• Izmeđ međe
  • 29.09.2021. 10:30

Sve se može proizvesti, a prodati?

Povela se rasprava nedavno o neobranom nasadu aronije. Mnogi su danas zbog ove kulture u problemu. No, sjećate li se uzgoja nojeva, činčila, nutrija, farmi puževa pa i paulovnije?

Foto: Depositphotos/oleggur/Manka
  • 1.653
  • 349
  • 0

"Navlakuša. Što god se uzdizalo - samo je balon od sapunice“. Ovako je reagirao jedan čitatelj na članak o neobranom nasadu aronije i čovjeku koji će odustati od proizvodnje ovoga voća jer ga nema kome prodati.

Podsjeća nas ova priča i na pomamu za uzgojem nojeva u Hrvatskoj. Tada i u okolnim zemljama. Nojevo meso prije se nije jelo u Hrvatskoj, a po broju tada podignutih farmi ispalo je da će, u najmanju ruku, izgurati s jelovnika prasetinu i janjetinu. Nekoliko desetaka tisuća eura, odnosno njemačkih maraka, ljudi su plaćali za ove životinje. Organizirane su prezentacije, degustacije, sajmovi, snimane su emisije i pravljene reportaže.

Na kraju smo se pitali zašto su sve farme propale. A odmah i kada se tko od nas uopće i odlučio kupiti meso nojeva? Nije bilo otkupljivača i kada su svi imali nojeve za klanje došao je problem. Zašto bi ih netko otkupljivao kada meso nema kome prodati. 

Aronija je ipak malo drugačija priča. Kada se pitamo jesmo li ikada kupili aroniju, sok, vino ili neki drugi proizvod od nje, ipak se među nama nađu oni koji kažu da. No, daleko je više proizvodnje  nego li konzumenata. Kupaca ima, ali nedovoljno da pojedu i popiju svu. I prije par godina je bilo viška soka. Mnogi riješe svoje proizvedene količine, ali kao što vidimo puno je i onih koji nisu uspješni. Brojni su oni koji idu u priču kojoj ne znaju kraj.

Olovku, papir i u kalkulacije 

Zamislite da posadite 50 hektara pšenice, a ne znate kome ćete prodati i nemate je gdje uskladištiti. To je ipak, da tako kažemo, nemoguće. Proizvodite li pšenicu, kukuruz, soju, ječam, znate da imate kome prodati i predati. Možda ne po najpovoljnijoj cijeni, ali ipak imate. A što kada imate viška aronije, brusnice i nitko vam neće ni besplatno preuzeti? 

Sjećamo se i kako su mnogi uletjeli u posao s činčilama. Posao nije bio tako ni loš dok je postojao otkupljivač, Tkalčec iz Čakovca i njegova firma Činčila International. No, došlo je do zabrane korištenja krzna i uzgoja i klanja radi krzna, a činčile postale kućni ljubimci. I tada su svi krenuli u taj posao jer su mediji podigli prašinu. Nešto slično je još prije Domovinskog rata bilo i s nutrijama, a devedesetih godina podizale su se i farme puževa. Onih vinogradarskih. Bilo je otkupa, kao i sada što ga ima, ali za određenu količinu, ne previše. 

Jednom je Nikola Jaman, nekoć poznati peradar, ustvrdio da bi Hrvatima mogli prodati i tehnologiju uzgoja krokodila. I našlo bi se 500 onih koji bi dali novce da započnu uzgoj i kupili bi krokodilčice i pokušali uzgajati. Pa bi kupili i brošure, tada videokazete i slično. A ovo što znamo dobro raditi kao što su ratarstvo, uzgoj povrća, kokoši, svinja i krava, pa i pura i pataka, to ne bismo radili.

Seljak je uvijek morao biti razuman, oprezan i s papirom i olovkom voditi svoje gospodarstvo. I sada i prije 100 godina. Ranije je proizvodio ono što treba za obitelj da ju prehrani, a višak proda ili zamjeni za nešto što nema. No, danas uzgaja i proizvodi ono što mu treba donositi mjesečnu plaću. To je druga priča. Prije sto godina ako je nečega bilo viška sačuvalo se na neki tradicionalni način i na kraju ipak pojelo i popilo. Danas višak propadne i baca te u probleme.

Ni naše razne komore, savjetodavne službe, agencije i stručnjaci nisu u stanju upozoravati koje su to količine koje tržište može primiti. Imamo problema i s tehnologijom. Veliki nasadi dođu u godine kada su proizvodni. I tehnološki mnogi nisu spremni za branje i čuvanje, odnosno skladištenje. Zamislite da se nekim čudom odlučite preko noći posijati 100 hektara pšenice, a niste riješili kombajn, niti osigurali njegov najam. Ili primjerice, nemate ni dogovoreno skladištenje. Normalno je da ne možete skinuti 100 hektara pa čuvati u traktorskoj prikolici. Ako imate dva jutra pšenice možete ju čuvati i u vrećama i u prikolici, a uvijek će vam netko i požnjeti to malo.

Bojimo se s pravom kako se mnogi zaleću u proizvodnju nečega čemu nisu dorasli i doslovce neplanski, onako grlom u jagode. Volio bih znati i što je s paulovnijom. Počeli su u Slavoniji umjesto oraha, šljiva i jabuka saditi to drvo. Neki hvale, neki ne. Kažu da je osjetljiva na hladnoću. Neki su na kraju ipak odustali, a drugi ju ostavili i dalje posađenu. Bilo bi zgodno vidjeti koliko je uopće ostalo nasada ovoga brzorastućeg drveta.

"Bježim od uzgoja svega što nije autohtono"

Što rade ljudi s aronijem ako je višak? Ako je mali nasad nije problem.

"Ove godine cijeli urod ide u liker cca 150 litara i po 100 kn jer potražnja je velika, tko ga jednom proba zaljubi se. Ima caka, treba to i odradit. Aronije treba pognojit stajskim gnojem, zalijevati, održavati travu oko njih, pobrat, napravit liker, prebacit u boce“, kazao mi je jedan uzgajivač. Ali on govori o maloj količini. 150 litara. Što ako morate napraviti tisuću litara, zapakirati i to prodati. To je već problem.

"Išao sam probati i ne mislim više. Jednostavno su nas navukli velikom zaradom. Davno sam naučio na svojoj koži da bježim od proizvodnje ili uzgoja svega što nije autohtono, odnosno od svega za što naši ljudi nemaju navike konzumacije“, rekao je jedan drugi sudionik rasprave.

Upravo je to ključno za ovu priču, od nojeva do aronije, pa vjerojatno i paulovnije. Dokaz je kako mnogi prodaju bez problema najobičnije svinjske čvarke. Probajte ih proizvoditi i prodavati u Japanu, ili pak u Brazilu. Malo sutra kako bi rekli naši ljudi.


Tagovi

Uzgoj aronije Uzgoj paulovnije Nojevi Uzgoj brusnica Čvarci


Autor

Damir Rukovanjski

Više [+]

Diplomirani agronom, dugogodišnji dopisnik, novinar i urednik u Glasu Slavonije, osnivač i urednik AgroGlasa od 2000. do 2008. Urednik EU Agro Info od 2008 do 2013., urednik Agrotehnike, izdavač brojne stručne poljoprivredne literature. Kolumnist Agrokluba od 2008.godine. Nekadašnji suradnik Gospodarskog lista, Nove Zemlje. Član Hrvatskog novinarskog društva od 1993.godine i član Izvršnog odbora Zbora agrarnih novinara HND.