Još prije 70 godina, 90% Dalmatinaca je živjelo od poljoprivrede i ribarstva. Danas, njih 90% živi od turizma. U takvim okolnostima, težak zadatak je pronaći dalmatinski poljoprivredni Top 10.
Pokušao sam složiti TOP 10 listu poljoprivrednih firmi u Dalmaciji. Kako sam spacijalni tip krenuo sam po karti lutati mislima. Tu je Vrana, na Bokanjcu je bila farma, Maraska ima višnje, Pažani imaju ovce, kod Drniša su bili veliki vinogradi, kako se oni zovu? Šibenik područja Jadrtovca vinogradi ostalo usitno. Splitska nemam pojma, sinjsko polje + vina i maslina po otocima? Dubrovačka, oni imaju mandarine i vino, ali sve je to maleno i usitno, pa sam negdje kod broja 10 zastao, pokušavajući se sjetiti još ikoga relevantnog, a da broji stotinjak hektara što mi je neki razumni prag za brojanje.
A ne tako jako davno, još samo prije 2 generacije svaki kutak Dalmacije koristio se za poljoprivredu. Svaki obradivi i poluobradivi kutak u zaleđu, uz more, na otocima. Za razumjeti tisućljetnu povezanost zemlje i ljudi dovoljno je pogledati Kornate sa suhozidima s kraja na kraj otoka. Čak je i taj surovi okoliš proizvodio janjce i maslinu.
Računao sam lani kako su moji preci Rubelji, na granici Ravnih kotara i Bukovice pristojno živjeli od cca 15 hektara vlastite zemlje uz korištenje “krša” koji je bio svačiji. Tih 15 hektara sastojalo se od oranica, pašnjaka, maslinika i vinograda, od kojih veći dio nije bio jako produktivan (niska kvaliteta većine zemljišta). A od Vedraninog “ujaka” na otoku Ugljanu čuo sam da su živjeli od samo 5 hektara zemlje, ali tu je bilo i more. Ono što je mojim vlajima bio krš, to je bodulima bilo more - dodatni resurs u koji se posezalo po potrebi i u nuždi.
Dalmacija je ukupne površine 1,2 milijuna hektara, od kojih je barem trećina zemljišta prije pola stoljeća bila u poljoprivrednoj proizvodnji višeg ili nižeg intenziteta. Većina krša se koristila za ekstenzivno stočarstvo i dodatno za skupljanje plodova i drva za grijanje i kuhanje.
U tu ruralnu strukturu bivša država ubacila je neke svoje, tipično socijalističke projekte u kojem su često stvari bile tehnološki odrađene “kako triba”- uglavnom 100% uz odvodnju i ponegdje riješeno i navodnjavanje. Bokanjačko blato, Vrana, Nadinsko blato, Baštica, Lišanska bara, dolina Neretve neki su primjeri uspješnih ovladavanja dalmatinskim krškim poljima.
U međuvremenu se dogodio rat, depopulacija, promjena načina života i blagostanje koje je donio turizam. Ova priča pokušava odgovoriti na pitanje: 34 godine nakon hrvatske samostalnosti, što je ostalo od dalmatinske poljoprivrede?
Tadašnji kombinati su uglavnom rastureni (što nije nužno loše, mada će brojke reći suprotno), a rijetki su privatizacijom ostali poslovne cjeline - kao što je bivši kombinat Vrana d.o.o. ili Drniški vinogradi (Dalmacijavino). Privatna zemljišta u krškim poljima uglavnom su zarasla, ili se kose za poticaje. Krš je uglavnom zarastao i postaje sve neprohodniji, ili se koristi za stočarstvo (potpore za krške pašnjake).
U tom neredu zadnjih desetljeća, tako tipičnom za hrvatsku poljoprivredu, izrasle su i neke nove priče - uglavnom na državnim koncesijama na zemljištu upitne kvalitete sa visokom strukturom kamena. To su priče poput one PZ Maslina i vino, Maraska d.o.o., mnogi manji i srednji vinari, maslinari...
Faktografski, današnje stanje dalmatinske poljoprivrede, prikazano u hektarima prikazani su na grafikonu ispod (podaci su iz 2022., ali nije se tu puno promijenilo u zadnje 3 godine).
To je tužna istina - s nekadašnjih 400.000 hektara koji su se koristili za poljoprivrednu proizvodnju u Dalmaciji, danas se u ARKOD-u nalazi tek 100.000 hektara. To je 25% nekadašnje površine, odnosno tek 25% ukupnog potencijala. Valja reći i da van ARKOD-a ima još dosta površina koje se koriste ali iz raznih razloga nisu u službenim evidencijama. Dovoljno je ovlaš pogledati kako izgleda Iž iz zraka - vidi se da se otočni maslinici još uvijek 50% održavaju, ali da uglavnom nisu u ARKOD-u.
Ovdje situacija izgleda kao da je manje od 20% onog što se i dalje radi u ARKOD evidenciji (žuto na slici ispod su maslinici u sustavu potpora). S druge strane vidljivo je da se oko polovica te površine ne održava u stanju za poljoprivrednu proizvodnju - zarasla je u makiju.
Rudario sam po par izvora, pa sam jedva uspio skupiti Top 10 dalmatinske poljoprivrede. Napravio sam tri liste, jedna je po zemljištu koje koriste, a druga je po godišnjim prihodima, treća po vrijednosti aktive u bilanci stanja. Nisam se koristio samo jednim pokazateljem veličine, jer ima tvrtki koje rade puno hektara a stvaraju nisku vrijednost (npr. stočarstvo na krškim pašnjacima). A ima i onih koji nemaju puno hektara a stvaraju vrlo visoku vrijednost (npr. plastenička proizvodnja povrća ili intenzivno stočarstvo).
Top 10 po hektarima:
Top 5 po prihodima
(Pašku siranu, Badel ili Marasku ne stavljam na ovu listu jer većinu prihoda ne ostvaruju od dalmatinske poljoprivrede, a nemoguće mi je razlučiti prihode po poslovnim cjelinama).
Top 6 po veličini aktive
Posao identificiranja prihoda i imovine otežava da na listi poljoprivrednika s najviše hektara nisu svi čisti poljoprivrednici - Paška sirana ima nadogradnju proizvodnje sira na vlastite ovce i pašne površine, Maraska d.o.o. isto ima proizvodnju sokova s nasada višnje maraške u zadarskom zaleđu, ali i pelinkovac, Badel proizvodi vina i rakije, pa je proizvodnja vina iz vinograda Korlat tek kap u moru.
Većina dalmatinskih ARKOD površina stvara slabu proizvodnu vrijednost. Od 99 tisuća dalmatinskih hektara u ARKOD-u 60-tak % su pašnjaci i krški pašnjaci, poznati po niskoj stvorenoj vrijednosti po hektaru (ako je jedna krava na 3 ha, to je na prosječnih 60% koeficijenata pašnjaka i 70% odbite teladi najviše 300 EUR/ha novostvorene vrijednosti godišnje kroz proizvedenu telad).
Pašnjačke površine za planinske krajeve život znače, a korisne su i za šumarstvo
Većina novih poslovnih poduhvata u kojima se radila melioracija krša također ne stvara visoku vrijednost - s možda izuzetkom ponekog dobro izvedenog vinograda sa sustavom navodnjavanja ili turističkom ponudom. I neki od bivših dijelova Poljoprivrednog kombinata Zadar stvaraju slabu poljoprivrednu vrijednost, npr. Vigens d.o.o. koji na velikim hektarima Bokanjačkog blata i okolnih brda proizvede godišnje samo 780.000 EUR prihoda, u što su uključene potpore i ostali prihodi - na polovici površine su trajni nasadi koji bi morali stvarati znatnu višu vrijednost.
Tu su i Drniški vinogradi sa 750.000 EUR prihoda, a s potporama i ostalim prihodima, na cca 200 ha vinograda - 3.750 EUR/ha je izrazito malo prihoda za vinograd. Dosta je ovakvih dalmatinskih priča koje su prošle privatizacije ili još uvijek prolaze vlasničke i poslovne krize, i tek čekaju ostvariti svoj puni proizvodni potencijal.
Današnja dalmatinska poljoprivreda sjena je nekadašnje. Napustili smo u par generacija većinu površina koje su nekad bile u službi čovjeka i proizvodnje hrane. Razlozi su mnogi: niska produktivnost zemljišta, depopulacija ruralnih prostora, događanje turizma, nedostatak reformi (stanje u zemljišnih knjigama/katastru, komasacija, novi modeli udruživanja i proizvodnje, javne investicije u navodnjavanje i odvodnju…).
Ipak, bez obzira što nema mnogo kvalitetnih natjecatelja za Top 10 listu, valja proglasiti i pobjednika.
Na temelju brojki veličine hektara, prihoda i vrijednosti bilance, neosporni šampion dalmatinske poljoprivrede je Vrana d.o.o., tvrtka koja ima i ozbiljne hektare i ozbiljnu proizvodnju u ratarstvu, povrtlarstvu, mlijeku i jajima. Sve ostali veći subjekti u dalmatinskoj poljoprivredi još uvijek stvaraju vrlo malo vrijednosti. Njih tek čekaju neka buduća, dobra poljoprivredna vremena.
U međuvremenu, stvaraju se neke nove, zdrave, ali nažalost u pravilu male priče. Stvaraju se neki novi vinari, voćari i maslinari. Neki su već uspješni (vinari s Pelješca ili Hvara su odlična priča, mandarina iz Neretve je odlična priča, jagoda iz Vrgorca je odlična priča), a neki to tek trebaju postati.
Ako sam nekog propustio, ili znate za neku uspješnu dalmatinsku poljoprivrednu priču, javite mi.
Poljoprivredne priče Ivana Malića možete pročitati i na njegovu blogu.
A ako ste ikad bili na natjecanju maslinara, primijetit ćete da je prosjek godina preko 60. Što znači da će za 20 godina biti duplo gore u dalmatinskoj poljoprivredi. Za nadati se da će neki novi projekti stvoriti novu vrijednost u dalmatinskoj poljoprivredi. Prije toga, nužno je osmisliti model upravljanja privatnim zemljištem u krškim poljima. Nužno je takve strateške projekte raditi planski, s komasacijom, navodnjavanjem i odvodnjom. Svoj doprinos toj raspravi dao sam u “Priči o Imotskoj bari”.
Tagovi
Autor
