati godišnje, par sto kilometara automobila i par stotina EUR troška porezne. Znači potpore, troškovi i gubitak vremena - tu smo negdje na nuli.

Iz svega napisanog, jasno je da nemamo neke koristi od toga što smo dio sustava potpora.

Kakva je korist poljoprivrednom sustavu od toga što smo mi unutra? Jesmo li bitni zbog statistike, i treba li nas male na bilo koji način regulirati? Koji je smisao da se za proizvodnju 500-njak litara maslinova ulja godišnje troše administracija i novac poreznih obveznika?

Ipak, i naša mala proizvodnja vjerujem da donekle ipak mora biti kontrolirana - zbog korištenja zaštitnih sredstava i veterinarske sigurnosti (za one male OPG-ove koji imaju stoku).

Da bi stavili stvari u perspektivu, bitno je razumjeti koliko nas, malih poljoprivrednih proizvođača, zapravo ima? Što kažu službene statistike, koliko je OPG-ova Malić u sustavu hrvatske poljoprivrede?

Što s malim OPG-ovima?

Prvo sam preuzeo kompletnu javnu bazu isplaćenih potpora APPRRR-a (u kojoj su i ribari). Zatim sam izdvojio ribare i izvanredne mjere (npr. ASK kompenzacije). Nakon toga sam uklonio fondove i kazne. Na kraju sam analizirao koliki postotak poljoprivrednika prima do 500 EUR potpora, kao i mi - ispada da nas je čak 20 tisuća, odnosno oko 18 % svih poljoprivrednika (računajući da ukupno ima oko 110 tisuća korisnika potpora).

Ako se prag podigne na 1.000 EUR godišnjih potpora, tada nas je čak 45 tisuća, odnosno oko 40 % svih poljoprivrednika. Ukupno isplaćene potpore za tih prvih 45 tisuća malih gospodarstava iznose svega 24 milijuna EUR, što je u prosjeku 530 EUR po gospodarstvu, odnosno 44 EUR mjesečno ili 1,5 EUR dnevno. To nije dovoljno ni za kavu.

Tih 24 milijuna EUR čini manje od 3% novca koji prođe godišnje sustavom potpora APPRRR. Dakle 3% novca trošimo za 40% nas mališana, hobi poljoprivrednika. Vjerojatno trošimo i 30-40% ukupnog vremena administracije - posebno u podružnicama APPRRR (koje čine oko 50% radne snage Agencije).

Ključno pitanje za ovu priču jeste: Gdje je granica smisla da se agro-administracija uopće bavi nekim proizvođačem? Što nama malima znači 44 ili 88 EUR dodatnog dohotka mjesečno od potpora?

Pogled broj 2 na istu stvar: krenuo sam provjeriti statistike o tome koliko hrvatskih poljoprivrednika obrađuje manje od 5 hektara zemlje - HR i EU izvori daju približno 70–71 % svih gospodarstava. Iz ove kategorije trebalo bi izuzeti povrtlare, plasteničare, vinogradare/vinare i proizvođače bobičastog voća - sve one koji od 5 hektara mogu živjeti. Ipak, prema ovom kriteriju, sigurno se radi o više od 50 % gospodarstava kojima je poljoprivreda hobi, a ne primarni posao.

Pogled broj 3 na istu stvar; svidjela mi se i ova definicija tržišno orijentiranog poljoprivrednika u jednom od javnih dokumenata: granica od 15ha i 8 stočnih jedinica, odnosno 22.700 EUR ekonomske veličine. “U 2020. godini, prema podacima FADN istraživanja, prosječan tržišno orijentirani poljoprivrednik Republike Hrvatske u svojoj proizvodnji koristio je 14,7 ha poljoprivrednog zemljišta i uzgajao 7,9 stočnih jedinica, čime je ostvario prosječnu ekonomsku veličinu od 22.700 eura, a za svoj rad je utrošio 1,6 jedinica godišnjega rada“. Ipak, ako ćemo po ovom kriteriju gledati, ostati će manje od 10% svih koji sada primaju potpore. Preradikalno.

Sumarno, iz ova tri kuta gledanja, rekao bi da se administracija prestane baviti sa 50% registriranih poljoprivrednih subjekata ne bi nastala nikakva velika šteta za hrvatsku poljoprivredu. Oslobodili bi se mnogi administrativni i stručni resursi koji bi se mogli baviti pametnijim poslom nego da rade inspekciju jesam li ja pofrezao oko maslina, i je li Krešo pokosio livade do datuma.

OK. Završavam sa ovim radikalan pogled na ovu administrativno-poljoprivrednu mozgalicu. Ne promoviram ništa, samo glasno razmišljam o smislu i koristima.

Idem sad manje radikalno, možda neki realniji scenariji koji bi se mogli dogoditi u idućih 10 godina kad sustav shvati da je ovo besmisleno, nestane para ili se dogode neke druge kataklizme. Prvo ću reći zašto bi i proizvođači poput OPG Malić trebali ostati evidentirani na neki način kao poljoprivredni proizvođači:

• dobro je da smo i mi mali u statistikama. Dobre statistike mogu osigurati lakše upravljanje prioritetima i krovnim politikama

• svi koji imaju stoku svakako moraju ostati u veterinarskom sustavu pravila i nadzora

• kupovina i korištenje zaštitnih kemijskih sredstava mora ostati pod nadzorom institucija

• da se pruži i nama malima mogućnost korištenja edukacija, baza znanja i savjetodavne službe - npr. online.

a onda što bi izbacio kompletno su aktivnosti na koje se troši najviše vremena:

• mogućnost ostvarivanja redovitih godišnjih potpora - ovime se smanjuje pritisak na administraciju od strane najmanje produktivnog dijela poljoprivrednika

• pravo na plavi dizel - isto bezvezna administracija zbog sitne potpore.

Sufinanciranje projekata diverzifikacije

Što je u ovoj de-administriranoj verziji poljoprivredne budućnosti sa fondovima i pravom malih na pristup toj vrsti investicijskih potpora u poljoprivredi?

Uzmimo za primjer naše maslinike i maslinarstvo. Ozbiljno se time bavimo, iako nam je hobi i ne živimo od maslinika. Realno, svakih 10 godina potrebno je uložiti oko 20.000 EUR u maslinike, ili otprilike 2.000 EUR godišnje - mehanizacija poput naše (motokultivator s priključcima, kopačice, kosilice, atomizer, auto-prikolice), ograda, navodnjavanje, mreže, trimeri, škare, pile, tresači, kašete… sve to zahtijeva stalne investicije.

Smatramo da bi nam se trebalo omogućiti pravo korištenja potpore za investicije u nasade ili mehanizaciju i strojeve – slično programu koji svake godine provodi zadarska županija. Procedura je tada znatno brža i jednostavnija nego kod natječaja APPRRR-a. Takav nacionalni program mogao bi biti 30-40 % potpore, do 2.000 EUR godišnje za ovu veličinu gospodarstva, što bi iznosilo oko 800 EUR godišnje - gotovo isto kao što bi dobili kroz sustav godišnjih potpora (ako se, naravno, sve prijave na vrijeme).

Alternativno, svakih 5 godina mogli bismo imati pravo na 5.000 EUR potpore za kupovinu opreme za OPG. Ili nešto slično.

Poljoprivredne priče Ivana Malića možete pročitati i na njegovu blogu.

Dalje, ostavite nam mogućnost sufinanciranja projekata diverzifikacije. Ovo je jedini put za većinu malih – od nas 50.000, sigurno je par tisuća malih, poduzetnih OPG-ova koji mogu napraviti čuda, i za sebe i za ruralni razvoj. Na primjeru našeg maslinika jasno je da od 500 litara ulja godišnje ne mogu zaraditi dovoljno za život, ali u kombinaciji s nekom malom preradom, kušaonicom ili iznajmljivanjem smještaja, sigurno mogu sebi osigurati dovoljno prihoda.

Zašto su sufinanciranje projekata diverzifikacije bolja vrsta potpora za nas koji radimo u ruralnim krajevima? Zato što potiču investiranje - potiču učinkovitost i povećanje proizvodnje, potiču nove usluge, potiču zapošljavanje dodatnih ljudi u ruralnom prostoru. U konačnici to dovodi do razvoja turizma, povećanih prihoda, povećanih poreza itd.