Spriječimo da nam krovovi počnu prokišnjavati

Došao svećenik onako kad su župske obavijesti, na kraju mise, i kaže - imam tri vijesti. Jednu lošu, pa jednu dobru i jednu lošu.

I počne. Prva je da prokišnjava krov na našoj crkvi. Uf, vjernici u sebi joj, sad će tražiti novce za to. Nastavi dalje svećenik - Druga vijest je da novaca za popravak krova ima. Uf. Odahnuli okupljeni. A treća je je da su novci u vašem džepu.

Jedan vrlo dobar vic koji je na Danu polja pšenice i ječma Poljoprivrednog instituta ispričao za govornicom dr.sc. Vlado Guberac, predsjednik Upravnog vijeća Instituta i dekan Poljoprivrednog fakulteta.

Treba kupovati domaće sjeme

Kako tko, ali ja sam shvatio to da mi imamo naše domaće proizvode. Oni su dobri, kvalitetni, ali treba im pomoći. Treba jedan podstrek jer inače će to biti krov koji prokišnjava. Tako primjerice upravo u proizvodnji pšenice, ječma, zobi, tritikalea imamo svoja dva instituta, zagrebački i osječki. Imamo svoje. I kao što se kaže u vicu, novce treba dati i kupovati upravo domaće.

Ovo je samo primjer kada je u pitanju proizvodnja sorti pšenice. Jasno da ima mjesta i za one strane. Ali jedan osjećaj prema domaćem mora postojati. Kada vadimo novce iz džepa ipak treba ih okrenuti i vidjeti. U redu, ako nam tehnološki ne odgovara i trebamo još nešto bolje, kupit ćemo i od onih izvana. Nije to ništa novo kod zemalja u našem okruženju.

Vole i kupuju svoje

Je li Steyr traktor baš najbolji na austrijskom tržištu? Nije. Kupuje se tamo i John Deere, i Fendt, i Now Holland, ali ako se može, Austrijanac će kupiti svoj Steyr. Čuva tako svoju tradiciju, ljude, radna mjesta bez obzira tko ima većinu paketa dionica te tvornice. A Austrijanci više nisu vlasnici. Njemačka. Fendt je zasigurno jedan od najskupljih traktora. Ali ne brinite. Kupit će ga Nijemci kada god to mogu. A ni Fendt više nije u većinskom vlasništvu Nijemaca. U većini slučajeva, barem kada su u pitanju oni koji imaju novaca u džepu. U Nizozemskoj ili Njemačkoj nema šanse da se kupuje mlijeko koje nije od njihovih proizvođača.

Nije samo Tolušić koji mora promovirati domaće

Pokušava i ministar Tolušić sa svojom ekipom promovirati domaće. Ali moramo to svi. Stalno. Nema trenutka i mjesta gdje smijemo prestati misliti domaće. I kada kupujemo sjeme, i gnojivo. Pa kada poslije kupujemo kruh i mlijeko. I traktor. Jer primjerice ako imamo novce u džepu i namjerili smo se kupiti motokultivator. Ako tehnički ispunjava zahtjeve, ugledavši se na Austrijance ili Talijane, Hrvat bi trebao kupiti motokultivator Labinprogresa.

Ako živite na području sela Vrbanja, Đurići, Gunja nije li normalno da svinje ili slaninu kupujete kod mesara s domaćim proizvodima ili direktno na imanju. U biti kada je to moguće i kada se ima novaca za kupnju. Možda će biti nešto jeftinija slanina u Billi ili Lidlu, ali ta mala razlika u cijeni neće nas obogatiti, a podržati će te svoje susjede da žive u Hrvatskoj i u njoj zarađuju.

Pa sasvim sigurno da meso crne slavonske svinje od jednog proizvođača koji ih hrani s pšenicom, zobi, ječmom i kukuruzom s njegova imanja, i lucernom koja je pokošena netom prije davanja svinjama i ne može se usporediti s onom slaninom od mesa svinja zaklanih prije 10 godina u Argentini ili Brazilu.

I mi konja za trku imamo

I zato ne smijemo stati u promociji domaće proizvodnje. Tu školu moramo proći i kod kuće, i u školi i u medijima. Jasno, ako imate jako puno hektara, neke prednosti koji donose strani kultivari iz svjetskih multikompanija sigurno donose zakonom velikih brojki mnogo bolju zaradu. Ali, jedan dio svatko mora i može izdvojiti i za domaće. A moramo reći da, bar kada je u pitanju pšenica, ječam, zob i druge ozime kulture i mi konje za utrku imamo. Naši domaći ljudi stvorili su sorte koje su ravne onima najboljima na svijetu. I kao što igramo rukomet i nogomet ravno najboljima na svijetu, isto tako radimo i na polju barem jednako ili malo lošije od najboljih na svijetu. A ako je i malo lošije, to je i zato što često nije bilo podrške nas samih. I zato treba razmišljati domoljubno i prema domaćim proizvođačima hrane.

Talijani su majstori u tome

Nećete vjerovati, ali Talijani su majstori u tome što sada govorimo. Za njih je najbolje vino talijansko, za Talijane najbolje ulje je maslinovo ono njihovo, a za njih je i plug i traktor proizveden kod njih najbolji, a svi znamo baš i nisu najbolji. I ne daju se Talijani. Jasno da mnogima od njih treba John Deere kao glavni i prvi traktor. Ali ako treba drugi, sigurno će biti neki od talijanskih proizvođača. A znate što će reći naši pivopije koje im je pivo najbolje. Ne ni jedno domaće, već neko strano.

Domaće je domaće i svaki kupljen domaći proizvod ima dvostruko veću vrijednost za sve nas od svake kupljene slanine iz uvoza. I zato ako pravilno i pametno gospodarimo s novcem u našem džepu tada nam neće ni naša crkva prokišnjavati. Slikovito rečeno. Jer ako naši proizvođači mlijeka, mesa i jaja budu slabi i njima bude prokišnjavao krov, i nama će onaj zajednički. Neće nas biti. I zato trebamo mnogo toga učiti upravo od Nijemaca, Austrijanaca i Talijana.

Zato oni i jesu jaki i ni jedna ih kriza nije uništila. Ako imamo selo s 1.000 domaćinstava, pa zar ne bi bilo normalno da svaka kuća od domaćih proizvođača iz sela kupi po litru mlijeka svaki dan. A tek kada im zafali tijekom dana otrči se u Billu ili Lidl po onu drugu litru. A tu sad treba malo i država pomoći. Mora omogućiti malo ljudima da se razmašu i počnu disati. Treba omogućiti da bez ikakvih računa i gluposti omogući da mogu po kućama raznijeti mlijeko svako jutro i da prodaju bez računa. I da dozvole da svoju svinju zakolju u domaćinstvu i tu slaninu prodaju svojim susjedima bez računa. On će prodati slaninu i kobasicu Peri, a Pero će opet njemu prodati rakiju ili vino koje on proizvodi.