Tko si može priuštiti Doručak s hrvatskih farmi?

Doručak s hrvatskih farmi koji se provodi diljem Hrvatske i naišao je na odobravanje ne samo potrošača, već i proizvođača autohtone hrane, nema sumnje, hvalevrijedan je projekt Hrvatske poljoprivredne agencije i Ministarstva poljoprivrede. U sklopu ovog projekta širom Hrvatske predstavljaju se sustavi dobrovoljnog označavanja stočarskih proizvoda, te tradicionalni domaći poljoprivredni proizvodi i mliječni proizvodi, meso, jaja, med i kruh s oznakama Mlijeko hrvatskih farmi, Meso hrvatskih farmi, Med iz Lijepe naše, Jaja hrvatskih farmi i Kruh hrvatskih polja.

Sve je to lijepo marketinški obrađeno i hrvatskom čovjeku već je u uho sjelo sve ono što Doručak s hrvatskih farmi čini vrijednim projektom koji ima za cilj poticanje zdravih navika i ukazivanje na važnost doručka, te fokusirati pozornost javnosti na svježinu, kvalitetu, dostupnost i sljedivost proizvoda s hrvatskih farmi poznatog podrijetla i datuma proizvodnje.

Glasniji uvoznički lobiji

Začetnici projekta sugeriraju kako kupovinom i konzumiranjem proizvoda s domaćih, hrvatskih farmi činimo dobro svom organizmu i njegovu zdravlju, utječemo na povećanje potrošnje (a samim tim i na povećanje proizvodnje, što je glavna nakana projekta) domaćih namirnica i razvoj domaće proizvodnje hrane.

Pitanje je koliko običan hrvatski puk čija je firma propala, koji je ostao bez posla ili radi, a mjesecima ne prima plaću, ili preživljava od prosječne hrvatske mirovine, može sebi i svojoj obitelji priuštiti domaći proizvod?

Dakle, shvatili smo da stavljanjem domaćih proizvoda na naš stol i preferiranjem domaće hrane na uštrb stranih, uvezenih prehrambenih proizvoda, pomažemo našem proizvođaču koji je, možda, naš prijatelj, rođak, susjed, a možda i mi sami proizvodimo nešto što ulazi u nišu hrvatskih autohtonih prehrambenih proizvoda pa samim time dajemo svoj doprinos povećanju proizvodnje i potrošnje domaćeg proizvoda nastalog na našoj farmi, u našoj staji, svinjcu, kokošinjcu, na našoj njivi, našem pčelinjaku ili našoj sirani.

No, pitanje je koliko običan hrvatski puk čija je firma propala, koji je ostao bez posla ili radi, a mjesecima ne prima plaću, ili preživljava od prosječne hrvatske mirovine, može sebi i svojoj obitelji priuštiti domaći proizvod koji je, složit ćemo se, najčešće kvalitetniji od uvoznog, ali su uvoznički lobiji toliko jaki i besramni da će uvezeni proizvod uvijek biti glasnije i glamuroznije reklamiran od onoga što ga je proizveo baj' Mata iz Prkovaca.

Prosječan hrvatski kupac će, naviknut, ali i prisiljen, da dobro razmisli prije nego potroši kunu, odlučiti se na jeftiniji proizvod ne zamarajući se odakle je došao. Tek se povremeno uzbudi i zabrine kada u specijaliziranim emisijama za zaštitu potrošača dozna kako je na policama i u hladnjacima hrvatskih trgovina pronađeno nezdravo meso svinje koja je tko zna kada i kako skončala negdje u južnoj hemisferi.

Sviranje simfonije gluhome

U trgovačkim lancima pile spremno za staviti ga u zagrijanu rernu platit ćete 15 ili 16 kuna, a ono koje je još jučer trčalo dvorištem u Rokovcima skuplje je barem 10 kuna. Danas, kada većina hrvatskog radnog ili umirovljenog čovjeka svaku kunu okrene nekoliko puta prije nego je pruži trgovcu, i tih 10 kuna puno znači. Kilogram svježeg kravljeg sira kod snaša na vinkovačkoj tržnici stoji 25 kuna i ta cijena se već godinama ne mijenja bez obzira na događanja ponude i potražnje na nemilosrdnom tržištu, dok isti takav sir, možda ponekad i bolji, u dućanima stoji 16 do 18 kuna.

Prosječan hrvatski kupac, prisiljen okrenuti svaku kumu, tek se povremeno uzbudi i zabrine kada dozna da je na policama i u hladnjacima hrvatskih trgovina pronađeno nezdravo meso svinje koja je tko zna kada i kako skončala negdje u južnoj hemisferi.

Tikvice, one obične zelene nalik krastavcu, koje narezane na kolutove, ispečene i pomiješane sa sitno sjeckanim češnjakom predstavljaju pravu deliciju za večeru, prodaju se u velikim trgovačkim lancima po pet kuna za kilogram, a na tržnici ih nema ili koštaju kao svetog Petra kajgana. Slično je i s brojnim drugim proizvodima koji su u velikim trgovinama jeftiniji nego na tržnici, uz pretpostavku da je na tržnici proizvođač, nositelj OPG-a, a ne nakupac i prekupac kojemu lamentiranje ministra Tomislava Tolušića da jedemo doručak proizveden na hrvatskim farmama ima isti učinak kao sviranje simfonije gluhome.

U svom tom galimatijasu zakona ponude i potražnje, konkurentnosti i isplativosti, dvojbe između racionalnog i domoljubnog, valja biti optimist i vjerovati kako je i ono jeftinije pile trčalo u dovorištu u Ivankovu, onaj svježi kravlji sir nastao u staji i sirani u Nijemcima ili ona zelena tikvica da je sazrijela na njivi u Komletincima. Ako to i nije tako u stvarnosti, mirniji smo ako mislimo da jest...

Foto: Agroklub