Spojene šećerane donose korist vlasnicima, no što je s proizvođačima šećerne repe?

Da se spajajaju velike industrije i korporacije u modernom svijetu nije nikakva novost. I time ni spajanje hrvatskih šećerana u jednu tvrtku nije nikakva čudna stvar. Spajali se Pioneer i DuPont, pa Nijemci preživjeli da Fendt potpadne pod AGCO. Ima mnogo primjera. Vjerojatno bi bilo dobro i da se Uljanik i 1. maj udruže i zajedno potpadnu pod neku multinacionalnu kompaniju. Gledajući objektivno sa stajališta vlasnika to se trebalo dogoditi sa šećeranama i znatno ranije. No, je li to sada monopol? Je, to je sada doista monopol.

Sasvim je jasno da je šećeranama bilo sve teže na europskom i svjetskom tržištu. Da je njihova zaštita sve manja. Više nema onih famoznih proizvodnih kvota koje su određivale koliko koja zemlja smije proizvesti šećera od šećerne repe. I tu smo malo i mi u Hrvatskoj kukali jer se dirnulo u naše izvoznike. U prethodnim godinama i desetljećima mogao si izvesti ograničeno šećera i to onoliko koliko si uvezao onoga od šećerne trske u obliku melase, sirupa i slično. Izvozilo se na točno određena tržišta koje nam je odredila neka svjetska ili europska asocijacija.

Poljoprivredniku ostao samo jedan partner 

U biti sve je bilo po nekakvim ključevima, sporazumima, pravilima i tko zna čemu sve ne. Pa je jedno određivala Svjetska trgovačka organizacija WTO, pa nešto EU, i tko zna tko sve ne. Sada je sve slobodno, otvoreno i doista je bio krajnji rok da se udruže jer zajedničkim nastupom su jači. Njihove ukupne količine na tržištu nešto više znače.

Tri u jedan: Hrvatske šećerane su odsada Hrvatska industrija šećera

No, poljoprivrednik sada ima jednog partnera. I ako s tim partnerom nije zadovoljan nema mu druge. A proizvođač šećerne repe nije lako biti. Teška je to proizvodnja, mehanizacija je skupa i ulaganja su znatno zahtjevnija od svih ostalih proizvodnja u hrvatskom ratarstvu. Treba i znatno više ratarskih intervencija u vegetaciji nego li u standardnih kultura. Veoma je često u pitanju bila i subjektivnost. Jednostavno dio njih je lakše nalazio mogućnost suradnje s jednim, a teže s drugim. Kako će to sada biti ostaje nam da vidimo već ovoga proljeća. U svakom slučaju mnogo se tu mijenja za proizvođače, ali ipak je za vjerovati da će šećerana, ovoga puta jedna, brinuti o svojim glavnim sirovinskim dobavljačima. O jedinim pravim partnerima.

O tim partnerima oni će morati voditi računa. Zato bi možda i bilo najbolje da i dalje svaki pogon ima svoju sirovinsku službu i svoje ugovaranje. Bolji je to kontakt s poljoprivrednikom, nego li da se s njim barata iz jednog središta i da se nikome poljoprivrednik ne može obratiti. Sada kada više nema u Europskoj uniji proizvodnih kvota došlo je do dosta velikog potresa na tom tržištu. Ne samo da je cijena pala i da rastu zalihe, već će moći svaka šećerana prodati šećera koliko hoće. Europsko tržište voli šećer od šećerne repe iako je on u biti isti onome iz trske. Ali stara Europa to voli i to stoji, odnosno ima svoju cijenu. Međutim, ona šećerana koja želi na tržištu prodavati šećer morat će pod kontrolom imati svoju proizvodnju.

Bez proizvodnje sirovine ne vrijedi imati pogone

Tko ne bude proizvodio repu na polju ništa neme od toga što ima pogone. Jer pogona, odnosno šećerana po Europi ima. Sad je šteta najveća što je u privatizaciji ovih 30 godina izbjegnuta mogućnost da većinski vlasnici šećerana budu poljoprivrednici, odnosno proizvođači. Odnosno, tako je to bilo.

Ukinuta je kvota za šećer, što dalje?

Veliki kombinati poput IPK Osijek i Belja su imali velike proizvodnje šećerne repe, a i svoje šećerane pa je ostatak kapaciteta punjen u kooperaciji. Sada su oni zajedno u jednoj firmi iz razloga što sami teško mogu dalje. Samo da ne dođe do situacije da šećerane, odnosno tu novu firmu netko ne kupi na način da se spoji s nekim u drugoj zemlji pa da kooperanti moraju doslovce komunicirati s telefonskom sekretaricom. Bilo bi bolje da su poljoprivrednici bar neki suvlasnici pa bi na prvom mjestu bila cijena šećerne repe i repromaterijala. Ovako ostaje za sada po starom. Nije loše, ali ako ova nova šećerana s tri pogona bude htjela opstati morat će dobrano surađivati sa svojim sirovinskim sektorom. A to su ratari Slavonije, Baranje i Srijema.