Traži se posao pregovarača

Kaže nedavno mi jedan da kako mogu reći da je cijena pšenice dobra. Pa nego kakva je? Ona je dobra. Nije odlična, ali nije baš ni loša. A isto tako bit će najvažnije da svi dobiju svoje novce. A i da naši poljoprivrednici vrate i kune za preuzeto gnojivo, sjeme i zaštitna sredstva.

Bilo bi lijepo kada bi netko, pa bio to i Čobanković, Jadranka i cijela država mogli garantirati cijenu koja bi svima dala miran san. No, ajde da budemo već jednom i iskreni. Pa poljoprivreda, a pšenica je tu dobrano uvučena, je danas u ovom dijelu Europe jedina proizvodnja za koju sigurno dobivate nekakve kune. Svi drugi i po godinu dana čekaju da naplate svoje proizvode. I to na kraju po nižoj cijeni od one koju su ugovarali ili dogovarali. Budemo sretni i da na kraju kompenziramo proizvode za robu koja nam ne treba. A tada slijedi ona rečenica - Važno da smo zatvorili. Ili pak - nek smo i nešto dobili.

Za očekivati je ipak da će ove godine svatko za svoju pšenicu dobiti nagradu u kunama. Pa koliko tko šta izdogovara. Manje od kune i nešto neće. E sada što će neki organizator proizvodnje prvo uzeti svoj dio nema veze s cijenom. Pa mnogi nisu imali ni prebijene pare kada su kretali u sjetvu. A ipak su i posijali i pognojili i na kraju još i zaštitili pšenicu. A ova je naša zlatna krušarica ove godine odlične kvalitete. Normalno i da taj koji je to kreditirao mora namiriti sebe i svoje troškove. I bez brige. Nema našeg čovjeka koji se neće snaći. Bude li imao više tona od one koje treba dati već će on odrediti koliko će predati onome koji ga je kreditirao. Ostatak će dati već nekome drugome gdje će dobiti lovu. Pa ako treba i susjed će predati pšenicu tamo di će zajedno dobiti pravu kešovinu. A kad kešovina dođe u ruke onda će biti kruha za sve.

U našem narodu je uvriježeno reći da su neki drugi lopovi i kulaci i uvijek netko u zadruzi i kooperaciji nepravedno zaradio. Pa kad će već to završiti da nam je uvijek netko kriv. A kada dobije sjeme šuti kao zaliven. Manji je od makova zrna tada. No, kada mu taj odbije lovu za sjeme koju je dogovorio s njim taj je pak lopov. A kako će na godinu doći do sjemena zadruga koja ga ove nije do kraja platila jer ćemo dio pšenice negdje dalje prodati, ili neš zamuljati. Stalno kao da trebaju svi biti budale. I zato ovdje, na ovom pribalkanskom području, zemlji koja još nije Grčka, držimo vrapca u ruci. Jer golub na grani je uvijek daleko. A vrabac je ovoga puta sigurna i plaćena pšenica.

No, važno da su i pregovori završili. Tu su svi redom izmanipulirali. Dokazivali svoju snagu, opstojnost. Jednostavno znali smo što pali, i na što je Čobi i cijela Vlada osjetljiva. Približavanje izbora i našem Čobiju je stavilo muda u škripac. No, možemo još malo praviti budale od sebe i drugih, ali za koju godinu kada budemo u Europskoj uniji i naši seljački vođe morati će u penziju a na njihovo mjesto stati drugi. Jer ovako, sad ću izvući traktore, sada ih spremiti neće ići. A ima još i nepoznanica koliko ima relevantnih seljačkih udruga. Tko je sada glavni. Dukić, Pokrovac ili tko drugi. Morati će uskoro biti i drugih. Netko tko nije samo boss u udruzi kada je problem u njegovoj branši, a da ga boli dupe kada je problem kod drugih. Kada frku imaju ribari ili proizvođači paprike ne može se Pokrovac praviti grbav. I sada predsjednik poljoprivredne komore, kada ju već imamo, treba zasukati rukave. Sve, apsolutno sve udruge moraju biti u nekakvim savjetima, ili grupacijama. Takve grupacije postoje u gospodarskoj komori. I kada se u našoj poljoprivrednoj komori te grupacije usaglase, onda komora, ili njezin predsjednik pregovara s Vladom s jasnim i točno definiranim stavovima. A ne kada se neš izdogovara da uskrsne druga skupina i podmaže svoje konjske snage i put ceste. To može biti i recimo neki predsjednik grupacije proizvođača pšenice pri poljoprivrednoj komori, ali tada sa svom mogućom regularnošću i mandatom za takve pregovore.

No, nemamo sreće i da ju prodajemo turistima poput vina, ulja i rakije. No, možda se i tu snađemo. Ne znamo da li baš od naše, seljačke pšenice, ali ovoga ljeta na jadranu dobrano se vekni od 600 grama proda po cijeni od 7, 8 i 9 kuna. A u njoj koliko ima pšenice sam bog zna. No, na diljem naše obale litra maslinova ulja ide po 100 kuna, pa pakiranje od 0,25l i po 35 kuna. Razno razne rakije po svakakvim cijenama. A vino. Butelja Ivan Dolca u samoposluzi stoji 245 kuna. U restoranima i više. A u samoj zadruzi na Hvaru ta butelja košta 115 kuna u što je uračunat i PDV.

I aj mislimo nek se proda što se da prodati. No, kada je riječ o vinu svi smo svjedoci kataklizme Dalmacijavina. Nema ni plaća za radnike, ni novca za preuzeto grožđe unazad tri do pet godina. I ne samo Dalmacijavino. Grožđe koje vinogradari moraju predati nekome često nije plaćeno i više od godinu dana, a ne rijetko se spominju i periodi od tri godine i iznosi od po nekoliko stotina tisuća kuna. A vino je prioizvedeno, upakirano i otpremljeno. No, da li su i oni naplatili od restorana i trgovaca upitno je. Danas nitko ništa ne plaća. I zato se moramo vratiti na priču s početak priče. Cijena pšenice je dobra, a odlična i ako se naplati do početka sjetve.

Ovi svoje grožđe neće do berbe, a mnogi ni do iduće. I zato što uspiju u svojim konobama, štandovima i pjacama prodati fureštima nek samo prodaju. Daj bože što više. I da bar bude što bolja sezona ona u devetom mjesecu. Tad dolaze stariji gosti koji trebaju vina i rakije za krvotok što je moguće kvalitetnije, a i maslinovo ulje za duži život . No, reći će neki da kvaliteta i nije baš neka. No, pa kao i kod pšenice. Ima onih koji naprave bolje ulje, a i onih koji imaju slabije. No, nek se tržište odredi. Ali, kako zaštiti one koji imaju raditi sve po pravilu. Platiti markice, porez, davanja, štandove, položaje u trgovačkim lancima? E tu mora naš Čobi uz pomoć Popijača nešto napraviti. Tko hoće prodati na pijaci ili u vlastitoj kući nek proda.

Možda bi trebalo ograničiti poticaje onima koji ne prodaju na tržištu. Neke su zemlje to riješile na način da su odredile postatak proizvodnje koji se može prodati, kako oni to zovu, na kućnom pragu ili pak potrošiti za svoje potrebe, poklanjati prijateljima. Preko toga ide kazna u vidu ne dobivanja poticaja za tu količinu.

Autor: Damir RUKOVANJSKI, mag.ing.agr.