Zadnje aktivnosti

Zadnje aktivnosti korisnika mogu vidjeti samo registrirani korisnici.

Online korisnici

Online korisnike Agrokluba mogu vidjeti samo registirani korisnici.
Za potpune funkcionalnosti ovih servisa, prijavi se.

Promo

  • Izmeđ međe
  • 31.05.2020. 09:00

Težiti samodostatnosti? Da, ali biti svjesni da na svijetu nismo sami

Znam da će mnogi reći da Slavonija može hraniti cijelu Hrvatsku i okolicu. Može, ali imamo i problem koji nam je stigao s 21. stoljećem.

Foto: Vedran Stapić
  • 2.816
  • 278
  • 0

Nedavno je jedna političarka koja o poljoprivredi baš i ne zna puno, rekla nešto s čime se gotovo nitko ne slaže. A bila je malo bliže istine nego li je i sama očekivala. Hrvatska poljoprivreda nikada ne može proizvesti sve za naše potrebe. Hoće reći da nikada ne može biti samodostatna, kako popularno volimo reći.

I sam sam sklon tome da neće i ne može biti dostatna. Duga je to priča i svaka je grana poljoprivrede, priča sama za sebe. Nije isto za sve pa ono što je problem u voćarstvu, nije u vinogradarstvu, treća briga je u stočarstvu, a peta u ribarstvu i tako dalje. Pa čak u okviru jedne, da tako kažemo podgrane, ne stoje stvari jednako. U voćarstvu je jedna priča s jabukama, druga s kajsijama ili pak trešnjama, a da ne govorimo o kulturama koje su na različitim klimatskim područjima pa tako imamo jedan problem u uzgoju mandarina, treći pak u proizvodnji kupina, a svi spadaju u voćarstvo pa i u zajedničku poljoprivrednu brigu.

Veselimo se svakom izvozniku, a zabranili bismo uvoz?

Imaju svi neke iste probleme, ali daleko su važniji oni koji će nas spriječiti da proizvedemo sve što trebamo. Možeš proizvesti dovoljno jabuka za sve nas, ali rode u jesen. A baš u ljeto jedemo uvijek te jabuke iz hladnjače ili pet, šest sorti koje kod nas jako dobro uspijevaju, nije moguće. Neka i proizvedemo u tonama toliko jabuka koliko hrvatski građani i turisti pojedu, uvijek je želja i za onom jabukom koja uspijeva negdje dalje od naših krajeva. Lubenica možemo proizvesti koliko treba, ali ih ne možemo pojesti sve u ta tri mjeseca. Neki jedu lubenice i zimi, a tada ih moramo uvesti. Imamo sireve, ali ne možemo tražiti od naših prerađivača da proizvedu i sireve koje se proizvode u drugim krajevima svijeta. Možemo u našoj tekstilnoj industriji našiti hlača dovoljno za sve hrvatske građane. Ali trebaju li svi nositi baš te koje mi proizvedemo? Možemo proizvesti rakije i jakih alkoholnih pića, ali netko voli popiti i viski.

Dakle, odnos proizvođača i potrošača odnosno njihovih želja i mogućnosti je daleko kompliciraniji. I baš zato i ne ide ono što smo u stanju podržati, a to je zabrana uvoza nečega dok imamo svoga. Ajmo zabraniti uvoz sireva iz Francuske jer ćemo jesti samo ove koje mi proizvedemo. Zabranili bi uvoz jer imamo svoje jabuke. Ali nemamo i ne možemo proizvesti sve one jabuke koje naši potrošači kupuju. I onda ona druga strana. Zabranimo uvoz, ali veselimo se svakom našem izvozniku. Slavimo ga. Potičemo ga. I ponosni smo na svakog tko izvozi. Htjeli bi da EU, a i svi drugi kupuju od nas, ali mi od njih ništa. Nešto se, slažem, mora se napraviti da zaštita domaćih bude veća, ili da pomoć našim proizvođačima bude bolja.

No, neka se dođe do 80 posto samodostatnosti. To bi bila velika stvar. Pola ostane kod nas. Nešto i mi izvezemo, a zauzvrat što nemamo, uvezemo. Onda bi to bilo u redu. No moramo odrediti i što je to što ćemo u Hrvatskoj proizvoditi sami da kada drugi puta dođe nekakva boleština imamo dovoljno svojega za normalno življenje. Pšenice ima dovoljno, ali nešto i mi izvezemo kada je povoljna cijena, a uvezemo kada nam cijena za uvoz odgovara. Primjerice, za konditorsku industriju zna zafaliti pšenice poboljšivača.

A ona bolje uspijeva možda negdje dalje. I nije baš moguće proizvođače tjerati da proizvode nešto što im teško uspijeva i što se baš ne prodaje dobro. Prirodno je da danas svatko uzgaja i proizvodi ono što ima smisla. Ono što nema smisla morat će država pomoći ili nekako drugačije regulirati da bi imali dovoljno kada je frka.

Podizanje proizvodnje i zaštita domaćih 

Ima još jedna stvar. U jednom selu živi 100 mladih obitelji. Njih 25 se sada bavi poljoprivredom. Drugi su profesori, mehaničari, konobari, trgovci. Mogu imati jednu kravu, dvije svinje, bašču. Za sebe i vrlo malo za neku prodaju viška. Nemaju vremena za više proizvodnje. I nemaju znanja. A da bi proizvodili za cijelu zemlju svih 100 mladih obitelji u tom selu moraju biti veliki i napredni poljoprivrednici i da nitko od tih 100 nema sklonosti nečemu drugom - biti doktor, vojnik i slično. Od 100 djece u selu prije 100 godina svih 100 je imalo samo jedan izbor - ostati na zemlji i proizvoditi hranu. Danas ne možemo tih 100 natjerati da svi vole baš uzgajati gice i kokice. Pa makar ih zasipali suhim zlatom. Najviše od tih preostalih 75 za suvremenu poljoprivrednu proizvodnju možemo preorijentirati 10 do 15 obitelji koje će pristati možda i promijeniti svoje afinitete u životu.

A ovi što žive u gradu? Djeca? Od njih rijetko tko ima sklonosti radu u selu i teško da od njih možemo praviti poljoprivrednike. Ne znam kakve novce bi im trebalo davati da bi jedno od 100 mladih iz grada htjelo probati živjeti i raditi u Kuršalomcu Lijevom. Dakako, selo je izmišljeno da se nitko ne naljuti. Da mu garantiramo i plaću saborskog zastupnika, on iz Zagreba, Osijeka ili nekog drugog grada neće otići uzgajati pure, šećernu repu i slično. Znači, nedostaje i kadra i falit će za nešto što bi proizveli za 100 posto svojih potreba. Istina, pojedine proizvodnje možemo imati i više nego nam treba, a dio ćemo imati manje i to međusobno kompenzirati.

Podići razinu proizvodnje i količine da, ali svjesni da sami na svijetu nismo

Evo još jedan primjer. Imamo u Lici, Gorskom Kotaru, Dalmatinskom zaleđu 100 tisuća hektara neiskorištenih površina na kojima mogu biti krave na paši. Posebno pasmine koje su cijele godine vani na otvorenom, a kojima samo u malom dijelu godine treba zaklon i pomoć u hranidbi. Da na svakom hektaru imamo jednu kravu, negdje može i dvije, a negdje pola krave. Ajmo računati da primjerice u tom području onda imamo 100 tisuća krava. I to je godišnje, recimo u nekom slučaju, 100 tisuća teladi. Tko će to nahraniti, tko će to i gdje sve poklati? Naša djeca iz grada neće, ovi što žive u tim selima ne mogu. E onda moramo dozvoliti da kod nas rade Rumunji, Azerbejđanci, Albanci, Kirgistanci... 

E, oni bi radili za 5 tisuća kuna i smještaj. Njih puno. I škole bi nam brzo napunili. A onda, priznajmo si, naši domaći ne bi htjeli da u razredu gdje je njihovih pet učenika, bude još 20 raznih nacionalnosti. U Austriji, Belgiji, Njemačkoj vam se zna dogoditi da su pola razreda djeca stranih radnika. Novi problem. Mi baš nismo Švabe.

Ajmo sada sa 30 posto ipak polako podizati na više. Polako. Jaja, peradi imamo dovoljno. Jabuka isto imamo dovoljno, ali ne možemo samo jesti tri sorte kada u svijetu ima i drugih finih. Mora se uvesti. No, mi ćemo izvesti naš delišes, primjerice. Njega vole Rusi. Imamo svojih prednosti i mana i toga moramo biti svjesni. Podići razinu proizvodnje i količine da, ali svjesni i da sami na svijetu nismo.


Tagovi

Hrana Poljoprivreda Samodostatnost Uvoz


Autor

Damir Rukovanjski

Više [+]

Diplomirani agronom, dugogodišnji dopisnik, novinar i urednik u Glasu Slavonije, osnivač i urednik AgroGlasa od 2000. do 2008. Urednik EU Agro Info od 2008 do 2013., urednik Agrotehnike, izdavač brojne stručne poljoprivredne literature. Kolumnist Agrokluba od 2008.godine. Nekadašnji suradnik Gospodarskog lista, Nove Zemlje. Član Hrvatskog novinarskog društva od 1993.godine i član Izvršnog odbora Zbora agrarnih novinara HND.

Izdvojeni tekstovi

Izdvojen oglas

KLUB

U Baranji nova balvan revolucija. Uskoro opširnije