Što zapravo znači naš manjak prehrambene samodostatnosti: Koliko dana smo od gladi?

Koliko bi Hrvatska izdržala da se zatvore granice?

Zanimljiva hrana za misli jer koliko su natpisi koji upozoravaju da ćemo biti gladni ako se zatvore granice točni? Nekako mi ta tvrdnja nikad nije zvučala uvjerljivo. Kao ni ona da Hrvatska može hraniti pola Europe. Jer to bi značilo da Mađarska može hraniti 2,5 Europe, a Ukrajina 30 Europa. A 30 x Europa je 13,5 milijardi ljudi. Nešto mi tu u matematici ne štima.

Odakle krenuti?

20.000 hektara ispod (mora) samodostatnosti

Podatke imam, koliko smo u svakoj kulturi samodostatni. To bi značilo da ako smo na rajčici samodostatni 33%, da ćemo bez nje ostati već 1. svibnja. Nema problema, jest ćemo manje šalše.

• Svinjetina - jest ćemo je do kraja srpnja. Manje pršuta i kulena.
• Govedina - jest ćemo je do kraja kolovoza. OK preživjet ću, bitno da ima janjetine.
• Janjetina - jest ćemo je do rujna. Poskupit će (j)opet.
• Mrkva - zalihe će se isprazniti 1.6. Manje će se bacati.
• Pšenica (posljedično brašno) - imat ćemo za 2 godine zaliha.
• Limuni - zalihe će se isprazniti 2.1. - dan-dva zaliha
• Banane - nema, osim parsto kila indijskih.
• Mandarine - bit će za do Badnjaka.
• Uljarice (posljedično ulje) - 3 godine zaliha.
• Šećerna repa (šećer) - bit će do studenog.

Ugrubo gledajući, brzinski izračunato - Hrvati neće biti gladni zato što nismo samodostatni, samo će jesti manje bifteka i krmenadli, piti manje mlijeka, jesti manje voća i povrća. Nutritivne potrebe zadovoljit će viškovi žitarica i uljarica.

Manji problem hrane, veći energije

Sve je naravno kao i u svakoj priči relativno. Laički bi se moglo reći da 1 kg visokoproteinske pšenice zadovoljava dnevne nutritivne potrebe čovjeka (uz dodatak nekih grahorica i vitamina). To je 365 kilograma pšenice godišnje po čovjeku. Hrvatska proizvede 800.000 tona godišnje - što bi značilo da samo pšenica gotovo nahrani 2.2 milijuna ljudi. Kukuruza imamo 2.000.000 tona godišnje - to je po sličnoj logici 5.5 milijuna nahranjenih ljudi. Preživjet ćemo, ako ništa na puri i kruhu umočenom u maslinovo ulje kao i naši stari.

Zaključak: da se zatvore granice, nećemo biti gladni. Nema senzacije.

Ali, što ako stanje zatvora potraje? Što ako granice ostanu zatvorene 5, 10 ili 50 godina? Hoćemo li u tom slučaju biti gladni? Kroz granicu ništa ne prolazi. Ne prolaze krumpiri niti prolazi nafta, plin, gnojivo, plastične folije, rezervni dijelovi. Niti prolazi naša pšenice prema Italiji, graševina prema Bosni ili tuna prema Japanu.

Negativni utjecaji ovakvog zatvaranja su značajni, a njihova samodostatnost uključuje i faktore izvan poljoprivrednog sektora:

• neće biti dovoljno dizela za poljoprivredu - imamo 21% vlastite nafte
• neće biti dovoljno plina za proizvodnju gnojiva - imamo 25% vlastitog plina
• bez zaštitnih sredstava ćemo ostati nakon pola godine, Hrvatska u tom sektoru gotovo ništa ne proizvodi, a i da proizvodimo otkud nam sirovina?
• bez fosfornih i kalijevih gnojiva ćemo ostati za 6 mjeseci, dušična ćemo dio moći proizvoditi (imamo kapacitet, ali neće biti plina)
• Masti, ulja, rezervni dijelovi, vreće, folije, špage za bale… - problem kreće za par mjeseci, čim se isprazne skladišta uvoznika

Kako mi se čini, kad/ako se zatvore granice, hrana nam neće biti najveći problem koji imamo - puno veći problem bit će energija.

Ipak, nije sve tako crno oko naše samodostatnosti u zatvorenim granicama. Nakon početnog šoka, zasukat ćemo rukave: obnavljat će se maslinici i vinogradi, radit će se vlastiti povrtnjaci, dvorišta će biti puna koka i svinja, a mačke će loviti miševe umjesto da jedu pelete. Hrana se više ne baca - to je dodatnih 286.000 tona hrane (0.8 kg stanovniku/dnevno), pa ćemo manje morati proizvesti, postat ćemo samodostatni u voćarstvu i povrtlarstvu, jest ćemo manje mesa, jaja i mlijeka - to će biti hrana za bogate, sirotinja će jesti kolače (brašno, šećer, ulje - biljno=jeftino) i srdelu.

Zvuči kao - Švicarska

Kako bi to moglo izgledati u Hrvatskoj 10-15 godina nakon zatvaranja granica:

• 2 milijuna hektara u ARKOD-u
• Proizvodnja uljarica i žitarica smanjena na pola (pad prinosa 50% - nema gnojiva, nema zaštite, slabija obrada jer fali dizela)
• Proizvodimo sjeme, pokrenuli smo mlinove, veterinarski sustav funkcionira, počeli smo proizvoditi i dio zaštitnih sredstava
• Kukuruzom više ne hranimo bioplinska postrojenja
• Potaracali smo tune i dupine, opet lovimo plavu ribu - izvor proteina umjesto mesa
• Još manje mesa i mlijeka (jer ima samo pola stočne hrane - žitarica)
• Samodostatni smo u maslinovom ulju
• Hrvatima više ne smeta miris iz svinjaca i kokošinjaca
• Strojeve krpamo nekako sami, počeli smo opet proizvoditi traktore (bez EU normi).
• Bit će puno više ručnog rada u poljoprivredi jer će nedostajati dizela i kompleksnih strojeva.
• Ugrubo ćemo se vratiti u 70-te i 80-te godine prošlog stoljeća što se tiče mehanizacije i načina rada, lanaca opskrbe
• Puno je manje divljači
• Šume su pune sakupljača
• Granični pojasevi se bogate zbog šverca u Bosnu.
• Ljudi se vraćaju u ruralne krajeve, obnavljaju se i krče zarasle djedovine i babovine
• Sredili smo sustave navodnjavanja i odvodnji, napravili akumulacije
• Završili smo masovne projekte komasacije.
• Slatkovodni ribnjaci ponovo proizvode.
• Ljudi će biti sretniji i povezaniji sa svojom zajednicom.
• Bitcoin je bezvrijedan, najvrijedniji resurs je poljoprivredno zemljište.
• Seljak je opet bitan član društva. Bogati paori kupuju jeftine apartmane i zemljišta u Sukošanu prvi red do mora. Na menijima dalmatinskih konoba sve je češći fiš!

Pa čekaj, ovo sve skupa uopće ne zvuči loše, ovo zvuči kao Švicarska!

Poljoprivredne priče Ivana Malića možete pročitati i na njegovu blogu.

Čini se, za hrvatsku poljoprivredu bilo bi najbolje - zatvoriti granice. Učas bi postali samodostatni.