Što učiniti kako bi hrvatski poljodjelci iskoristili ponuđene protukrizne mjere?

Da bi se Hrvati vratili u poljodjelstvo i iskoristili sredstva za prevladavanje krize, potrebito je cjelovito rješenje gospodarske, posebice tržne strukture obiteljskog gospodarstva.

Ono što nedostaje domaćoj poljoprivredi, a nasušna je potreba svekolikog napretka je zajedničko tržništvo, odnosno marketing koji stvara zajednički proizvod.

Preko 80 posto našeg tla sitni su posjedi u rukama obiteljskih poljodjelskih gospodarstava. Oni  pojedinačno ne mogu na tržište zbog male proizvodnje, koja daje još manju ponudu.

Unatoč boljoj kakvoći proizvoda obiteljske proizvodnje s malih posjeda, koju osjećaju potrošači, teško se uspostavlja prijeko potrebita ustanova marketinške zadruge.

Tržništvene odnosno marketinške zadruge najbolje mogu povezati desetke i stotine malih proizvođača, koji će istom agrotehnikom i tehnologijom proizvoditi zajednički jedinstveni proizvod, napravljen prema željama i zahtjevima potrošnje.

Tako bi proizvode OPG-a mogli utrživati iz jednog skladišta, veletržnice ili dražbe.

Mali proizvod možemo učiniti velikim i moćnim

Obiteljska gospodarstva stvarajući na vlas isti proizvod, koristeći iste prodajne kanale i potrošače, ujedinjeni mali proizvod učinili bi velikim i moćnim, koji bi se lakše nosio na tržištu.

Kako se stvara zajednički proizvod? Tako da istražimo tržište onog proizvoda kome je sklono podneblje, proizvodna tradicija, te da utvrdimo broj sitnih gospodarstava, koji bi se uključili u tu proizvodnju.

Nakon toga stvaramo proizvodni proces u kome određujemo što proizvoditi, kojim sortama, odlikama i kultivarima ući u proizvodnju, kako pripremiti tlo, obraditi i gnojiti kulturu.

U detalje određujemo zaštitu, rezidbu, prihranu i berbu proizvoda. U stočnoj proizvodnji određujemo se za pomladak, hranidbu i način uzgoja životinja. Konačni proizvod može se dovršiti u zadružnom pogonu primjerice u zrionici, sušionici, vinariji, mljekari i posebnoj obradi, preradi i doradi proizvoda.

Ako se radi o svježim proizvodima, treba obaviti pripreme za tržište.

Proizvod prolazi pranje, kalibriranje, razvrstavanje i pakiranje. Koristi sve glavne funkcije marketinga, od stvaranja proizvoda, preko izbora prodajnih kanala, zajedničke promičbe i stalnih tržnih istraživanja ponude i potražnje.

Po čemu se onda zajednički obiteljski razlikuje od standardnog, običnog poljodjelskog proizvoda? Po tome što obični nastaje u uvjetima industrijskog poljodjelstva na velikim površinama, širokim tablama, u okviru trgovačkog društva, koje baš i ne koristi sve blagodati održivog gospodarenja.

Čije proizvode više vole potrošači? Više vole one zajedničke proizvode, koji rabe sve prednosti obiteljske proizvodnje. Proizvodnju na malim posjedima, u malim serijama u prirodnom okolišu. Okolišne proizvode, od domaćeg sjemena, određenog načina proizvodnje, uz bolji nadzor kakvoće.

Stvaranje zajedničkog proizvoda trebao bi biti put razvitka malog posjeda. Što razvijati, krupno ili obiteljsko poljodjelstvo pitanje je strategije razvitka poljoprivrede.

Prednosti krupnog specijaliziranog su ekonomija razmjera, uz manji trošak ljudskog rada. Smanjeni troškovi daju veću dobit u proizvodnji. Nedostaci su što ruši prirodni okoliš i životnu raznolikost, povećava troškove zaštite i melioracija, zbog nedostatka plodoreda.

Obiteljsko gospodarstvo održava dobru uposlenost, čuva nacionalne vrijednosti i vlasničku strukturu, čuva bioraznolikost, tlo, kakvoću proizvoda i postiže veće tržne cijene proizvoda.

Njegov razvitak potiče održivu i okolišnu proizvodnju. Smanjuje pritisak na gradove i zapošljavanje.

Obiteljska gospodarstva trebaju imati prednost u poljoprivrednoj politici

Da bi se održalo, ipak treba dobiti izvanrednu prednost u državnoj poljodjelskoj politici. Obiteljska struktura je vrlo krhka. Obitelj često ostaje bez nasljednika. Teško se vraćaju otišli iz poljodjelskog gospodarstva.

Da bi se Hrvati vratili potrebito je cjelovito rješenje gospodarske, posebice tržne strukture obiteljskog gospodarstva.

Hoćemo li hrvatsko ili poljoprivredu cjelokupnog svjetskog gospodarstva, pitanje je koje nas može odvesti u stranputicu.

Novo svjetsko poljodjelstvo traži veće table u ratarstvu. Visoke prinose u monokulturi. Cjelovitu uporabu strojeva i priključaka, veliku potrošnju dušičnih gnojiva, cjelovitu odvodnju i navodnjavanje. To je vizija propadanja poljodjelstva.

Preko poharanosti poljoprivrednih površina i uništenja strukture i teksture tala sve do smanjenja, kako kakvoće proizvoda, tako i prinosa po jedinici površine.

Udruživanje u tržnoj sferi je uvjet bez kojeg nema razvitka obiteljskih poljodjelskih gospodarstava. Na tom planu valja provesti nužne zakonske izmjene da bi se iskoristile ponuđene protukrizne mjere.

Potrebito je ugoditi onim rješenjima koja pospješuju tržno udruživanje, ali samo na onim osnovama koja jačaju obiteljska gospodarstva smanjenjem troškova prodaje i utrživanja, te porastom njihovih prihoda.